PočetnaRecenzije18. Liburnia Film Festival: "Bez lica" - Očuđenje svakodnevice

18. Liburnia Film Festival: “Bez lica” – Očuđenje svakodnevice

-

Sa svojih nekoliko kratkih dokumentarnih radova – svi prethodni dostupni su za gledanje na platformama Vimeo i croatian.film David Lušičić iskazao je prilično prepoznatljiv autorski profil filmaša koji interpretaciju i svojevrsnu igru pretpostavlja činjeničnom, pouzdanom dokumentiranju, informiranju, bilježenju. Kojemu je važnije i zanimljivije mogućnosti filmskog izraza upotrijebiti kako bi sugerirao i naglasio začudnost neke pojave ili događaja, pa i doživljaja stvarnosti, negoli ih predstavio čitko i jasno. I premda je riječ o, možemo reći, minimalističkim ostvarenjima što kao tvorivo mahom rabe dokumentarne snimke iz nepripremljene, zatečene zbilje, Lušičićevi su filmovi i nemalo eksperimentalni, a gdjekad ostavljaju dojam dramatičnosti kakav vežemo uz igrane slikopise.

U tim kratkim filmovima Lušičić je u stalnoj potrazi za onim teže dokučivim i objašnjivim što mrmori iza površinske pojavnosti koju smo svikli percipirati i prihvaćati prema ustaljenim modelima. Njegovi filmovi teže očuditi svakodnevno, odnosno zagledavanjem iz drukčijega kuta unijeti nemir i destabilizirati doživljajni stereotip.

U “Fajrontu” (Stvaralačka mreža Zebra / Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu; 2019.) slika i monolog više-manje nevidljivog, možda i nepouzdanog, možda i (dokumentarno) nevjerodostojnog pripovjedača nisu neodvojivo povezani i nije teško pomisliti da je autor pod egidom dokumentarnoga možda podmetnuo posve fikcijski uradak. U “Statutu” (Stvaralačka mreža Zebra, 2015.) gotovo isto tako, pri čemu je slika čitavog filma samo crno ništa, uz pokoji natpis. Je li to stvarno pribilježeno u Londonu, kako se tvrdi? “Tube” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2019.) posve banalan događaj kotlovinske pripreme i konzumacije kobasica na uličnim štandovima-kioscima prilikom neke prigode pučkog veselja te vrste (posrijedi je, prepoznat ćemo i pročitati u izvanfilmskoj službenoj najavi, “Advent u Zagrebu”, no u samom filmu o tomu nema informacija) oblikuje u tajanstveno-prijeteću crticu ugođaja znanstveno-fantastičke prijetnje čije smo žrtve već postali, a da toga nismo ni svjesni.

“Bez lica” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2020.), koji je imao hrvatsku premijeru na tekućem Liburnia Film Festivalu, otpočinje kao audiovizualni rad smješten negdje između osrednjeg, gotovo vježbovnog promatračkog dokumentarnog filma i grubo montirane reportaže o postavljanju (nekog) kipa ljudske figure, dotjerivanju završnih pojedinosti i uređenju okolnog terena, kao podloga što će biti zaokružena tek reportažno-informativnim izgovorenim-spikerskim tekstom koji će nam pojasniti što točno gledamo. Otprilike polovicom filma, oko spomenika, sad postavljenog na postolje, no još obmotanog zaštitnim, prozirnim, bezbojnim najlonom, pa mu ne vidimo lice, počinju se okupljati ljudi, namjernici, puk. Očito, međutim, nije riječ o otvorenju, niti svečanoj prigodi, već o (vjerojatno organiziranom) skupljanju znatiželjnika. Mahom sredovječni i stariji građani, odjeveni pretežno u crno, sivo i smeđe, za tmurnoga dana, isprva se, zahvaljujući i redateljskom oblikovanju, prikučuju tromo i bezvoljno, da bi se malne u hipu sve uzburkalo i zahuktalo. Nizom kratkih, dinamičnih, pokretnih, nerijetko i polučitkih kadrova, mnogih u detaljima, kakve, kao ni prostornu dezorijentiranost toga odsječka, zacijelo nikad nećemo vidjeti u pristojnoj televizijskoj reportaži, uz sve jači intenzitet pratećih zvukova, šumova i glazbe koji zbiljski ne pripadaju mjestu zbivanja, prizorište kao da se pretvara u poprište kakvog prijelomnog atentata ili bune. Iako u samoj slici ima ponešto međuljudskog naguravanja i grčevitih izraza lica, a prisutni su i (kratko prikazani) policajci, vatrogasci i hitna pomoć, eksplozivni naboj ostvaren je, reklo bi se i iznuđen, ponajprije redateljskim pristupom i oblikovanjem koje – prema onomu što vidimo – može i ne mora imati čvršće uporište u stvarnom zbivanju.

Autorskim filtriranjem, reflektiranjem i (pre)naglašavanjem nekih aspekata tadašnje atmosfere David Lušičić stvorio je izazovnu, uzbudljivu, višeslojnu filmsku etidu koja diše, pulsira i intrigira sama za se…

Nakon tog kulminacijskog odsječka, slijedi treći, novi izražajno-dojmovni modus: postupno smirivanje smješteno na prelazak iz dana u noć, obilježeno uglavnom neoštrim snimkama svjetala, ponajviše onih crvene boje – koja nosi primjerenu simboliku (krv, revolucija…), a riječ je o stražnjim svjetlima automobila u prolazu. Da bi nakon svega i vizualno napokon zadominirao i sam spomenik, u međuvremenu obmotan i dodatnim slojevima zaštite, ali miran i nepokolebljiv u svojoj uzvišenoj, postojanoj gordosti koju ne ometaju ni kiša, ni grmljavina, niti ikoje drugo zbivanje.

Ukoliko nismo oboružani prethodnim znanjima o događaju, tijekom filma razabrat ćemo tek pokoju nedvosmislenu informaciju – moći ćemo pročitati da na postolju spomenika piše Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999. i Kuzma Kovačić, 2018., no i to je ponuđeno usput, bez naglašavanja. Izvanfilmsko informiranje uputit će nas u to da je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je izradio kipar Kuzma Kovačić, postavljen u Zagrebu, na Aveniji Većeslava Holjevca početkom prosinca 2018., ne bez određenih kontroverzi i prosvjeda. Lušičićev “Bez lica” bilježi izabrane odsječke tih događaja, no ne hoteći biti dokument postavljanja spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu 2018., već sa rečenim interpretativno korespondira. Autorskim filtriranjem, reflektiranjem i (pre)naglašavanjem nekih aspekata tadašnje atmosfere stvorio je izazovnu, uzbudljivu, višeslojnu filmsku etidu koja diše, pulsira i intrigira sama za se, čak i ako gledatelj nije upoznat ni s činjenicama, ni s ideologijama koje se vežu ili se mogu vezati uz konkretan stvarni događaj.

"Bez lica"
Scenarij, režija, montaža i glazba: David Lušičić
Producent: David Lušičić
Oblikovatelji zvuka: David Lušičić i Luka Gamulin
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Stvaralačka mreža Zebra
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 14 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: (Auto)portretni istršci

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva ove je godine održana u MM (multimedijalnom) centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu.

AI i virtualni svjetovi u Dokukinu KIC

U zagrebačko Dokukino KIC dolazi novi ciklus dokumentaraca "AI i virtualni svjetovi", koji istražuje snage, slabosti i ograničenja umjetne inteligencije.

Večeras u Sinju dokumentarac o ratnoj fotografkinji Lee Miller

Večeras na platno sinjske Palacine dolazi dokumentarac "Uhvatiti Lee Miller" / "Capturing Lee Miller" (2020) redateljice Terese Griffiths.

Tri nagrade za hrvatske dokumentarce na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió

Tri nagrade osvojili su hrvatski dokumentarci na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió.

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Korijen” Dore Fodor

U Zagrebu se od 24. do 26. studenog održavala 55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.
Scenarij, režija, montaža i glazba: David Lušičić<br> Producent: David Lušičić<br> Oblikovatelji zvuka: David Lušičić i Luka Gamulin<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Stvaralačka mreža Zebra<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 14 minuta18. Liburnia Film Festival: "Bez lica" - Očuđenje svakodnevice