Sa svojih nekoliko kratkih dokumentarnih radova – svi prethodni dostupni su za gledanje na platformama Vimeo i croatian.film – David Lušičić iskazao je prilično prepoznatljiv autorski profil filmaša koji interpretaciju i svojevrsnu igru pretpostavlja činjeničnom, pouzdanom dokumentiranju, informiranju, bilježenju. Kojemu je važnije i zanimljivije mogućnosti filmskog izraza upotrijebiti kako bi sugerirao i naglasio začudnost neke pojave ili događaja, pa i doživljaja stvarnosti, negoli ih predstavio čitko i jasno. I premda je riječ o, možemo reći, minimalističkim ostvarenjima što kao tvorivo mahom rabe dokumentarne snimke iz nepripremljene, zatečene zbilje, Lušičićevi su filmovi i nemalo eksperimentalni, a gdjekad ostavljaju dojam dramatičnosti kakav vežemo uz igrane slikopise.
U tim kratkim filmovima Lušičić je u stalnoj potrazi za onim teže dokučivim i objašnjivim što mrmori iza površinske pojavnosti koju smo svikli percipirati i prihvaćati prema ustaljenim modelima. Njegovi filmovi teže očuditi svakodnevno, odnosno zagledavanjem iz drukčijega kuta unijeti nemir i destabilizirati doživljajni stereotip.
U “Fajrontu” (Stvaralačka mreža Zebra / Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu; 2019.) slika i monolog više-manje nevidljivog, možda i nepouzdanog, možda i (dokumentarno) nevjerodostojnog pripovjedača nisu neodvojivo povezani i nije teško pomisliti da je autor pod egidom dokumentarnoga možda podmetnuo posve fikcijski uradak. U “Statutu” (Stvaralačka mreža Zebra, 2015.) gotovo isto tako, pri čemu je slika čitavog filma samo crno ništa, uz pokoji natpis. Je li to stvarno pribilježeno u Londonu, kako se tvrdi? “Tube” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2019.) posve banalan događaj kotlovinske pripreme i konzumacije kobasica na uličnim štandovima-kioscima prilikom neke prigode pučkog veselja te vrste (posrijedi je, prepoznat ćemo i pročitati u izvanfilmskoj službenoj najavi, “Advent u Zagrebu”, no u samom filmu o tomu nema informacija) oblikuje u tajanstveno-prijeteću crticu ugođaja znanstveno-fantastičke prijetnje čije smo žrtve već postali, a da toga nismo ni svjesni.
“Bez lica” (ADU Zagreb / Stvaralačka mreža Zebra; 2020.), koji je imao hrvatsku premijeru na tekućem Liburnia Film Festivalu, otpočinje kao audiovizualni rad smješten negdje između osrednjeg, gotovo vježbovnog promatračkog dokumentarnog filma i grubo montirane reportaže o postavljanju (nekog) kipa ljudske figure, dotjerivanju završnih pojedinosti i uređenju okolnog terena, kao podloga što će biti zaokružena tek reportažno-informativnim izgovorenim-spikerskim tekstom koji će nam pojasniti što točno gledamo. Otprilike polovicom filma, oko spomenika, sad postavljenog na postolje, no još obmotanog zaštitnim, prozirnim, bezbojnim najlonom, pa mu ne vidimo lice, počinju se okupljati ljudi, namjernici, puk. Očito, međutim, nije riječ o otvorenju, niti svečanoj prigodi, već o (vjerojatno organiziranom) skupljanju znatiželjnika. Mahom sredovječni i stariji građani, odjeveni pretežno u crno, sivo i smeđe, za tmurnoga dana, isprva se, zahvaljujući i redateljskom oblikovanju, prikučuju tromo i bezvoljno, da bi se malne u hipu sve uzburkalo i zahuktalo. Nizom kratkih, dinamičnih, pokretnih, nerijetko i polučitkih kadrova, mnogih u detaljima, kakve, kao ni prostornu dezorijentiranost toga odsječka, zacijelo nikad nećemo vidjeti u pristojnoj televizijskoj reportaži, uz sve jači intenzitet pratećih zvukova, šumova i glazbe koji zbiljski ne pripadaju mjestu zbivanja, prizorište kao da se pretvara u poprište kakvog prijelomnog atentata ili bune. Iako u samoj slici ima ponešto međuljudskog naguravanja i grčevitih izraza lica, a prisutni su i (kratko prikazani) policajci, vatrogasci i hitna pomoć, eksplozivni naboj ostvaren je, reklo bi se i iznuđen, ponajprije redateljskim pristupom i oblikovanjem koje – prema onomu što vidimo – može i ne mora imati čvršće uporište u stvarnom zbivanju.
Autorskim filtriranjem, reflektiranjem i (pre)naglašavanjem nekih aspekata tadašnje atmosfere David Lušičić stvorio je izazovnu, uzbudljivu, višeslojnu filmsku etidu koja diše, pulsira i intrigira sama za se…
Nakon tog kulminacijskog odsječka, slijedi treći, novi izražajno-dojmovni modus: postupno smirivanje smješteno na prelazak iz dana u noć, obilježeno uglavnom neoštrim snimkama svjetala, ponajviše onih crvene boje – koja nosi primjerenu simboliku (krv, revolucija…), a riječ je o stražnjim svjetlima automobila u prolazu. Da bi nakon svega i vizualno napokon zadominirao i sam spomenik, u međuvremenu obmotan i dodatnim slojevima zaštite, ali miran i nepokolebljiv u svojoj uzvišenoj, postojanoj gordosti koju ne ometaju ni kiša, ni grmljavina, niti ikoje drugo zbivanje.
Ukoliko nismo oboružani prethodnim znanjima o događaju, tijekom filma razabrat ćemo tek pokoju nedvosmislenu informaciju – moći ćemo pročitati da na postolju spomenika piše Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, 1922-1999. i Kuzma Kovačić, 2018., no i to je ponuđeno usput, bez naglašavanja. Izvanfilmsko informiranje uputit će nas u to da je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je izradio kipar Kuzma Kovačić, postavljen u Zagrebu, na Aveniji Većeslava Holjevca početkom prosinca 2018., ne bez određenih kontroverzi i prosvjeda. Lušičićev “Bez lica” bilježi izabrane odsječke tih događaja, no ne hoteći biti dokument postavljanja spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu 2018., već sa rečenim interpretativno korespondira. Autorskim filtriranjem, reflektiranjem i (pre)naglašavanjem nekih aspekata tadašnje atmosfere stvorio je izazovnu, uzbudljivu, višeslojnu filmsku etidu koja diše, pulsira i intrigira sama za se, čak i ako gledatelj nije upoznat ni s činjenicama, ni s ideologijama koje se vežu ili se mogu vezati uz konkretan stvarni događaj.