Završna godišnja priredba neprofesijskog filmskog stvaralaštva u Hrvatskoj – s djelima filmskih klubova, skupina autora, studenata i pojedinaca – svake se godine održava u drugom gradu, a poprište ovogodišnje, 54. Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva (25. – 27.11.), bili su Gradski kinematograf Beli Manastir i Mikorokino u Belom Manastiru (uz online projekcije). Ove je godine na reviju prijavljeno 147 filmova, a selekcijska je komisija – filmski kritičar Nino Kovačić, montažerka i animatorica Maida Srabović i producent Vedran Šuvar – u program uvrstila njih tridesetčetiri, od čega dvanaest dokumentarnih. Kako poručuju izbornici, amaterski filmovi iz godine u godinu sve su bolji, na sve višoj razini tehničke pismenosti te uočljivih i uspjelih autorskih pristupa kojima se osobno spretno sljubljuje sa širedruštvenim, a ostvaruje se zanimljiva i raznolika komunikacija među rodovima, što je, vele, naglašeno i programskim jedinicama. Na RHFS-u se dodjeljuju prva, druga i treća nagrada, s time da se uobičajeno svaka dodijeli više nego jednom filmu. I ovogodišnji tročlani žiri – Slaven Zečević, Simon Bogojević Narath i Boris Poljak – bio je tradicionalno šire ruke te je javnim žiriranjem po pravilima UNICA-e dodijelio ukupno dvanaest nagrada. Dvije prve, dvije druge i osam trećih. Među dokumentarnima drugu je nagradu osvojio “Kunac” (Restart, 2022.) Michelea Bulešića, a treću “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022.) Lucije Brkić, “Grob u prašumi” (Restart, 2022.) Kim Kukuruzović, “Dragi Filipe” (Kinoklub Zagreb, 2022.) Filipa Zadre i “Juha od cikle” (Restart, 2022.) Eve Marije Jurešić.
Zgodno nazvana “komunikacija među rodovima” zanimljiva je igra kojoj se u novije vrijeme rado, zaigrano samozabavljački i zabavljački, okreće nemalo autora, nerijetko i pratećim sredstvima službenog, deklarativnog svrstavanja djela sad u ovaj, sad u onaj filmski rod, kako kojom prilikom, time naglašavajući bodro izazovne nakane svojevrsnog zbunjivanja, očuđenja, odnosno dodatnog poticanja gledateljskom mozganju, ističući pritom i mnogima privlačan čimbenik metafilmskoga. Film za koji bismo pomislili, procijenili da je, primjerice, igrani, pojavit će se u nekom prikazivanju s oznakom dokumentarni. U drugom kao igrani. U trećem kao eksperimentalni. Ili će se onaj koji se ponajviše doima dokumentarnim, označiti eksperimentalnim. Eksperimentalni, pak, igranim. Ili dokumentarnim. I tako dalje. U svim zamislivim varijacijama i kombinacijama. O slikopisima očito propusnih međurodovskih granica najčešće se i najradije u današnje doba (u nas) govori kao o hibridima, a budući da je riječ o djelima u kojima se rodovi prožimaju, katkad ih nazivamo i prožecima.
Među zapaženijim novijim hrvatskim kratkim ostvarenjima tako je rodove, od prigode do prigode, službeno mijenjao “Bijeli Božić” (2020) Josipa Lukića – kao dokumentarni film prikazivan je i nagrađivan na Beldocsu, Doclisboi, Liburniji, Danima hrvatskog filma…, dočim je na 52. RHFS-u (Buzet, 2020.) svrstan među igrane, a tako je označen i na mrežnoj stranici/katalogu HAVC-a. “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio” (2020) Igora Bezinovića i Ivane Pipal na HAVC-ovoj je stranici označen kao dokumentarni, animirani i eksperimentalni, pretežno je prikazivan (i nagrađivan) kao eksperimentalni, ali gdjegdje i kao dokumentarni film (Jihlava, Liburnia). U dobroj, nimalo zanemarivoj mjeri to je i igrani film, dok dokumentarnoga u njemu gotovo i nema. “Laci bježi u Mađarsku” (2020) Davida Gaše, službeno dokumentarni autobiografski film, prikazivan je (i nagrađivan) i kao eksperimentalni, a dominantno je riječ o igranom filmu. Zorko Sirotić, autor ponajprije eksperimentalnog, ali i dokumentarnog i igranog filma “Dokumentarni film: ‘Sad ili nikad'” (2016), opredijelio se gledatelje smesti već u samom naslovu.
Na 54. RHFS-u, u kategoriji dokumentarnoga, u oči, kao takvi, namah upadaju dva filma. “Dragi Filipe” Filipa Zadra na 15. Gledalištu Kinokluba Zagreb (Zagreb, 19. – 21.5.) je prikazan u kategoriji eksperimentalnoga te nagrađen Nagradom žirija. Dnom statičnih, gotovo foto-kadrova interijera stana, u kojem se ne vide ljudi, iako se očituju znakovi stanovanja, ispisuje se tekst, replika digitalne poruke e-mailom, SMS-om, WhatsAppom ili sličnime, pismo oca sinu Filipu u kojem brižni roditelj izražava nezadovoljstvo potomkovim životnim potezima i daje mu upute za budućnost. Određenjem eksperimentalnog “Dragi Filipe” nukao je gledatelja da se zapita je li pismo izmišljeno, a stan scenografski izabran objekt, što bi ga – unatoč nekonvencionalnosti komunikacijskog pristupa – moglo svrstati i u igrani rod. Ovdje, pak, predstavljen kao dokumentarni, navodi nas da pismo i stan usvojimo kao autentične, a kako je pismo upućeno baš Filipu, a ne djetetu drugoga imena, samorazumljivim će se – makar i pogrešno, jer zašto ne bi bila riječ o nekom drugom Filipu? – učiniti da je posrijedi autobiografska crtica. Kako god bilo, “Dragi Filipe” minimalnim formalnim sredstvima postiže mnogo, i estetski i sadržajem.
Poprilično mu je nalik – dobrodošla varijacija iz istoga koša – “Hej, hvala i tvojima” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.) Denisa Komljenovića, koji je osvojio Nagradu publike. Jedna pozicija kamere i isti izrez kadra protežu se cijelim filmom, snimljenim u jednoj sobi. Običnoj, suvremenoj, spavaćoj. S noći u dan, u malne nezamjetnim kratkim pretapanjima. U dubini kadra, u krevetu netko spava, ležaj poslije prazan. Ustajanje nije uvršteno u film, osobu nikad ne vidimo u budnom stanju, u kretanju sobom. U bližem planu, na radnom stolu, pored prijenosnog računala, mobitel. Svako malo zazvonca, zavibrira, zasvijetli. Preko slike nižu se digitalne mobitelske poruke, uz povremeno mijenjanje njihova grafičko-vizualnog rasporeda. Prva u 3 h 41 min, posljednja u 16 h 12 min. Nikad ne vidimo da stanarka pogleda na mobitel koji je gotovo do kraja filma u istom položaju, na istom mjestu. Tek u samoj završnici čitamo prvi i jedini odgovor dotadašnje primateljice poruka (naslovno: “Hej, hvala i tvojima :)”), Irme koju je stanoviti Cici obasipao izrazima ljubavi i nezadovoljstva – riječi i poruke su pristojni, no možemo ih doživjeti (pasivno-)agresivnima – zbog, najvjerojatnije vrlo nedavnog, prekida njihove ljubavne veze. Gotovo ni iz čega, bez izgovorene riječi, malne bez ijedne osobe u kadru, bez glazbe, šturoga zvukovlja, šest dramski zaokruženih, (crno)humornih, čak i napetih minuta koje prenose i bude zapažanja i promišljanja o međuljudskim odnosima.
No što bi u tom filmu bilo dokumentarno? Neznatno je vjerojatno da je snimljen baš tad kad je rečeni Cici slao poruke, da je posrijedi neposredna, nepriređeno zateknuta zabilješka zbilje, naknadno montažno skraćena i stilizirana prikazom autentičnih Cicijevih poruka preko cijelog ekrana. U krajnjoj liniji, takvo čudo bilo bi, eto, moguće, no čini se da se za pothvat tog kalibra naprosto potrebno slučiti previše povoljnih okolnosti. Dokumentarnim bismo ga mogli prihvatiti i kad bi bila riječ o rekonstrukciji nazovisituacije, u kojoj bi bile iskorištene stvarne poruke, sačuvane u pametnom telefonu. Taj postupak izrade razmjerno je vjerojatan, ali sumnju pak budi tekst odjavnice na kojoj se autori zahvaljuju svima koji su poslali poruke, kao i najavna obavijest da je film ostvaren na kolegiju hibridnog filma, mentora Igora Bezinovića. Poruke su, dakle, namjenski prikupljane i pisane za već postojeću ideju, a mjesto nastanka, kolegij naperen hibridnosti, ukazuje na to da se već u namjeri ciljalo zamagliti, podrijeti ustaljena poimanja. Ali! Ni najavnici ni odjavnici ne trebamo, zar ne, slijepo vjerovati kao vjerodostojnim činjenicama. I one su građa filma, i mogu biti rabljene kao autorski izraz te se u njima naprosto mogu ponuditi tobožnje informacije, netočnosti, podaci koji to nisu, kako bi se gledatelja navelo (zavelo) ovamo ili onamo. U ostvarenju hibridnih, prožetkovnih nakana, svaki znak mogao bi signalizirati drugo od onoga što se ustaljenim usvajanjem čini očiglednim. Neće stoga začuditi ukoliko “Hej, hvala i tvojima” ubuduće, u ovom ili onom projekcijsko-prikazivačkom kontekstu, bude predstavljen kao eksperimentalni ili igrani film, instalacija, prošireni film, dio performansa ili što već ne.
U međurodovskoj komunikaciji i prožimanju s eksperimentalnim, koje zapravo i prevladava, je i “Grob u prašumi” Kim Kukuruzović. Crno-bijeli kadrovi guste šume i voda tekućica, u pokretu, odmjerenom poetičnom ritmu obojenom tihom mistično-elegično-snatrećom glazbom (“Kalimba” dermotte), počesto u dvostrukim i višestrukim ekspozicijama, s ponešto jednostavne animacije, uz bijelim slovima ispisane rečenice putnikova udivljenja prirodi kojom kroči. Potkraj, snimke arhivskih novina, djelići teksta u kojima stignemo pročitati “…Franjo Fuis novinar…”, “…kod Plitvičkih jezera…”, “…krilaš razbio…”, “…partizana…”, “…mrtva tijela putnika…”. Zaključiti možemo, vjerojatno povezano i s eventualnim izvanfilmskim znanjima, da je slikopis zabilježen u području pada zrakoplova i pogibije Franje Fuisa (Fra Ma Fu), na Prekoj kosi kod Plitvičkih jezera, kada je u listopadu 1943. “prvi hrvatski istraživački novinar” pokušao prijeći u partizane te da su predočeni tekstovi njegovi. Međutim, i bez obzira na to što gledatelj zna ili brzinski sazna o Fuisu, “Grob u prašumi” stoji kao (auto)refleksivna crtica emotivna tona i ugođaja – svatko će, barem asocijativno, povezati snimke sadašnjice s osobom iz prošlosnih novina – a poneko će, ktomu, možda i poviriti u Fuisovo djelo i lik.
“Kunac” Michelea Bulešića i “Posjet” (Restart, 2020.) Sare Simić svojevrsne su portretne skice, usmjerene na odnos protagonista s ocem. Prvi je čitav snimljen u stanu, a središnji, jedini lik, sredovječan muškarac, obavljajući neke svakodnevne, neke kreativne radnje, razmjerno nekonvencionalno govori o sebi te o svomu nedavno preminulom ocu od kojega je naslijedio rečenu nekretninu u kojoj su zajedno živjeli. Snimani je Marko Zdravković Kunac, filmaš, filmski pedagog, organizator i producent, pokretač Pulske filmske tvornice, o čemu u “Kuncu” ni slovca. Nije važno, predstavlja se neki drugi, privatniji rukavac osobe i njezina života. U okviru nepretencioznih stremljenja, razmjerno dojmljivo. U drugomu, mlađana filmašica Sara Simić putuje na drugi kraj svijeta, posjetiti oca, Hrvata koji se skrasio na Tajlandu, uz ponešto očeve i svoje dobre volje koristeći priliku da sazna i shvati te slikopisno pribilježi neke od razloga tatina odlaska u daleku tuđinu. Iako razgovori, šturi i pomalo sramežljivi, ne otkrivaju mnogo, ostvaren je – i izborom slikovnih zapisa, i montažnim ritmom, i odgovarajućom dramskom nesigurnošću svojevrsnoga putopisa – privlačan poćut međusobne naklonosti otuđene životnim neminovnostima.
O ostalim filmovima – “Jel’ kužiš sad?” Lucije Brkić, “Laku noć, oprosti” (ADU, 2021.) Sare Alavanić, “Daleko je more” (Blank, 2021.) Jakova Torića, “Dragi dida, za tebe od Mie pismo” (Restart, 2022.) Mije Martinović, “Miris poda” (ADU, 2022.) Katarine Lukec, “Nokturno” (Filmaktiv, 2022.) Silvije Bumbak i “Juha od cikle” Eve Marije Jurešić – na ovom smo portalu, opširnije ili sažetije, već pisali.