Početna Recenzije 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u  Jihlavi: "Mikrokazeta - najmanja kazeta koju...

24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u  Jihlavi: “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio” – Đubrište kao poluuspješni metanarativni potencijal

-

Premijerno prikazan na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu, a trenutno i u programu Konstelacije 24. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u  Jihlavi, najnoviji film Igora Bezinovića u suradnji s vizualnom umjetnicom Ivanom Pipal“Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio” (Bonobostudio / Teorija na delu; 2020.), smješta nas na nedefinirano divlje odlagalište otpada na Sjevernom Jadranu. Tamo se pojavljuje i glavni lik Zoki, koji se na odlagalištu našao slučajno te usred vrućeg ljetnog dana izgubljeno hoda naokolo do trenutka pronalaska mikrokazete, ujedno i povoda cjelokupne radnje. U tom trenutku Zoki započinje unutarnji monolog o mogućim varijantama nastanka, distribucije i recepcije mikrokazete, kao i o životu njezine protagonistkinje Petre, kćeri imigranata u Sjedinjenim Američkim Državama. Preslušavanjem pronađenog sadržaja, glavni protagonist upoznaje Petrin svakodnevni život te počinje zamišljati njihov potencijalni susret koji se nikada ne obistini.

U trenucima Zokijevog monologa kojeg slušamo u naraciji, isprepliću se igrani i dokumentarni elementi, prvenstveno kroz glumu srpskog glumca Đorđa Brankovića, odnosno u snimateljskim odlukama Ivana Slipčevića. Animirane scene rađene uglavnom u tehnici stop-motiona, dodatno naglašavaju prethodno navedene elemente, kao i njihovo konstantno međusobno preplitanje, dok uvodna scena “Mikrokazete” čvrsto zadaje smjernicu ostatku filma koji konstantno pleše na rubu apsurda i klišeiziranog prikazivanja likova i njihove stvarnosti. Premda je riječ o naoko jednostavnoj radnji s jasnom narativnom linijom, ključ za njihovo razumijevanje krije se na samom početku filma – uvodnim postulatom “Neki dijelovi ove priče nisu istiniti” autori unaprijed puštaju gledatelja da sam stvori svoju verziju priče, pružajući mu široki horizont očekivanja koji ga može navesti na detektivsko promišljanje o istinitosti i/ili laži na koje nailazi tijekom filma; ili nas pak uputiti na sasvim suprotan misaoni trag, ukazujući na metanarativnost filma i njegovu svjesnu intervenciju u pitanje istinitosti. Dapače, navedenom konstatacijom direktno se prekidaju sve veze s mogućnostima istinitog pripovijedanja, no na njemu se i dalje inzistira. Usprkos nemogućnostima poznavanju istine, autori pokreću naraciju te pokušavaju prkositi tom unaprijed zadanom ograničenju.

Foto: Kadar iz filma "Mikrokazeta - najmanja kazeta koju sam ikad vidio"

Odlagalište otpada ili đubrište kao fabularni potencijal pokazat će se kao metanarativni moment filma, koji otvara potencijalno zanimljivu referencu. “The Garbage Project”, poznati sociološko-arheološki projekt pod vodstvom znanstvenika Williama Rathjea, sedamdesetih je godina prošlog stoljeća bio povod za – to doba revolucionarno – redefiniranje dometa suvremene arheološke prakse, kao i za otkrivanje znanstveno-istraživačkog potencijala divljih odlagališta otpada. Rathje i tim studenata proučavali su kako pažljiva selekcija određenih predmeta pronađenih na odlagalištu otpada ima potencijal kreirati narativ određenog prostora i vremena. Također, detaljno su vodili evidenciju otpada stanovnika grada Tucsona, u američkoj saveznoj državi Arizoni, kako bi kvantitativnom analizom utvrdili njihove navike i usporedili ih s prethodno provedenim sociološkim anketama. Rezultati istraživanja bili su vrlo zanimljivi jer se utvrdilo da je otpad ispitanih stanovnika predstavio potpuno drugačije priče i poželjne životne navike.

Kao što su odabrani otpad i ispitani stanovnici u Rathjeovom projektu postali polazištem sociološke naracije, tako je mikrokazeta aktivirala (meta)narativni potencijal đubrišta u filmu “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio”. U tom je smislu selekcija specifično mikrokazete nebitna – umjesto nje mogla je biti odabrana surferska daska ili jedan od brojnih madraca s početka filma. No, poznavajući već predstavljenu priču o nastanku imaginarija o mikrokazeti i protagonistici Petri, zanimljivo je promisliti autorski odabir specifično mikrokazete, budući da ona, kao i svaki drugi predmet, nosi specifično značenje i historijat, koji bi bilo naivno ignorirati. U skladu s ostatkom scenarija naglašeno skečevskog i namjerno klišeiziranog stila (primjerice, lik japanskog biznismena daje snimač u ruke Zokiju ili deus ex machina pojava telefonske govornice usred odlagališta otpada), film tehnički spretno, prvenstveno u pogledu animacije i montaže, predstavlja stereotipni predmet i artefakt iz prošlosti. Romantizacija analogije, pa time i mikrokazete, često podrazumijeva fetišizirajuću nostalgiju koja je ipak stari trik u rukavu. No, ono bitno kod selekcije mikrokazete jest sam akt njenog izdvajanja, odnosno odvajanja od ostatka otpada jer se time u konačnici opravdava odabir divljeg odlagališta otpada kao željeni filmski topos. Navedenim aktom izdvajanja mikrokazete, naracija postaje izvanvremenska, odnosno odvojena od linearnosti i zadanosti. Iako Zoki specifično izdvaja mikrokazetu i započinje promišljati njezinu priču, taj mali komad ljudske tehnološke povijesti ukazuje na postojanje mnogih drugih priča koje nisu bile otkrivene za vrijeme njegove šetnje po odlagalištu. Fokusom na priču mikrokazete i njezine protagonistiknje Petre, direktno se otvara narativni potencijal i sve ostale, nikad ispričane priče drugih predmeta na đubrištu.

Unatoč diverzitetu filmskih formata i dopadljivoj međužanrovskoj igri, film na scenaristički-konceptualnoj razini ipak ostaje nedovoljno razrađen, a prisutan je i banalni pokušaj uvođenja problematike metanarativnosti.

Zokijevo nagađanje o priči nađenog predmeta u početku djeluje zabavno i scenaristički dovitljivo, no brzo postaje repetitivni postupak na koji se radnja u potpunosti svodi. Forsiranje određenog načina pripovijedanja može biti opravdano, pa čak i poželjno u hibridnim filmskim formama, no ovdje takva naracija ostavlja dojam scenarističkog propuha i nedovoljne kreativne razrade. Unatoč spretnim montažnim momentima, dovitljivim animatorskim rješenjima Ivane Pipal u pogledu dodatnog poentiranja skečevskog stila filma i ponekim humornim opaskama, “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio” ne djeluje kao uvjerljiv i dovoljno razrađen filmski komad.

Praćenjem rada ovog redateljskog tandema, pritom misleći na zajednički projekt “Kartoline” (Studio Pangolin / HRT; 2018.), gotovo iste kritičke opaske i dojmovi zabilježeni su u Kulturpunktovom tekstu Ive Rosandić. Iako navedeno preklapanje nipošto ne sugerira kritičarski konsenzus, ono ukazuje na već primijećeno korištenje sličnog filmskog formata, pa i preklapajuća autorska rješenja, često na razini humorne dosjetke koja “onemogućava stvarni zamah filma”, navodi se u tekstu. U svojoj kratkoj formi “Mikrokazeta” ima potencijal otvoriti i relevantnu izvanfilmsku referencu na prethodno spomenuti projekt arheologije suvremene povijesti, a pokazuje i razumijevanje različitih filmskih formi i dovitljivost u njihovom povezivanju. No, unatoč diverzitetu filmskih formata i dopadljivoj međužanrovskoj igri, film na scenaristički-konceptualnoj razini ipak ostaje nedovoljno razrađen, a prisutan je i banalni pokušaj uvođenja problematike metanarativnosti.

"Mikrokazeta - najmanja kazeta koju sam ikad vidio"

O FILMU:

Scenarij i režija: Igor Bezinović i Ivana Pipal
Producentica: Vanja Andrijević
Koproducentice: Dragana Jovović i Marta Popivoda
Animacija: Ivana Pipal
Direktor fotografije: Ivan Slipčević
Montaža: Maida Srabović
Glazba: Hrvoje Nikšić
Oblikovanje zvuka: Martin Semenčić
Uloge: Đorđe Branković i Petra Zlonoga
Produkcija: Bonobostudio
Koprodukcija: Teorija na delu
Zemlje podrijetla: Hrvatska / Srbija
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 19 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Al Jazeera Balkans: “Galeb” i “Kuća Male Zvijezde”

Na ovotjednom programu Al Jazeere Balkans prikazat će se između ostalih dokumentarni filmovi "Galeb" i "Kuća Male Zvijezde".

“What Would Sophia Loren Do?” – Putevima Sophije Loren

"What Would Sophia Loren Do?" Rossa Kauffmana spaja dva naizgled nespojiva života - Sophije Loren i "obične" Italoamerikanke Nancy Kulik.

Objavljeni rezultati 6. Scenarističkog programa “Krsto Papić”

Objavljeni su rezultati 6. Scenarističkog programa "Krsto Papić" Društva hrvatskih filmskih redatelja.

“Cheer” – Masterclass o sportu van radara

"Cheer" (2020) Grega Whiteleyja nije "Last Chance U", ali to niti ne treba biti.

“Nun of Your Business” u hrvatskim nezavisnim kinima

"Nun of Your Business" (2020) splitske redateljice i scenaristice Ivane Marinić Kragić dolazi u nezavisna hrvatska kina.

Al Jazeera Balkans: “Love Child” i “The Long Shot”

Na programu Al Jazeere Balkans ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Love Child" te "The Long Shot".

“Colectiv” – Tranzicijske metastaze 21. stoljeća

Alexander Nanau je "Colectiv" počeo snimati želeći zabilježiti situaciju u Rumunjskoj, a potom je shvatio da je posrijedi kompleks nevaljalosti mnogo širi od europskog.

Online premijera dokumentarnog filma “Slučaj Makavejev ili sudski proces u kinodvorani”

Na platformi volimdokumentarce.net slijedi tjedan posvećen jednom od najradikalnijih i najinovativnijih jugoslavenskih filmaša, Dušanu Makavejevu.

“MLK/FBI” – Tajanstvene vrpce

"MLK/FBI" (2020) Sama Pollarda istražuje opsesiju FBI-ja slavnim političkim aktivistom Martinom Lutherom Kingom mlađim.

Osam novih Factumovih dokumentaraca u produkciji

Unatoč pandemiji koronavirusa i gubitku uredskog prostora, Factum nastavlja s radom na dokumentarnim filmovima.