Premijerno prikazan na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu, a trenutno i u programu Konstelacije 24. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Jihlavi, najnoviji film Igora Bezinovića u suradnji s vizualnom umjetnicom Ivanom Pipal – “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio” (Bonobostudio / Teorija na delu; 2020.), smješta nas na nedefinirano divlje odlagalište otpada na Sjevernom Jadranu. Tamo se pojavljuje i glavni lik Zoki, koji se na odlagalištu našao slučajno te usred vrućeg ljetnog dana izgubljeno hoda naokolo do trenutka pronalaska mikrokazete, ujedno i povoda cjelokupne radnje. U tom trenutku Zoki započinje unutarnji monolog o mogućim varijantama nastanka, distribucije i recepcije mikrokazete, kao i o životu njezine protagonistkinje Petre, kćeri imigranata u Sjedinjenim Američkim Državama. Preslušavanjem pronađenog sadržaja, glavni protagonist upoznaje Petrin svakodnevni život te počinje zamišljati njihov potencijalni susret koji se nikada ne obistini.
U trenucima Zokijevog monologa kojeg slušamo u naraciji, isprepliću se igrani i dokumentarni elementi, prvenstveno kroz glumu srpskog glumca Đorđa Brankovića, odnosno u snimateljskim odlukama Ivana Slipčevića. Animirane scene rađene uglavnom u tehnici stop-motiona, dodatno naglašavaju prethodno navedene elemente, kao i njihovo konstantno međusobno preplitanje, dok uvodna scena “Mikrokazete” čvrsto zadaje smjernicu ostatku filma koji konstantno pleše na rubu apsurda i klišeiziranog prikazivanja likova i njihove stvarnosti. Premda je riječ o naoko jednostavnoj radnji s jasnom narativnom linijom, ključ za njihovo razumijevanje krije se na samom početku filma – uvodnim postulatom “Neki dijelovi ove priče nisu istiniti” autori unaprijed puštaju gledatelja da sam stvori svoju verziju priče, pružajući mu široki horizont očekivanja koji ga može navesti na detektivsko promišljanje o istinitosti i/ili laži na koje nailazi tijekom filma; ili nas pak uputiti na sasvim suprotan misaoni trag, ukazujući na metanarativnost filma i njegovu svjesnu intervenciju u pitanje istinitosti. Dapače, navedenom konstatacijom direktno se prekidaju sve veze s mogućnostima istinitog pripovijedanja, no na njemu se i dalje inzistira. Usprkos nemogućnostima poznavanju istine, autori pokreću naraciju te pokušavaju prkositi tom unaprijed zadanom ograničenju.
Odlagalište otpada ili đubrište kao fabularni potencijal pokazat će se kao metanarativni moment filma, koji otvara potencijalno zanimljivu referencu. “The Garbage Project”, poznati sociološko-arheološki projekt pod vodstvom znanstvenika Williama Rathjea, sedamdesetih je godina prošlog stoljeća bio povod za – to doba revolucionarno – redefiniranje dometa suvremene arheološke prakse, kao i za otkrivanje znanstveno-istraživačkog potencijala divljih odlagališta otpada. Rathje i tim studenata proučavali su kako pažljiva selekcija određenih predmeta pronađenih na odlagalištu otpada ima potencijal kreirati narativ određenog prostora i vremena. Također, detaljno su vodili evidenciju otpada stanovnika grada Tucsona, u američkoj saveznoj državi Arizoni, kako bi kvantitativnom analizom utvrdili njihove navike i usporedili ih s prethodno provedenim sociološkim anketama. Rezultati istraživanja bili su vrlo zanimljivi jer se utvrdilo da je otpad ispitanih stanovnika predstavio potpuno drugačije priče i poželjne životne navike.
Kao što su odabrani otpad i ispitani stanovnici u Rathjeovom projektu postali polazištem sociološke naracije, tako je mikrokazeta aktivirala (meta)narativni potencijal đubrišta u filmu “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio”. U tom je smislu selekcija specifično mikrokazete nebitna – umjesto nje mogla je biti odabrana surferska daska ili jedan od brojnih madraca s početka filma. No, poznavajući već predstavljenu priču o nastanku imaginarija o mikrokazeti i protagonistici Petri, zanimljivo je promisliti autorski odabir specifično mikrokazete, budući da ona, kao i svaki drugi predmet, nosi specifično značenje i historijat, koji bi bilo naivno ignorirati. U skladu s ostatkom scenarija naglašeno skečevskog i namjerno klišeiziranog stila (primjerice, lik japanskog biznismena daje snimač u ruke Zokiju ili deus ex machina pojava telefonske govornice usred odlagališta otpada), film tehnički spretno, prvenstveno u pogledu animacije i montaže, predstavlja stereotipni predmet i artefakt iz prošlosti. Romantizacija analogije, pa time i mikrokazete, često podrazumijeva fetišizirajuću nostalgiju koja je ipak stari trik u rukavu. No, ono bitno kod selekcije mikrokazete jest sam akt njenog izdvajanja, odnosno odvajanja od ostatka otpada jer se time u konačnici opravdava odabir divljeg odlagališta otpada kao željeni filmski topos. Navedenim aktom izdvajanja mikrokazete, naracija postaje izvanvremenska, odnosno odvojena od linearnosti i zadanosti. Iako Zoki specifično izdvaja mikrokazetu i započinje promišljati njezinu priču, taj mali komad ljudske tehnološke povijesti ukazuje na postojanje mnogih drugih priča koje nisu bile otkrivene za vrijeme njegove šetnje po odlagalištu. Fokusom na priču mikrokazete i njezine protagonistiknje Petre, direktno se otvara narativni potencijal i sve ostale, nikad ispričane priče drugih predmeta na đubrištu.
Unatoč diverzitetu filmskih formata i dopadljivoj međužanrovskoj igri, film na scenaristički-konceptualnoj razini ipak ostaje nedovoljno razrađen, a prisutan je i banalni pokušaj uvođenja problematike metanarativnosti.
Zokijevo nagađanje o priči nađenog predmeta u početku djeluje zabavno i scenaristički dovitljivo, no brzo postaje repetitivni postupak na koji se radnja u potpunosti svodi. Forsiranje određenog načina pripovijedanja može biti opravdano, pa čak i poželjno u hibridnim filmskim formama, no ovdje takva naracija ostavlja dojam scenarističkog propuha i nedovoljne kreativne razrade. Unatoč spretnim montažnim momentima, dovitljivim animatorskim rješenjima Ivane Pipal u pogledu dodatnog poentiranja skečevskog stila filma i ponekim humornim opaskama, “Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio” ne djeluje kao uvjerljiv i dovoljno razrađen filmski komad.
Praćenjem rada ovog redateljskog tandema, pritom misleći na zajednički projekt “Kartoline” (Studio Pangolin / HRT; 2018.), gotovo iste kritičke opaske i dojmovi zabilježeni su u Kulturpunktovom tekstu Ive Rosandić. Iako navedeno preklapanje nipošto ne sugerira kritičarski konsenzus, ono ukazuje na već primijećeno korištenje sličnog filmskog formata, pa i preklapajuća autorska rješenja, često na razini humorne dosjetke koja “onemogućava stvarni zamah filma”, navodi se u tekstu. U svojoj kratkoj formi “Mikrokazeta” ima potencijal otvoriti i relevantnu izvanfilmsku referencu na prethodno spomenuti projekt arheologije suvremene povijesti, a pokazuje i razumijevanje različitih filmskih formi i dovitljivost u njihovom povezivanju. No, unatoč diverzitetu filmskih formata i dopadljivoj međužanrovskoj igri, film na scenaristički-konceptualnoj razini ipak ostaje nedovoljno razrađen, a prisutan je i banalni pokušaj uvođenja problematike metanarativnosti.