PočetnaOsvrti11. Škola dokumentarnog filma: Prema sebi i od sebe

11. Škola dokumentarnog filma: Prema sebi i od sebe

-

U zagrebačkom kinu Tuškanac 26. lipnja premijerno su, uz slobodan ulaz, prikazani filmovi ostvareni na 11. Restartovoj Školi dokumentarnog filma, jednom od istaknutijih i postojanijih programa uvođenja zainteresiranih početnika u praktični filmotvorački rad, kakvih (programa) u nas nije malo. Cilj Restartove Škole podučiti je nove filmaše znanjima i vještinama izrade dokumentarnog filma. 11. Školu dokumentarnog filma (2021/2022.) pohađalo je desetoro polaznika: Ramona Boban-Vlahović, Jurica Ćorluka, Marina Giunio, Eva Marija Jurešić, Mia Martinović, Maja Miloš, Karlo Mlinar, Neža Knez, Pavel Penev i Paula Tončić, a zgotovljeno je sedam kratkih djela. Mentori su bili Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Dinka Radonić, Oliver Sertić i Bojan Mrđenović, a u poduci su sudjelovali i Borna Buljević, Mario Kozina, Miloš Tomić i Vanja Jambrović.

Posve prirodno, većina autora usmjerila se na ono što im je najbliže kameri i zanimanju, a to su zbivanja i događaji u neposrednoj i najpoznatijoj okolini, vlastitoj obitelji ili, pak, oni sami. Snimanje svagdanskih obiteljskih crtica organizacijski je najpristupačnije te je takav izbor logičan, a nedvojbeno i potentan, jer rodbinski odnosi i dinamika sadrže bezbrojne slojeve i nijanse što mogu iznimno uzbudljivo i snažno oslikati i društvo i čovjeka. Među filmovima prethodnih generacija Restartove Škole ostvarena su neka u tom pogledu izvrsna djela, primjerice “Mjesto za bijeg” Lucije Ane Ilijić (8. Škola, 2018./2019.) ili “3. rujna 2015.” Sare Jurinčić (7. Škola, 2017./2018.). No, filmašu početniku bez iskustva, koji zapravo tek savladava tehničko-izražajne osnove, nije lako zaviriti ili zasjeći iza površine. Ni u smislu izvedbe, a ni u smislu odvažnosti, jer zalazak iza pročelja, onoga što svatko može vidjeti, često znači i prikaz nečega što nije zgodno, što se nerado predočava i prijateljima i znancima, a kamoli široj javnosti. Utoliko obiteljske crtice bez iole drskijeg pogleda nerijetko ostavljaju dojam kućnog, obiteljskog filma koji će biti podsjetnički zanimljiv tek onima koji se u njemu nalaze i samo pokojem sporadičnom promatraču, gledatelju izvan kruga obitelji.

Izvrsno naslovljeni autoportretni “Roditelji naše djece” (13 min, 2022.) Pavela Peneva najvećim dijelom ostaju u području bilješke obiteljskog odsječka koji će protagoniste u budućnosti vratiti u razdoblje prvih roditeljskih iskustava. Neobveznom priručnom neurednošću sniman u nizu, kako se kaže, običnih, općenito uzevši neposebnih situacija svakodnevne brige oko i druženja s malenim djetetom, film donekle intrigira pretežući u općem dojmu na dočaravanje osjećaja iscrpljenosti roditelja, ponajprije mame koja (barem u filmu) uglavnom provodi vrijeme s djetetom, a čini se da je i snimateljica većine materijala, dok tata potpisuje režiju. Roditeljska suradnja supružnika kao da nije glatka, završnica nemalo začudno prikazuje mamu koja se raduje što je napokon sama u stanu. Ako svaki dio filma i nije osobito zanimljiv, crta oporosti, izostanak poleta i optimizma kakvima su obično bremenite slike o vlastitim mališanima, privlači pozornost. Divno je, ali i teško, iznurujuće, neprestano bdjeti nad slatkim i zahtjevnim malenim potomkom.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Roditelji naše djece"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Roditelji naše djece”

Također priručno-kućno snimljena “Juha od cikle” (11 min, 2022.) Eve Marije Jurešić početno budi radoznalost upućujući nas u to da bilježi božićni susret obitelji “s tatinom novom curom”, uz objed na kojem će pridošlica, Poljakinja, ponuditi tradicionalno poljsko jelo iz naslova, ali potencijal te naznake neće se osobito razviti, ni u dijalogu, ni u radnji. No i to je slika određenih nas. “Dragi dida za tebe od Mie pismo” (10 min, 2022.) Mije Martinović, autorice čije smo filmove već imali prilike gledati – primjerice osebujne eksperimentalno-dokumentarne “Sakupljače” (Kinoklub Zagreb, 2021.), na 15. Gledalištu Kinokluba Zagreb – u osnovi se drži najkonvencionalnijeg i najurednijeg pristupa, no time ne gubi, već dobiva na dojmljivosti. Posrijedi je autoričino prisjećanje na pokojnoga djeda, potaknuto otvaranjem kutije u kojoj pronalazi uspomene – fotografije, djedove dijapozitive koje je snimao na poslovnim putovanjima i svoje crteže, kao i pismo naslova po kojem je imenovan i film. U slici uglavnom gledamo fotografije, u zvuku slušamo (unutarnji) monolog sad odrasle unuke koja, obraćajući se djedu, artikulira ugodno sjećanje na međusobnu ljubav, uz spoznaju kako o njemu i ne zna mnogo, osim toga da se s njom uvijek i rado igrao, da se uz njega osjećala dobro. Kako bi i znala, kad je preminuo prije nego što je stasala dovoljno da o njemu počne razmišljati drukčije nego kao o samorazumljivoj činjenici njezina života. Oblikovan jednostavno, intimistički, nepretenciozno, “Dragi dida za tebe od Mie pismo” ritmom, tonom, ugođajem, umješno napisanim i prisno čitanim tekstom, prikladno predočava nježnost i dragost koju opisuje, a dodatno privlači ponekom slikovnom neočekivanošću, kao i odgovarajuće postavljenim dramskim stožerima vezanima uz malne jedinstven događaj od 2. svibnja 1995., istovremeno duboko privatan (ugroženi životi) i nacionalno značajan. Vječne teme prolaznosti i (ne)mogućnosti zbiljskog poznavanja druge osobe, neizbježno su upletene.

“Labuđi pjev” (9 min, 2022.) Ramone Boban-Vlahović i “Prijedlozi i pokušaji” (14 min, 2022.) Neže Knez na svoj su način autoportretni slikopisi s temom stvaralaštva. U “Labuđem pjevu” autorica nudi svoj završni film Škole o tomu kako ga nije znala dovršiti, u živahnom ritmu nižući odsječke započetih zamisli i pokušaja, uz podjednako žuboran off­-tekst u kojem, s daškom humora i samoironije približava svoje nade i strahove, korake i iskorake, pokušaje i odustanke. “Misli mi se magle, umjesto da nadiru”, veli, prisjećajući se kreativnih zamaha i zastoja u tom koškanju s kreativnošću koja neprestano migolji i izmiče. “Prijedlozi i pokušaji” (14 min, 2022.), kako govori i sam naslov, također se bave postupkom nastanka djela koje traži svoj oblik, prikazujući sastavnice kojima se dolazi do cjeline te hotimice ostavljaju dojam lutanja ka smjeru i načinu, svojevrsnog making of-a rada koji nije prikazan. Moglo bi se reći, pomisliti, inverzija uobičajenoga slijeda u kojem se nakon predstavljanja djela eventualno daje i uvid u korake njegova ostvarenja. Ovdje su ponuđeni samo posebni dodaci, dok je ono glavno, ako je uopće i dovršeno, ostalo u radionici. Štoviše, riječ je o razmjerno grubo prikupljenom materijalu, skici mogućeg, neizrađenog making of-a. Uz elemente animacije i mjericu eksperimentalnog nakana je, čini se, bila predočiti improvizacijsku kakofoniju nesigurnih začetaka slućene, nejasne zamisli, što sugerira i tzv. glazbeni udio, nazovisviranje, neorganizirano i neskladno, kako se kaže, drndanje neglazbenika po žičanim i udaraljkaškim glazbalima. Pisani tekst pretkraj filma obavještava nas da je film nastao na temelju razmišljanja djece na autoričinim radionicama na kojima se razgovara o svijetu i životu. Ondje prikupljene rečenice sada su poslužile kao građa za prijedloge i pokušaje nekovrsne predstave za kameru, u kojoj su kao glumci sudjelovali polaznici 11. Škole, dakle osobe koje su ondje došle najvjerojatnije ni ne pomišljajući da će ih snaći takav zadatak.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Prijedlozi i pokušaji"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Prijedlozi i pokušaji”

Protagonistica “Knjige uspomena” (12 min, 2022.) Maje Miloš je Ana, spremačica u hospiciju koja iskazuje predanost daleko iznad one što joj je, pretpostavljamo, u opisu posla. Bolesnicima daje prijateljsku pozornost, mnogo lijepih riječi i ljudskog razumijevanja, a marljivo, hobističkim zanosom ispunjava “Knjigu uspomena”, spomenar osoba koje su boravile u ustanovi. Skučena, nagađamo, raznim ograničenjima u realizaciji – tko se želi, tko se ne želi, što se smije, a što se ne smije snimati… – zanimljiva tema ostala je u području razmjerno šturo načetog predloška zaokruženog filma.

Mada u to ne možemo biti posve sigurni, i “Sgt. Reckless” (4 min, 2022.) Paule Tončić zagleda u druge, izvan autoričina svijeta. Iako je govor u offu načelno razumljiv (znamo li engleski jezik kojim govore govornici), a slika, tehnički pomalo otrcana, poput ishlapljenog VHS-a, recepcijski čitljiva, pregledna, jednostavno usvojivih sadržaja što prikazuju akrobatske jahačice na konjima, u cjelini nemalo zagonetan film iscrtava mnoge upitnike. Found footage, postojeći, pronađeni tuđi materijal intervencijom naknadnog autora zakrenut u donekle novi kontekst? Iz vlastite, znančeve ili neznančeve arhive? Samo formalna igra ili neka dublja poruka? Kako god, što god, Paula Tončić u tom je kraćušnom slikopisu bez uočljivog dramskog ili inog razvoja, ritmom, ugođajem – uvelike proizišlim iz izblijedjelih okerasto-sivomodrih boja i tekstura odstajalosti vrpce – tonom, škrto doziranim glazbenim uresima, ponekim nesustavnim, naizgled stihijskim zahvatom u sliku (podijeljeni ekran, negativ), ostvarila dojmljivu, više eksperimentalnu negoli dokumentarnu vinjetu koja plijeni začudnim prožimanjem srdačnoga i oporoga te se doima šifriranim prikazom nekog jezovitog zbivanja. Možda je, dakako, suvišno ili pogrešno tražiti dodatna značenja, a različiti će gledatelji možda vjerojatno vidjeti, usvojiti nešto posve drugo i drukčije.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije