Živ, dinamičan, gusto tkan, humorno nostalgičan u tonu dobrodušne ironije, “Laci bježi u Mađarsku” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.) Davida Gaše nadaje se autobiografskim ostvarenjem čiji se pripovjedač prisjeća kako je kao (pred)školski dječarac naumio i djetinje isplanirao pobjeći od kuće u bijeli svijet. Iz obiteljskog doma u Osijeku u Mađarsku. Plan nije dopirao mnogo dalje od preskakanja dvorišne ograde, a i to se ispostavilo fantazijom. Kad je sve već bilo spremno za ostvarenje, Laciju su otežali kapci. Udobno se ispružio…
Ostvaren u naizglednom duhu nijeme komedije, no mnoštvom (vrlo) kratkih kadrova, često i u višestrukim ekspozicijama, među kojima su brojni eksperimentalno nečitljivi, odnosno neoptimalno polučitljivi, a pripovijedaju što radnjom, što kolažnom entropijom, te ilustriraju, obogaćuju ili kontrapunktiraju glavnom narativnom vodiču, izvanprizornom govoru protagonista, sad odraslog, koji nam iz perspektive dječaka iznosi tijek zbivanja rečene epizode u zamišljaju. Srdačno i povjerljivo. Sa zrncem soli. Uz obilje međunatpisa. Usputice zahvaća i u crtice iz obiteljskog života i navada ukućana kao što bjehu očeva ljubav prema motorkotačima, majčina prema usisivačima, njegova prema pegli, bakin odnos s bundom… Prošlosna udaljenost predočena je crno-bijelom i stilizirano dotrajalo uništenom slikom, kao da se radnja zbiva početkom dvadesetog, a ne dvadesetprvog stoljeća, a riječ je dakako o hiperboliziranoj stilizaciji kakva obilježava, naglašava i usmjerava cjelinu.
U osnovnom dojmu šaljiv igrani film, pitak, tečan, razumljiv, vjerojatno zabavan i, kako se kaže, najširoj publici, “Laci bježi u Mađarsku” prikazan je, i nagrađen - nagradom GreenDCP, za najbolji hrvatski film u programu, koju dodjeljuju Udruga 25 FPS i GreenDCP – na netom završenom 17. Festivalu 25 FPS, festivalu eksperimentalnog filma! Dakako, ne zabunom, jer polje eksperimentalnog u filmu, lako je previdjeti i zaboraviti, obuhvaća mnogo šire od nerijetkog poimanja toga roda kao skupljališta slikopisnih nerazumljivosti namijenjenih najužem krugu zainteresiranih. Danas, pak, kad se čini da autori osobito učestalo osvajaju slobode izražavanja, naprosto ignorirajući podjele na filmske rodove, slobodnostilski zahvaćajući kamo im odgovara, “Laci bježi u Mađarsku” možemo usvojiti i kao naglašeno stiliziran rekonstrukcijski dokumentarni film.
Glume li članovi obitelji Gašo sami sebe? Da, potvrđuje autor, kojega smo bili slobodni to pitati, za ovu priliku. Ktomu, saznajemo, “Laci bježi u Mađarsku” je sniman na autentičnoj lokaciji, u obiteljskoj kući Gašinih.
Pojednostavljeno, igrano se u “Laciju” očituje u tomu što je posve očevidno da osobe u njemu glume prema prethodnom dogovoru, ktomu i karikirano pretjerano, što ne znači loše, nego u skladu s izabranom poetikom. Eksperimentalno je, među inime, utoliko što montažno i slikovnom estetikom izbjegava standardniju, jednostavno prijemčivu preglednost izlaganja i prikazivanja, komunicirajući na osobeniji način. Premda je pretpostavljeni pripovjedač autor filma, David Gašo, protagonist je imenovan Laci, što (auto)biografa lišava implicitne obveze vjerodostojnosti. No, iako u to samim gledanjem filma ne možemo biti posve sigurni, dojam je da tumači članova obitelji nisu profesionalni glumci. Odjavnica im navodi samo osobna imena, bez prezimena, od kojih se neka poklapaju s imenima likova. Uvrštena je i zahvala “mami, tati, baki, teti i Franki“. Roditelji i baka utjelovljuju roditelje i baku? Podaci o filmu objavljeni uz projekcije u raznim prilikama (primjerice na 68. Pulskom filmskom festivalu), glumcima obznanjuju i prezimena – Tomislav Gašo, Dalija Gašo i Gordana Gašo. Glume li članovi obitelji Gašo sami sebe? Da, potvrđuje autor, kojega smo bili slobodni to pitati, za ovu priliku. Ktomu, saznajemo, “Laci bježi u Mađarsku” je sniman na autentičnoj lokaciji, u obiteljskoj kući Gašinih. Dakle, film o vlastitim sjećanjima, čiji protagonisti tumače sami sebe, snimljen na zbiljskom poprištu događaja. Posve dovoljno čimbenika za ozbiljno razmišljanje o smještaju u dokumentarno. U dokufikcijsko bez dvojbe.
Hibrid, kako se danas rado kaže. Igrano, dokumentarno i eksperimentalno nerazdruživo se prožimaju. Mogli bismo, zašto ne, reći i – prožetak. To što neki od dokaznih podataka zbiljskosti nisu izričito, vidljivo, nazočni u samom filmu, nego se potvrđuju tek izvanfilmskim propitivanjem, ne umanjuje vrijednost njihova uvažavanja, osobito ne u doba kad filmska scena (ne samo u nas) vrvi dokumentarcima koji u sebi ne sadrže ovjeru dokumentarnosti već uvelike računaju na gledateljevo povjerenje – spomenimo, primjerice, “Split” (2021) Renate Poljak ili “Zašto mama vazda plače?” (2019) Karmen Obrdalj, oba nedvojbeno dokumentarne slike, no naracije koja može biti potpuna fikcija – i onima koji hotimice zavaravaju i podrivaju, poput “Bijelog Božića” (2020) Josipa Lukića ili “Mikrokazete – najmanje kazete koju sam ikad vidio” (2020) Igora Bezinovića i Ivane Pipal.
