Kad bi vas na nekom, recimo, kvizu, možda i ovoga portala, upitali da nabrojite pet ili deset najboljih, najznačajnijih, omiljenih, reprezentativnih ili sl. klasičnih hrvatskih dokumentarnih filmova ostvarenih do 1991., zacijelo biste kao iz rukava isipali niz naslova izvrsnih ostvarenja: “Od 3 do 22” (1966) Kreše Golika; “Kad te moja čakija ubode” (1968), “Čvor” (1969), “Mala seoska priredba” (1971) i “Nek’ se čuje i naš glas” (1971) Krste Papića; “Poplava” (1964), “Jasenovac” (1966.), “Pohvala ruci” (1967) i “Jutro čistog tijela” (1969.) Bogdana Žižića; “Poštar s kamenjara” (1971.), “Druge” (1972), “Pletenice” (1974) i “Dernek” (1975) Zorana Tadića; “Čuješ li me?” (1965), “Tijelo” (1965) i “Starice” (1976) Ante Babaje; “Recital” (1972) i “Povratak” (1975) Petra Krelje; “Ljudi (u prolazu) II” (1967) Lordana Zafranovića; “Karanfil” (1968) Ranka Kursara; “Monolog o Splitu” (1961. – 1962.) Ivana Martinca… Bez većih poteškoća nabrojili biste ih barem još toliko, ako ne i višestruko, no vrlo je izgledno da bi se i u naročito opsežnom popisu malo tko sjetio uvrstiti dokumentarne filmove Tomislava Radića (1940. – 2015.), od kojih neki, primjerice “Put” (Radiotelevizija Zagreb, 1970.), “Popodne” (RTZ, 1971.), “Buđenje” (RTZ, 1971.) ili “Izravni prijenos” (RTZ, 1971.) zacijelo pripadaju vrhovima ovdašnje dokumentaristike.
Nepoznatost, nenazočnost tih i drugih Radićevih kratkih dokumentarnih filmova snimanih gotovo isključivo za Radioteleviziju Zagreb proizlazi mahom upravo iz te činjenice, iz okolnosti da su snimani za televizijski dokumentarni program. U to vrijeme – a nije rijetkost ni danas – takve se filmove naprosto nije uzimalo u obzir kao djela kinematografije, o njima se jednostavno nije razmišljalo na taj način. U kinematografskom pojmovnom kontekstu ignorirali su ih i filmski kritičari i povjesničari, pa i sami autori. Načelno, na njih se nije gledalo kao na autorska djela, ostvarenja proizišla iz umjetničkog nadahnuća ili takve neke pobude koja po uvriježenom shvaćanju rezultira pravim filmovima, već kao na prigodne uratke snimane prema narudžbi urednika, odnosno potrebama televizijskog programa.
No u slučaju autora koji su u osnovi željeli snimati filmove, a televizija im je, eto, pružala mogućnost isto ostvariti u takvom obliku i u tom sustavu, te su emisije, kako su ih onda zvali (čest izraz bio je i feljtoni), bile mnogo više od emisija, bile su pravi kratki dokumentarni filmovi. Kakvoćom i vrsnošću nimalo ispod razine onih koje se pravim kratkim dokumentarnim filmovima startno držalo ponajprije iz razloga prolaska svih onih službenih filtera u postupku proizvodnje, koji omogućuju nastanak pravog (kratkog dokumentarnog) filma – prijava na natječaj, odobrenje, financiranje i proizvodnja pod okriljem neke prave filmske tvrtke, primjerice Jadran filma, Zagreb filma, Croatia filma, Zora filma itd. Ili su, u amaterskom okruženju, također nemalo cijenjenom, ostvareni u okrilju kakvog kino-kluba, među kojima su najaktivniji bili Kinoklub Zagreb i Kino klub Split. Ti pravi dokumentarni filmovi prikazivani su na festivalima, s oznakom dokumentarni, poneki su išli i na festivale izvan zemlje i u filmskoj su zajednici uvažavani kao bolja ili lošija, ali releventna kinematografska djela. Televizijski su pak slikopisi prikazani kao dio televizijskog programa – na njih su se, doduše, osvrtali televizijski kritičari. Njihove procjene nisu bile društveno-recepcijski nevažne, no ti su filmovi načelno poimani, kao bolji ili lošiji, ali uglavnom kinematografski beznačajni proizvodi televizijske manufakture. Emisije. Feljtoni.
“Jako mi je drago da je dio tih dokumentaraca nedavno repriziran na televiziji. Neki su mi ljudi rekli da im se danas čine još zanimljivijima nego što su onda valjda bili. Radeći ih, nisam ni pomislio da snimam nešto što će trajati duže od jednog emitiranja i, eventualno, neke reprize”, komentirao je u tom smislu Radić u opširnom i dosad neobjavljenom bio-filmografskom razgovoru koji smo vodili 2010. godine.
Ono što se prikazivalo u kinu bilo je kinematografija, sve izvan njega nije, što u potrebi označavanja polja interesa i nije razdioba bez rezona, no ipak je urodila određenim – vjerojatno nije pretjerano reći – nepravdama. Osim tako usvojenog poimanja razdvajanja filmskog kao vrijednog zbiljske pozornosti i televizijskog kao manje vrijednog ili nevrijednog takve pozornosti, jedna je od značajnijih razlika bila i u tomu što su televizijske emisije-dokumentarni filmovi snimani u skromnijim produkcijskim uvjetima, obvezno za dan, dva ili tri. Počesto s ekipom koju autor nije birao, nego onom sastavljenom od televizijskih zaposlenika koji su taj dan bili na radnom rasporedu, neangažirani nekim drugim zadatkom. Ali su se, jednako kao i netelevizijski filmovi, snimali na filmskoj vrpci.
“Onda, kad smo ih snimali, bilo je slično kao i danas – napiše se radni nalog, u tehnici odrede tko će s vama raditi, a vi pokušavate isposlovati da to ipak bude netko s kim se razumijete, netko s kim ste već radili i tko vam je dobar suradnik. Katkad bi, pak, dobili nekoga tko je, eto, taj dan na rasporedu i tu se nije ništa moglo promijeniti. Najviše mi je dokumentarnih feljtona snimio Mario Perušina, tonski je snimatelj najčešće bio Kosta Čok, a većinu ih je montirala Maja Filjak”, opisao je Radić.
U kinematografskom zaboravu uvjetovanom činjenicama televizijske produkcije i prikazivanja, nisu se našli samo Radićevi filmovi, nego i mnogi drugi, možda jednako zanimljivi, dobri, izvrsni. Budući da se afirmirao i kao autor cijenjenih kinematografskih cjelovečernjih igranih filmova, Radić je, prirodno, pobudio zanimanje i za svoj manje poznat rad, a posljednjih godina filmski kritičari i povjesničari nastoje pronaći i osvijetliti slična zanemarena i previđena ostvarenja drugih marljivih i inventivnih televizijskih djelatnika, primjerice Nikše Fulgosija ili Branka Lentića, koji se nisu, poput Radića, prometnuli u kinematografske uglednike.
“Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” (HRT / Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu; 2005.) Tomislava Radića izabran je 2016. godine za najbolji cjelovečernji igrani film samostalne Hrvatske, u anketi među članstvom najrelevantnijih strukovnih udruga (Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatska udruga filmskih snimatelja i Hrvatska udruga producenata). Radićev cjelovečernji prvenac “Živa istina” (RTZ / Filmski autorski studio; 1972.) pripada među antologijska ostvarenja hrvatske i jugoslavenske kinematografije, baš kao i “Timon” (Jadran film, 1973.) te njegov posljednji film, “Kotlovina” (HRT / Korugva film; 2011.), nerijetko svrstavan u vrh ovdašnjeg filmotvorstva 21. stoljeća. Uz to, primjerice, u osvrtu na prvu dekadu hrvatskog filma novog milenija, filmski kritičari Jutarnjeg lista – Nenad Polimac, Jurica Pavičić i Dragan Jurak – smjestili su Radića na vrh popisa najvažnijih/najboljih redatelja desetljeća.
Oba Radićeva službeno najuspješnija filma, “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” i “Kotlovina”, nagrađena su Velikim zlatnim arenama i Oktavijanima kao najbolji filmovi Pulskog filmskog festivala (te s još ukupno osam Zlatnih arena – “Iva” s tri, “Kotlovina” s pet), “Iva” je nagrađena i nagradom FIPRESCI-ja (Međunarodne udruge filmskih kritičara), “Živa istina” Zlatnu je arenu priskrbila glavnoj glumici Božidarki Frajt, usprkos tomu što je film u Puli prikazan izvan konkurencije (!). Među brojnim drugim nagradama Radiću i njegovim filmovima u zemlji i inozemstvu izdvajaju se Oktavijan za životno djelo (DHFK) te državna priznanja: Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Grada Zagreba (dvaput) i odličje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.