Jednima je dano da pužu, drugima da lete. U zajedničkom svijetu jedni gledaju u nebesa, drugi u blato. I za to nema nikakvog racionalnog objašnjena – milosti ima ili nema, jednima je poklonjena, drugima oduzeta. Te dvije egzistencijalne krajnosti na provokativan i dinamičan način sučeljava Lordan Zafranović u svom nadahnutom desetominutnom dokumentarnom kolažu “Ljudi (u prolazu) II” iz 1967. godine. Film je replika njegovog ranijeg amaterskog filma “Portreti (u prolazu)” što ga je redatelj snimio u poticajnoj atmosferi Kinokluba Split sredinom šezdesetih. U profesionalnoj verziji filma autor je sa snimateljem Andrijom Pivčevićem na 35-milimetarsku vrpcu zabilježio atmosferu splitskih ulica u prosincu 1966. godine.
Zafranović svoj film otvara prizorom kljastog prosjaka koji iz mračne uličice izlazi u grad i započinje dnevnu rutinu sačinjenu od besciljnog tumaranja u potrazi za novcem. Svaki pokret za njega predstavlja malu revoluciju: s lošom protezom na jednoj nozi, prosjak je veći dio vremena osuđen na četvoronoški hod po gradskim ulicama. Prizore njegove golgote Zafranović ispresijeca onima užurbanog života ulice, trga i tržnice gdje nitko ne primjećuje ovu ljudsku kreaturu. Sve je to dodatno podmazano izrazito ritmičnom glazbenom podlogom. Andrija Pivčević pak majstorski kamerom iz ruke bilježi dinamiku ulice na kojoj se odvija uvijek ista svakodnevna parada – radnici žure, prosjaci prose, djeca se igraju, a ptice slijeću i odlijeću u nebesa usred tog kaosa.
Prolaznike vidimo pretežno u krupnim i blizim kadrovima; Zafranović i Pivčević prilaze im blizu fascinirani plejadom različitosti lica što ih nudi ulica, a kadar šire isključivo onda kad žele kontekstualizirati prikazano, poput prizora dječaka koji jedini skreće pogled na puzajuću prosjačku individuu. Sve je neprestano u pokretu – kada se kamera ne miče onda se miče ono što vidimo unutar kadra. Zafranovićev film stoga pršti od vitalnosti, i sadržajno, ali i na razini forme. Ljudi za koje se njegovo kino-oko najstrastvenije lijepi su takozvani redikuli, živopisni likovi s margine. Osim spomenutog prosjaka, autor posebno izdvaja lik osebujnog brkatog prodavača miševa čijem licu dodaje i zvučnu kulisu – sotonski smijeh.
Zafranović je majstor groteske; ono što ga uzbuđuje uvijek su krajnosti, ono najviše i najniže u stvarnosti – u slučaju “Ljudi” to su prosjaci i ptice. Film hrvatski redatelj bazira na suprotnostima koje naglašava logikom montažne atrakcije. Prosjak koji gmiže ulicama dolazi u paru s pticom u letu, a nevino lice djeteta spareno je s onim starca. U uličnoj masi Zafranović traži ekstreme koji će otjelotvoriti njegovu baroknu viziju svijeta u kojoj je sve potencirano do maksimuma. Jer, upravo blato i zvijezde zanimaju autora koji se straši sredine, i kada koristi dokumentarni, odnosno igranofilmski rod. Manipulacija je za Zafranovića ulitimativno sredstvo dolaska do emocije, a ista je bila i ostala najjače filmsko oružje.
Film se okončava povratkom prosjaka u njegovu rupu, dok autor konačni pečat udara dodajući tome prizoru šeretsko lice osebujnog brke čiji demonski osmijeh sada prati uzvišeni zvuk orgulja. Spajajući zvukom i slikom ono najniže i najviše u ljudskom iskustvu, Zafranović kao da želi reći kako nam artificijelnost umjetnosti pomaže doći do esencije iskustva. Ona počiva na emociji koja je kod njega uvijek velika, pa makar bila i naknadno dodana. Iz iskustva smo naučili očekivati da se u manipulacijama najnižim i najvišim emocijama što ih svakodnevno serviraju političari, mediji i dežurni ideolozi, kriju laži i obmane, dok je ovaj užareni egzistencijalistički kolaž davno dokazao da se istim sredstvom može stići i do istine.
“Ljudi (u prolazu) II”
- Scenarij i režija: Lordan Zafranović
- Direktor fotografije: Andrija Pivčević
- Montaža: Katja Majer
- Produkcija: Filmski autorski studio
- Godina proizvodnje: 1967.
- Trajanje: 10 minuta
Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.
Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
