Veliki hrvatski scenarist, redatelj i filmski kritičar Zoran Tadić (1941. – 2007.), najpoznatiji po igranom filmu “Ritam zločina” iz 1981. godine, svoj antologijski dokumentarac “Dernek” (Zagreb film, 1975.) zasnovao je na oštrom kontrastu dvaju suprotstavljenih svjetova virtuozno se fokusirajući na motiv prijelaza iz jednog u drugi. Njegov glavni protagonist nemenovani je mladić koji u petak, 31. listopada 1974., u četiri sata poslijepodne osobnim automobilom kreće na put iz Münchena. Mladićeva konačna destinacija je selo Prisika kod Aržana, na granici između BiH i Hrvatske, gdje stiže idućeg jutra nakon cjelonoćne vožnje. Tamo se zadržava tek jedan dan, da bi već idućeg jutra krenuo natrag za Njemačku.
Film bez naratora i govornih dionica prikazuje vikend novopečenog gastarbajtera u svom rodnom selu za vrijeme Svih svetih. Blagdan je to kojeg seljani tradicionalno obilježavaju posjetom crkvi, ali i dernekom iz naslova Tadićevog filma. Osnovna intencija nagrađivanog hrvatskog filmaša suprotstavljanje je nepomirljivog: tuđinskog svijeta u kojem mladić zarađuje kruh sa sedam kora i zavičajnog okružja gdje provodi slobodni vikend. Svoj dvanaestominutni film Tadić u skladu s ovom odlukom dijeli na dvije jednakopravne polovice. Prvih šest minuta otpada na noćno putovanje mladića sastavljenog od kombinacije kadrova unutar njegovog automobila – onih izvana dok vozi kišnom autocestom, odnosno snimljenih na odmorištima tijekom puta. Režijski je većina kadrova oblikovana tako da izaziva osjećaj klaustrofobije, otuđenosti i izoliranosti pojedinca. Jedina osoba s kojom mladić tijekom putovanja slučajno razmijeni par riječi je djelatnik benzinske pumpe. Tadić ovaj samotni dojam postiže sugestivno koristeći kakofoniju prometa i ceste koja zaglušuje čitavo putovanje, dok na razini kadriranja suprotstavlja blize planove mladićevog lica i geometrijski pravilno oblikovanih totala modernističkih prostora u kojima se nalazi.
Stvari se radikalno mijenjaju točno na polovici “Derneka”. Glavni protagonist u tom trenutku dolazi u svoje rodno selo, kutak zemlje bez asfalta, modernih zgrada i gustog prometa. Njegov je automobil, čini se, jedini metalni četverokotačni gost pomalo pustog mjesta. Sljedeći kadar otkriva mladića okruženog gomilom dobro raspoloženih ljudi. S njima izlazi iz velike seoske crkve, da bi se potom u društvu nekolicine muškaraca posvetio igranju starinskih igara poput skoka u dalj, kamena s ramena i šije-šete. Dobro raspoložen, mladić daje sve od sebe kako bi potvrdio pripadnost grupi. Druženje kulminira pred zoru skupnim pjevanjem gange, nakon čega Tadićev junak ulazi u automobil i napušta svoje selo. Posljednji, izrazito dugi kadar filma, sa statične pozicije u totalu pokazuje odlazak automobila iz sela. Rez slijedi nakon njegovog izlaska iz videokruga kamere. Tadić tako mudro gledatelje ostavlja u selu dopuštajući mladiću napuštanje vlastite priče, odnosno filma.
Svjetonazorski sukob otuđenog i hladnog Zapada u kojem protagonist tek gostuje u vlastitom životu i toplog zavičajnog kraja gdje odrasli muškarci igraju igre, zagrljeni pjevajući do zore, odaje romantičarske nazore autora kao i njegovu dobro znanu sklonost idealiziranju i fabriciranju slike Dalmatinske zagore kao mjesta iskonskog života. U svojim najpoznatijim dokumentarnim ostvarenjima poput “Poštara s kamenjara” (Zagreb film, 1971.), “Druge” (Zagreb film, 1972.) i “Pletenice” (Zagreb film, 1974.), Zoran Tadić iskorištava žanr etnografskog dokumentarnog filma kako bi konstruirao utopijski prostor života usklađenog s ritmom same prirode, lišenog potrebe za materijalnim i drugim grijesima. Protagonist “Derneka” odmetnuti je pojedinac koji toj Arkadiji ne vjeruje, odlučivši je napustiti u korist punijeg želuca. Ipak, o njoj ne može prestati misliti, osuđen na životarenje u okrutnom limbu međuprostora, između mogućeg i željenog, metaforički utjelovljenog u prvoj polovici filma.
Tadić u “Derneku” veze goblen ruralne Hrvatske, zapravo tek ultimativnu fikciju, odnosno infantilnu maštariju naivnog protagonista koji vozi cijelu noć kako bi gacao po blatu rodnog sela. Fikcije, posebno one bajkovite, nasušno su potrebne osjetljivim dušama poput njegove kako bi preživjele okrutnost svakodnevnog života. Zapanjujuće, Zoran Tadić za razliku od Krste Papića, nikada nije prokazao primitivizam i neiskorjenjivu sklonost nasilju tog istog podneblja. Naprotiv, od njega je uporno gradio poetiziranu, intimnu utopiju. Karijere dvaju velikih hrvatskih dokumentarista ipak se motivski preklapaju u prostoru Dalmatinske zagore i liku emigranta kojeg to podneblje od pamtivijeka proizvodi; čovjeka koji o domovini zaslijepljeno sanja, a u međuvremenu ponizno, otužno i tiho negdje drugdje živi život na hrvatski način.
“Dernek”
- Scenarij i režija: Zoran Tadić
- Organizacija: Ante Deronja
- Kamera: Milan Dušanović
- Montaža: Tihomir Odić
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1975.
- Trajanje: 12 minuta