“Čuješ li me?” | “Čuješ li me sad?” – Elegije krhkosti

Anketnu metodu, postupak zasnovan na razgovoru sa snimanom osobom, u dokumentarnom je filmu kao svoje središnje oružje popularizirala struja filma istine (cinéma vérité) pod utjecajem televizije, dok je njeno širenje omogućila nova tehnologija snimanja zvuka krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Najslavnije ostvarenje nastalo u toj prvoj fazi i temeljeno na anketnoj metodi, dugometražni je francuski dokumentarac “Kronika jednog ljeta” / “Chronique d’un été” / “Chronicle of a Summer” (1961) podnaslovljen “jedno iskustvo filma istine”, impresivan šesti na Sight and Soundovoj listi najboljih dokumentarca svih vremena. U prvom dijelu filma autori – antropolog i filmaš Jean Rouch te sociolog Edgar Morin – direktno kamerom i mikrofonom snimaju slučajne prolaznike na pariškim ulicama. Njihovo ključno pitanje upućeno sunarodnjacima (“Jeste li sretni?”) reflektira središnje svjetonazorske preokupacije kapitalističko-konzumerističkog društva Francuske početkom šezdesetih.

Hrvatski je film tih godina pak imao drugih briga, poput socijalnih pitanja jednakosti i solidarnosti. Anketnu metodu ipak sretno preuzima sredinom šezdesetih, vremenu rađanja remek-djela “Čuješ li me?” (Zagreb film, 1965.) Ante Babaje (1927. – 2010.) i filmskog mjesta spajanja novih tehnoloških mogućnosti snimanja zvuka te savršeno odabrane teme. U briljantnom prizoru otvaranja, nepoznati ispitivač iza objektiva kamere postavlja niz pitanja malenom nasmiješenom dječaku. Ovaj sjedi na krevetu, šutljivo gledajući ispred sebe. Ispitivač je uporan, sve glasnije ponavljajući nova i nova pitanja. Od dječaka dobiva tek smiješak – naš maleni protagonist je gluhonijem. U ostatku filma autor uz stručnu pomoć pionira hrvatskog eksperimentalnog filma, doktora Mihovila Pansinija i snimateljski rad velikog Nikole Tanhofera, prikazuje rad po verbotonalnoj metodi doktora Petra Guberine. Ona podrazumijeva prenošenje govora preko specijalnih aparata vibratora i slušalica, a kasnije preko golog uha, obilato koristeći ritam glazbe i tijela u radu s gluhom djecom. Približiti tihi svijet onih koji zvuk ne čuju ili ga ne čuju dobro – ima li bolje i inventivnije teme za promociju moderne tehnologije, konačno dovoljno uznapredovale za direktno spajanje zvuka i slike.

A zvuk je prije svega govor, nevidljiva komunikacijska spona s drugim ljudima. Zvuk nam omogućuje sudjelovanje u svijetu, umjesto pukog promatranja događaja iza staklenog zida tišine. Tomislav Čegir svojedobno je primijetio kako je “Čuješ li me?”, kao i svi ostali Babajini radovi, zapravo posvećen temi otuđenja. Djeca iz filma otuđena su ne radi privilegija antonijonijevske bolesti osjećaja, kojom se Babaja mahom bavi u svojim kasnijim igranim ostvarenjima, već zbog konkretnog fizičkog hendikepa. Protagonisti dokumentarca mahom su dječaci i djevojčice, mladići i djevojke koji s velikim slušalicama na glavi pokušavaju više ili manje uspješno ponoviti tuđu rečenicu ili složiti vlastitu, ispoljavajući pritom razoružavajući entuzijazam. Posebnu težinu ipak nosi pojava starca koji na pitanje o razlozima pohađanja vježbi u tako poznim godinama, jednostavno odgovara “ljepše je kad čuješ”.

U “Čuješ li me?” Babaja posvema napušta vlastitu autorsku distancu zakrivenu u cinizam, obgrlivši nemjerljivu krhkost svojih protagonista. Ista nas međusobno povezuje, jer upravo se u krhkosti krije nagonska potreba svih bića za pripadanjem i razumijevanjem. Nema ljudskijeg impulsa od pokazivanja drugome kroz govor i gestu, poput svjetionika tražiti spasonosni signal sigurne luke utočišta i prepoznavanja. Svoj duboki humanizam Babaja pokazuje i činom istinske odgovornosti prema svojim protagonistima, trinaest godina kasnije s istom ekipom suradnika i sada već odraslih mladih ljudi realiziravši i film “Čuješ li me sad?” (Zagreb film, 1978.). Znatiželjan proniknuti u meandrične pore njihovih sudbina, autor nas ponovno anketnom metodom razvozi trenutnim životnim postajama svojih junaka iz prethodnog filma. Neki su bili dovoljno sretni i u međuvremenu pronašli ljubav, većina ih kao manualni radnici radi u proizvodnji. Kako je ipak riječ o filmu Ante Babaje, daleko smo od sretnog kraja jer naša je odvojenost od svijeta, bila data ili naučena, imanentno stanje ljudskog duha.

Prvi film završava maestralnim krupnim planom dječaka velikih tužnih očiju koji sa slušalicama s ploče sluša klasičnu glazbu – njena transcendentna uzvišenost zrcali se u nevinom dječjem pogledu, iako ne možemo posvema biti sigurni čuje li je (uopće) na isti način kao i mi. Noviji dokumentarac krajnji rez najavljuje s mladićem rudlave kose, istim onim koji nas je prije trinaest godina gledao na kraju “Čuješ li me?”. Tužne velike oči ostale su iste. Iz intervjua doznajemo da mladić ne zna plivati, naučiti je, smatra, već prestar. Umjesto sretnog završetka ili bar nagovještaja istog, u antologijskom posljednjem kadru filma “Čuješ li me sad?”, mladića vidimo kako sjetno sjedi na kolonadi riječke obale, promatrajući pučinu. Babaja svoju elegiju ljudskoj krhkosti završava vječnošću pogleda usmjerenog prema suncem popločanom moru. Nijema komunikacija s daljinom suočava nas sa svime što nećemo ili ne možemo biti. Dok je čovjeka, bit će i čežnje.