Karanfil je u socijalizmu bio sve samo ne običan cvijet. Karanfil se stavljalo u zapučak, njime se kitio radnik, ali i njegov revolucionarni vođa. A sve te karanfile crvene od revolucije netko je trebao nabrati. To je, naravno, činio radnik, a ne njegov revolucionarni vođa. Iza svakog cvijeta čuči ruka koja ga je njegovala, kao i ona koja ga je ubrala. U kompleksnost značenja ultimativnog socijalističkog cvijeta majstorski nas uvodi splitski eksperimentalist Ranko Kursar (1940. – 2004.) svojim opservacijskim dokumentarcem “Karanfil” (1968) snimljenim u profesionalnim uvjetima za legendarni FAS (Filmski autorski studio).

Kursar je bio jedan od ključnih protagonista kultne generacije šezdedestih Kinokluba Split pod dirigentskom palicom Ivana Martinca sa svojim idealom čistog filma. Isprva je pisao scenarije za Lordana Zafranovića, uključujući i njegov dugi prvijenac “Nedjelja” (1969), a onda mu se pružila prilika za realizaciju vlastitog profesionalnog debija. Po struci agronom s radnim vijekom provedenim u zagrebačkom Botaničkom vrtu, Kursar je za temu službeno odabrao cvijet, iako je “Karanfil” sve osim film o nevinom i lijepom cvijeću.

Karanfil

Svoj filmski prvijenac splitski redatelj otvara detaljima rascvjetalih karanfila u boji. U krajnje estetiziranoj sekvenci lišenoj zvuka gledamo prelijepe rascvale glavice u raskoši nijansi ružičaste, crvene i bijele boje podarene od same Majke prirode. Cvijet karanfila Kursar prikazuje u svoj njegovoj ljepoti tretirajući kadrove kao pomno oblikovane umjetničke artefakte lišene svake funkcije osim one estetske. Nalazimo se u svijetu čistog ideala u kojem ne postoji ništa doli ljepota i tišina, savršenstvo što je nudi od prirode stvorena ljepota. Boje su naglašene, kadar dug, sve je ovdje u opreci od države propisane soc-realističke poetike.

A onda slijedi nagli nestanak boje. Nakon uvodne sekvence gledamo crno-bijeli natpis Karanfil i neočekivani rez na vatru što gori u potleušici u kojoj se radnici spremaju na cjelodnevnu rabotu. U crno-bijelim kadrovima praćenim jazz podlogom, Kursar bilježi jedan dan u splitskom nasadu karanfila gdje sakupljači i sakupljačice za minimalnu nadnicu mukotrpno beru predivne cvjetove. U iznimno komponiranim, estetski savršenim crno-bijelim kadrovima, gledamo radničku svakodnevicu crnčenja bez kraja i konca.

Karanfil

Kursarov postupak oduzimanja boje sve je osim slučajan. Iz početnog cvijeta kao ideala, stigli smo u surovu realnost u kojoj pognut i tih radnik ovaj ideal čini mogućim. Snimatelj Ante Verzotti bogato koristi drugi plan, podcrtavajući skučenost radničkog horizonta. Prignuti radnici, naime, ni u jednom trenutku neće podići glavu kako bi se nadivili morskoj pučini oplahnutoj svjetlošću i bijelim brodicama iza njih. Kursar supostavljanjem zaposlenog čovjeka i blistajuće prirode, i ovdje inzistira na kontrastima između idealnog i realnog; pognutih radnika i ljepote svijeta koja im izmiče jer su osuđeni gledati u suprotnom smjeru od horizonta.

Kursar ne izdvaja nikog među radnicima. Redatelj bilježi svakodnevicu nasada preobražavajući je u filmsku sliku besprijekorne ljepote. Njoj ne treba priča jednog čovjeka – jer se bavi univerzalnim. Tek kada dan u nasadu završi i radnici se opet okupe u baraci kako bi se pripremili za odlazak kućama, slutimo da bi “Karanfil” mogao iznjedriti svog junaka, odnosno junakinju. Riječ je o, kako se čini, nasumice odabranoj radnici koja će Kursaru poslužiti za željenu tranziciju iz kolektivnog u individualno. Kamera ostaje nenametljiva, u širim planovima prateći njen povratak kući nakon cjelodnevnog rada.

Karanfil

Posljednji kadar “Karanfila” najlakše je opisati kao dokumentiranje metafizike. S leđa gledamo približavanje radnice crnom okviru mračnog prolaza. Nad nju slijeće ptica, koja onda opet odlijeće. Žena zatim nestaje u tami ulazeći u prolaz, dok se iza nje ponovno ukazuje ptica koja kao da traži Splićaninovu junakinju. Sada znamo da kod Kursara slika uvijek predstavlja i stvarnost i simbol; ptica i radnica nude sliku nestajuće duše, kao što je i ubrani karanfil tek cvijet koji polako umire.

“Karanfil”

  • Scenarij i režija: Ranko Kursar
  • Direktor fotografije: Ante Verzotti
  • Montaža: Katja Majer
  • Produkcija: Filmski autorski studio
  • Godina proizvodnje: 1968.
  • Trajanje: 10 minuta

Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here