“Neka nam je čovjek svijeća od vremena. Kad dogori, kad ponestane vremena, nema više čovjeka. Svijeća od vremena gori i mjeri vrijeme.”
– Stanko Andrić, “Enciklopedija ništavila”
Tijelo je kuća sazidana od vremena. U njemu je sve početak koji ide kraju, pješčani je to sat što mjeri naše kratko trajanje na obalama svjetlosti. Krhkost tog zemaljskog treptaja Ante Babaja (1927. – 2010.) prvi je put direktno adresirao u svojem filmskom remek-djelu “Tijelo” (Zagreb film, 1965.), kratkom dokumentarno-eksperimentalnom eseju čiji je motiv tjelesnost, a tema prolaznost kojom će se redatelj nastaviti opsesivno baviti do samog svršetka karijere, okončane još jednim filmskim biserom – autobiografskim obračunom s vlastitim krajem, “Dobro jutro” iz 2007. godine. Babajin pristup nije se u pola stoljeća karijere bitno mijenjao – bio je i ostao autor koji zna govoriti slikom i koji više nego nuditi odgovore, uživa postavljati pitanja. A kod njega ona uvijek imaju veze s otkrivanjem ljudskih duhovnih gabarita, u svjetlu naše posvemašnje tjelesne ograničenosti i okovanosti imanentnom smrtnošću.
U “Tijelu”, inspiriranom esejističkom crticom Tomislava Ladana, inače i koscenarista filma, Babaja izvrće kronologiju našeg tjelesnog trajanja, krećući od samog kraja. Prvo što vidimo zapanjujući je prizor u formalinu očuvane ljudske glave, u svega nekoliko trenutaka rotirane prema drugoj, unutrašnjoj polutki lubanje i vidljive unutrašnjosti s mozgom. Mrtvačka glava prikazana je u negativu filmske vrpce kako bi se sušti naturalizam transponirao, a ono predočeno stiliziralo, te zadobilo dimenziju apstraktnosti i univerzalnosti. Ovaj će postupak autor koristiti i u ostalim prizorima koji ogoljuju našu surovo biološku dimenziju, a koji uključuju i prizor rađanja djeteta što ga je legendarni Babajin snimatelj Tomislav Pinter načinio u rodilištu zagrebačke Kliničke bolnice Sestara Milosrdnica, poznate i kao Vinogradska. No, rođenje u izvrnutoj Babajinoj kronologiji dolazi pred kraj filma, a nakon uvodnog šok-rafala (Babaja svjedoči kako se na projekciji u Oberhausenu netko i onesvijestio) slijede blizi planovi atletskog muškog tijela u trku kojima se pak suprotstavljaju kadrovi ležećih tijela u mrtvačnici; tu su i kadrovi pretilih i ostarjelih tijela, snimljenih skrivenom kamerom u Stubičkim Toplicama od strane Pintera i samog redatelja.
Babajina je metoda savršeno precizna od samog početka – zadatak mu je prikazati ljudsko tijelo u svoj širini njegovih pojavnih oblika i pritom se ne zaustaviti ni na jednom od njih kao konačnom ili istinitom. “Tijelo” možemo okarakterizirati kao filmski esej upravo zbog dijaloškog pristupa temi u kojoj autor kroz odabrane slike postavlja niz teza o tome što tijelo jest i što može biti (kasnije se pojavljuje i prizor snošaja između dvoje posvema nagih ljudi, sastavljen od niza blizih planova; kao i blizi plan trbuha anonimne trudnice ulovljene na ulici). Tijelo je u ovom filmskom slučaju shvaćeno kao univerzalan motiv, stoga su Babajini kadrovi mahom lišeni kontekstualizacije, snimljeni u krupnim i blizim planovima. Isti se bitno širi jedino u mrtvačnici kako bi obuhvatio cjelinu mrtvačkih ljuštura. A tezu o tjelesnoj ljušturi u kojoj je zatočena naša duhovna, besmrtna esencija koju nazivamo i dušom (Ante Peterlić tvrdi kako je “Tijelo” film o onome što je na muku duhu), Babaja naznačuje i na samom kraju filma, prizorom čovjeka i njegova skidanja golemog gipsa u kojem mu je bilo zatočeno gotovo čitavo tijelo. Ta će gipsana opna, to svojevrsno zamjensko tijelo, završiti u vatri spalionice, baš kao što će mnoga fizička tijela naposljetku završiti u ognju krematorija. Čini se kako u vatri koju zovemo vrijeme, a koja uporno guta našu privremenu kuću tijela, čuči i plamen duha koji gori najjače onda kada postane beskućnik.
“Tijelo”
- Režija: Ante Babaja
- Scenarij: Ante Babaja i Tomislav Ladan
- Kamera: Tomislav Pinter
- Montaža: Lida Braniš
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1965.
- Trajanje: 11 minuta
“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.