EsejiProzori"Tijelo" - Svijeća od vremena

“Tijelo” – Svijeća od vremena

|

“Neka nam je čovjek svijeća od vremena. Kad dogori, kad ponestane vremena, nema više čovjeka. Svijeća od vremena gori i mjeri vrijeme.”

– Stanko Andrić, “Enciklopedija ništavila”

Tijelo je kuća sazidana od vremena. U njemu je sve početak koji ide kraju, pješčani je to sat što mjeri naše kratko trajanje na obalama svjetlosti. Krhkost tog zemaljskog treptaja Ante Babaja (1927. – 2010.) prvi je put direktno adresirao u svojem filmskom remek-djelu “Tijelo” (Zagreb film, 1965.), kratkom dokumentarno-eksperimentalnom eseju čiji je motiv tjelesnost, a tema prolaznost kojom će se redatelj nastaviti opsesivno baviti do samog svršetka karijere, okončane još jednim filmskim biserom – autobiografskim obračunom s vlastitim krajem, “Dobro jutro” iz 2007. godine. Babajin pristup nije se u pola stoljeća karijere bitno mijenjao – bio je i ostao autor koji zna govoriti slikom i koji više nego nuditi odgovore, uživa postavljati pitanja. A kod njega ona uvijek imaju veze s otkrivanjem ljudskih duhovnih gabarita, u svjetlu naše posvemašnje tjelesne ograničenosti i okovanosti imanentnom smrtnošću.

U “Tijelu”, inspiriranom esejističkom crticom Tomislava Ladana, inače i koscenarista filma, Babaja izvrće kronologiju našeg tjelesnog trajanja, krećući od samog kraja. Prvo što vidimo zapanjujući je prizor u formalinu očuvane ljudske glave, u svega nekoliko trenutaka rotirane prema drugoj, unutrašnjoj polutki lubanje i vidljive unutrašnjosti s mozgom. Mrtvačka glava prikazana je u negativu filmske vrpce kako bi se sušti naturalizam transponirao, a ono predočeno stiliziralo, te zadobilo dimenziju apstraktnosti i univerzalnosti. Ovaj će postupak autor koristiti i u ostalim prizorima koji ogoljuju našu surovo biološku dimenziju, a koji uključuju i prizor rađanja djeteta što ga je legendarni Babajin snimatelj Tomislav Pinter načinio u rodilištu zagrebačke Kliničke bolnice Sestara Milosrdnica, poznate i kao Vinogradska. No, rođenje u izvrnutoj Babajinoj kronologiji dolazi pred kraj filma, a nakon uvodnog šok-rafala (Babaja svjedoči kako se na projekciji u Oberhausenu netko i onesvijestio) slijede blizi planovi atletskog muškog tijela u trku kojima se pak suprotstavljaju kadrovi ležećih tijela u mrtvačnici; tu su i kadrovi pretilih i ostarjelih tijela, snimljenih skrivenom kamerom u Stubičkim Toplicama od strane Pintera i samog redatelja.

Babajina je metoda savršeno precizna od samog početka – zadatak mu je prikazati ljudsko tijelo u svoj širini njegovih pojavnih oblika i pritom se ne zaustaviti ni na jednom od njih kao konačnom ili istinitom. “Tijelo” možemo okarakterizirati kao filmski esej upravo zbog dijaloškog pristupa temi u kojoj autor kroz odabrane slike postavlja niz teza o tome što tijelo jest i što može biti (kasnije se pojavljuje i prizor snošaja između dvoje posvema nagih ljudi, sastavljen od niza blizih planova; kao i blizi plan trbuha anonimne trudnice ulovljene na ulici). Tijelo je u ovom filmskom slučaju shvaćeno kao univerzalan motiv, stoga su Babajini kadrovi mahom lišeni kontekstualizacije, snimljeni u krupnim i blizim planovima. Isti se bitno širi jedino u mrtvačnici kako bi obuhvatio cjelinu mrtvačkih ljuštura. A tezu o tjelesnoj ljušturi u kojoj je zatočena naša duhovna, besmrtna esencija koju nazivamo i dušom (Ante Peterlić tvrdi kako je “Tijelo” film o onome što je na muku duhu), Babaja naznačuje i na samom kraju filma, prizorom čovjeka i njegova skidanja golemog gipsa u kojem mu je bilo zatočeno gotovo čitavo tijelo. Ta će gipsana opna, to svojevrsno zamjensko tijelo, završiti u vatri spalionice, baš kao što će mnoga fizička tijela naposljetku završiti u ognju krematorija. Čini se kako u vatri koju zovemo vrijeme, a koja uporno guta našu privremenu kuću tijela, čuči i plamen duha koji gori najjače onda kada postane beskućnik.

“Tijelo”

  • Režija: Ante Babaja
  • Scenarij: Ante Babaja i Tomislav Ladan
  • Kamera: Tomislav Pinter
  • Montaža: Lida Braniš
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1965.
  • Trajanje: 11 minuta

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.

Povezani tekstovi

Ogled(anje) u centrizmu

"Homo Sapiens" (2016) je Nikolausa Geyrhaltera ustoličio kao jednog od nezaobilaznih (pretežno dokumentarnih) posmatrača globalnih fenomena.

“Cobain: Montage of Heck” – Kolaž zapisa uzburkane psihe

Treća epizoda "Rockdcsa" donosi esej o dokumentarnom filmu "Cobain: Montage of Heck" (2015) Bretta Morgena.

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime