PočetnaEsejiProzori"Tijelo" - Svijeća od vremena

“Tijelo” – Svijeća od vremena

-

“Neka nam je čovjek svijeća od vremena. Kad dogori, kad ponestane vremena, nema više čovjeka. Svijeća od vremena gori i mjeri vrijeme.”

– Stanko Andrić, “Enciklopedija ništavila”

Tijelo je kuća sazidana od vremena. U njemu je sve početak koji ide kraju, pješčani je to sat što mjeri naše kratko trajanje na obalama svjetlosti. Krhkost tog zemaljskog treptaja Ante Babaja (1927. – 2010.) prvi je put direktno adresirao u svojem filmskom remek-djelu “Tijelo” (Zagreb film, 1965.), kratkom dokumentarno-eksperimentalnom eseju čiji je motiv tjelesnost, a tema prolaznost kojom će se redatelj nastaviti opsesivno baviti do samog svršetka karijere, okončane još jednim filmskim biserom – autobiografskim obračunom s vlastitim krajem, “Dobro jutro” iz 2007. godine. Babajin pristup nije se u pola stoljeća karijere bitno mijenjao – bio je i ostao autor koji zna govoriti slikom i koji više nego nuditi odgovore, uživa postavljati pitanja. A kod njega ona uvijek imaju veze s otkrivanjem ljudskih duhovnih gabarita, u svjetlu naše posvemašnje tjelesne ograničenosti i okovanosti imanentnom smrtnošću.

U “Tijelu”, inspiriranom esejističkom crticom Tomislava Ladana, inače i koscenarista filma, Babaja izvrće kronologiju našeg tjelesnog trajanja, krećući od samog kraja. Prvo što vidimo zapanjujući je prizor u formalinu očuvane ljudske glave, u svega nekoliko trenutaka rotirane prema drugoj, unutrašnjoj polutki lubanje i vidljive unutrašnjosti s mozgom. Mrtvačka glava prikazana je u negativu filmske vrpce kako bi se sušti naturalizam transponirao, a ono predočeno stiliziralo, te zadobilo dimenziju apstraktnosti i univerzalnosti. Ovaj će postupak autor koristiti i u ostalim prizorima koji ogoljuju našu surovo biološku dimenziju, a koji uključuju i prizor rađanja djeteta što ga je legendarni Babajin snimatelj Tomislav Pinter načinio u rodilištu zagrebačke Kliničke bolnice Sestara Milosrdnica, poznate i kao Vinogradska. No, rođenje u izvrnutoj Babajinoj kronologiji dolazi pred kraj filma, a nakon uvodnog šok-rafala (Babaja svjedoči kako se na projekciji u Oberhausenu netko i onesvijestio) slijede blizi planovi atletskog muškog tijela u trku kojima se pak suprotstavljaju kadrovi ležećih tijela u mrtvačnici; tu su i kadrovi pretilih i ostarjelih tijela, snimljenih skrivenom kamerom u Stubičkim Toplicama od strane Pintera i samog redatelja.

Babajina je metoda savršeno precizna od samog početka – zadatak mu je prikazati ljudsko tijelo u svoj širini njegovih pojavnih oblika i pritom se ne zaustaviti ni na jednom od njih kao konačnom ili istinitom. “Tijelo” možemo okarakterizirati kao filmski esej upravo zbog dijaloškog pristupa temi u kojoj autor kroz odabrane slike postavlja niz teza o tome što tijelo jest i što može biti (kasnije se pojavljuje i prizor snošaja između dvoje posvema nagih ljudi, sastavljen od niza blizih planova; kao i blizi plan trbuha anonimne trudnice ulovljene na ulici). Tijelo je u ovom filmskom slučaju shvaćeno kao univerzalan motiv, stoga su Babajini kadrovi mahom lišeni kontekstualizacije, snimljeni u krupnim i blizim planovima. Isti se bitno širi jedino u mrtvačnici kako bi obuhvatio cjelinu mrtvačkih ljuštura. A tezu o tjelesnoj ljušturi u kojoj je zatočena naša duhovna, besmrtna esencija koju nazivamo i dušom (Ante Peterlić tvrdi kako je “Tijelo” film o onome što je na muku duhu), Babaja naznačuje i na samom kraju filma, prizorom čovjeka i njegova skidanja golemog gipsa u kojem mu je bilo zatočeno gotovo čitavo tijelo. Ta će gipsana opna, to svojevrsno zamjensko tijelo, završiti u vatri spalionice, baš kao što će mnoga fizička tijela naposljetku završiti u ognju krematorija. Čini se kako u vatri koju zovemo vrijeme, a koja uporno guta našu privremenu kuću tijela, čuči i plamen duha koji gori najjače onda kada postane beskućnik.

“Tijelo”

  • Režija: Ante Babaja
  • Scenarij: Ante Babaja i Tomislav Ladan
  • Kamera: Tomislav Pinter
  • Montaža: Lida Braniš
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1965.
  • Trajanje: 11 minuta

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

21. Human Rights Film festival: “Mi nećemo nestati” – Zagrljaj nježnosti

"Mi nećemo nestati" Alise Kovalenko prikazuje vrlo zanimljive zaglede u stvarnost, onu najsvakodnevniju, ali nikad u prazan hod dosade.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.