“Starice” – Slučaj prolaznost

Svoju jedinstveno dosljednu filmsku odiseju Ante Babaja (1927. – 2010.) započeo je stiliziranim satirama i groteskama. Sredinom 1960-ih, preciznije – antologijskim dokumentarcem “Tijelo” (1965) nastalom prema eseju Tomislava Ladana, hrvatski se redatelj okrenuo onom prirodnom i unutarnjem, razotkrivši svoju fascinaciju smrću koja će zatim postati njegovim središnjim motivom zaključno s veličanstvenom filmskom oporukom “Dobro jutro” iz 2007. godine. No, svoju je opsjednutost prolaznošću Babaja rijetko oplemenjivao toplinom i empatijom koje su mu se ipak dobrodošlo prikrale u desetominutnom filmskom eseju “Starice” (1976).

U spomenutom filmu i središnjem fokusu ovotjednih “Prozora”, kamera Tomislava Pintera iz prikrajka prati slučajne prolaznice zagrebačkih ulica – one kojima zbog poodmakle životne dobi svaki korak predstavlja malu pobjedu. U staricama, međutim, i dalje tinja vatra života. Naše junakinje neumorno, tek uz suptilnu pomoć starog prijatelja štapa, prelaze ulice na svojim drhtavim, ali još uvijek poslušnim nogama.

Struktura Babajinog filma nalikuje onoj glazbene kompozicije, s nekoliko varirajućih i ravnopravnih motiva. “Starice” započinju statičnim kadrom ulice u koju iz smjera položaja kamere ulazi starija žena. Uvodne događaje prati uzvišena i majstorski priređena glazba Anđelka Klobučara, inače stalnog Babajinog glazbenog suradnika. Žena zatim polako promiče niz laganu nizbrdicu zagrebačkog Gornjeg grada, nakon čega nas redatelj odvodi prema Kamenitim vratima – istoimeni naslov njegovog posljednjeg igranog filma – gdje opet gledamo drugu stariju kolegicu kako prolazi mračnim prolazom uz odsjaj mnoštva ustreptalih svijeća. Ove će kadrove autor ponoviti i na kraju filma, no u nešto izmijenjenom kontekstu i formi: staricu ćemo tako gledati kako se frontalno približava kameri mjesto da se od nje udaljuje.

Nakon jednostavnog i efektnog uvoda i naznačene egzistencijalne usamljenosti starijih pripadnika našeg društva, autor dodatno približava intimu svojih protagonistica detaljno snimajući njihove smežurane ruke i otečena stopala natiskana unutar staromodnih cipela, dok u krupnim planovima gledamo i venući krajolik pripadajućih lica. Babaja se potom vraća širim planovima koji dominiraju “Staricama”, a sami gledatelji postaju svjedocima golgote njegovih junakinja – prelaska svakodnevne ulične metraže radi obavljanja neophodnih zadaća, ali i naizgled jednostavnih rabota poput prilaska nogostupu.

Kadar u kojem dvoje Zagrepčana u zlatnim godinama, pridržavajući se o štap, pokušavaju u razmaku od nekoliko trenutaka jedan za drugim podignuti nogu na istu nesavladivu im planinu nogostup, predstavlja toplu dušu Babajinog filma. Pinterova kamera ne trepće, sa sigurne udaljenosti bilježeći borbu – za većinu apsurdnu, za naše protagoniste epsku. Prepreci prvo prilazi pogurena starica pokušavajući svim silama podići cipelu na neznatno višu visinu od one na kojoj trenutno stoji. Uspijeva tek nakon dirljivog truda koji nalikuje djetetovim prvim koracima. Njene pokušaje promatra starac, također oslonjen na štap, koji se, ohrabren njenim postignućem, i sam upušta u sličnu pustolovinu.

Ovaj dokumentarni kadar snimljen metodom skrivene kamere i pohranjen u nepoznatim pustopoljinama povijesti jedne male kinematografije, gotovo će dva desetljeća kasnije u igranoj formi postati amblematskim mjestom europskog art filma. Veliki Krzysztof Kieślowski svojem je ciklusu “Tri boje” podario i jedan provodni motiv – narativno-nemotivirane prizore starica koje pokušavaju ubaciti plastične boce u za njih previsoke otvore pripadajućih kontejnera. I Hrvat i Poljak imali su isti moralni cilj – oslikati slijepu pjegu društva u kojem su stariji i nemoćni prepušteni prometejskoj borbi za ljudsko dostojanstvo, daleko od naših razmaženih paralelnih svjetova.

Skrivena kamera Babaji služi za prikaz nevidljive i ostarjele nemoći pred očima te iste, slijepe svakodnevnice. Starost ne primjećujemo jer predstavlja najveći tabu današnjeg vremena; ono što zdušno potiskujemo na svim razinama vlastitog postojanja. Slične stvari, poput smrti i prolaznosti kao njene najokrutnije manifestacije, ostale su središnjim temama Babajinog veličanstvenog opusa. “Starice” završavaju upaljenim svijećama; uostalom, kako su i započele. Ovaj put, međutim, radi se o drugačijoj svjetlećoj sorti, koje vosak sagorijevaju na Mirogoju dok iznad njih zlokobno lebdi grobarska lopata. Prizor je to koji u malom utjelovljuje Babajinu cjeloživotnu opsjednutost krhkim plamenom voštanice kao optimalnom slikom prolaznosti. Hrvatski redateljski velikan po tome je sličan još jednom zaljubljeniku u smrt, ruskom kolegi Andreju Tarkovskom, svojem duhovnom suputniku jednako autentično predanome meditativnosti i nostalgiji.

Babaja je život posvetio registriranju one istine koju je držao središnjom za ljudsko iskustvo – krute činjenice naše prolaznosti u svjetlu koje smo krhki i nemoćni te odreda osuđeni na otkucavanje smrtne vure. Upornim bilježenjem propadanja tijela ovaj je apostol prolaznosti u domeni umjetničkog dokazao fascinantnu istrajnost duha, ili kako je sam rekao: “Meni se čini da je jedina mudrost u umjetnosti nigdje ne otići, već ostati.”

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).