Immersive je, kaže rječnik, nešto što možemo prevesti kao zaokupljujući. Ali radije ne bismo. Dokumentarno sveobuhvatno uranjanje? Uh. Imerzivni dokumentarci? To je svakako najbliže izvorniku – immersive documentary. Riječ imerzivni (uronjenost u virtualni svijet ili radnju) dolazi od riječi imerzija; koristimo je u kontekstu digitalnih medija, virtualne (VR) i proširene stvarnosti (AR) te videoigara, ali posljednjih nekoliko godina imerzivnost postaje i dio filmske terminologije. Jer cilj svakog filma jest uroniti vas u sebe i potpuno zaokupiti svojim sadržajem.
Kada se radi o filmskom rječniku, definicija je nešto manje jasna pa se s razlogom pitamo: je li riječ samo o novom gimmicku ili logičnom slijedu evolucije suživota tehnologije i sadržaja? Jesu li immersive dokumentarci nešto kao 3D naočale koje trebaju amortizirati loš film, čisto oslanjanje na atrakciju, prolazni trend testiranja novih mogućnosti koncepta filma kao lunaparka…? Ili možda ipak fantastičan tehnološki skok koji nam omogućuje da bolje doživimo stvarnost koju dokumentarni film tako gorljivo želi dohvatiti objektivom?
Ono što je sigurno jest to da je immersive svakako najveći buzzword dokumentarne 2026. godine. Jer kada veliki festivali kao što su IDFA, SXSW i Filmski festival u Cannesu krenu ubacivati immersive u svoje kataloge pod posebnim povećalom, dodjeljujući i nagrade za novu, inovativnu kategoriju, očito je na meniju nešto… posebno?
AR, VR i XR ključne su kratice – augmented reality, virtual reality i extended reality, tehnologija koja publici omogućuje da prestane biti pasivni gledatelj i postane aktivni sudionik iskustva. Tako se barem reklamira. A na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, market Marché du Film je pokazao do koje mjere je imerzivna filmska tehnologija vruća roba. Uz niz premijera u konkurenciji za najbolji imerzivni dox, market je organizirao i veliku tribinu posvećenu tzv. imerzivnom pripovijedanju, nazvanu “Immersive Talk – The Importance of Documentaries in Immersive Distribution”.
Ovo veliko poslovno slavlje novih doku-tehnologija moderirao je Mathieu Gayet, voditelj imerzivnog marketinga za Cannes Marché i osnivač websitea XRMust.com, baze podataka za sve ljude iz imerzivnog doku-biznisa. Panelisti su bili Eleanor Whitley, izvršna direktorica britanske tvrtke Marshmallow Laser Feast, specijalizirane za imerzivne muzejske i galerijske instalacije; posebno pričljivi Caspar Sonnen, voditelj New Media odjela na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA); te Paul Bouchard, voditelj akvizicija i poslovnog razvoja u francuskoj tvrtki za virtualnu stvarnost Diversion.
Sonnen je citirao Wernera Herzoga, koji je jednom rekao da ne postoji razlika između fikcije i ne-fikcije – sve je to samo kinematografija. “Ako proširite definiciju dokumentarca, razumjet ćete zašto u ovom prostoru ima toliko dokumentarnog sadržaja”, rekao je Sonnen referirajući se na val dokumentaraca u imerzivnim okruženjima. Svi su se panelisti složili da nije važan žanr, već je važno da umjetnici budu transparentni u svom kreativnom pristupu i u tome kako predstavljaju svoju stvarnost. Sonnen je na tržištu imerzivnih medija prisutan već 15 godina, a kaže da su nekada arthouse kinodvorane bile nezainteresirane za nova iskustva – no to se sada promijenilo, sa svješću da će ih tradicionalizam u konačnici neminovno dovesti do izumiranja.
Iako su ostali panelisti bili skeptični prema definiranju vlastitih kreacija dokumentarnom etiketom, Sonnen je napomenuo kako “većina medija počinje s dokumentaristikom, a imerzivni mediji nisu iznimka. Sve nove tehnologije počinju tako da bilježe svijet oko sebe, a sa svakom novom tehnološkom inovacijom ljudi se imaju tendenciju vratiti na početak – natrag dokumentaristici.”
Ugo Arsac je jedan od njih. Ovaj mladi francuski digitalni umjetnik autor je najboljeg imerzivnog dokumentarca ovogodišnjeg Filmskog festivala u Cannesu, koji samog sebe opisuje sljedećim riječima: “Moj umjetnički pristup kreće se na granici između antropologije, istraživanja i dokumentaristike. Kao umjetnik volim otkrivati nove načine izražavanja, materijale i tehnologije koje podržavaju moje koncepte.”
Arsac je francuski umjetnik koji je nedavno postao i nagrađivani dokumentarist, nakon što je njegov “Katábasis” (2026) proglašen najboljim u kanskoj konkurenciji imerzivne doku-produkcije. Ovaj interaktivni dokumentarac vodi nas kroz podzemni svijet New Yorka, pričajući priče ljudi koji žive, rade ili se skrivaju ispod grada. “Katabasis”, trenutno jedan od najhvaljenijih XR dokumentarnih projekata na svijetu, nazvan prema mitu o katabazi – silasku u podzemni svijet – istražuje njujorški podzemni labirint, unutar nesvjesnih slojeva grada. “Katabasis daje glas onima koji žive u tim prostorima, rade kroz tunele ili se skrivaju u njihovim kutovima: zakopane na neočekivanim mjestima, njihove se priče sudaraju i rezoniraju, oblikujući vitalno i složeno područje. Iskustvo mijenja perspektivu, otkrivajući utrobu metropole u srcu polariziranog američkog društva”, kaže autor, a objašnjenje kanskog žirija za nagradu glasi: “Izuzetno imerzivno djelo, duboko ljudsko, autentično i emocionalno snažno, koje nam omogućuje da se ponovno povežemo s onim što povezuje naizgled obične ljude.”
Posebno priznanje u Cannesu, dakle utješno drugo mjesto, dobio je “The Black Mirror Experience” (2026) Davida Bardosa i Damije Ferrandiz, francusko-španjolska koprodukcija, čiji naslov naslućuje da film jest ono što mislite da jest: interaktivna VR avantura koja gledatelje vodi u svijet popularnog TV serijala “Black Mirror” (2011. -). Tijekom 60 minuta trajanja, ovaj imerzivni uradak vodi šest gledatelja u prostore izmišljene AI kompanije, gdje stvari pođu po zlu nakon što izrade vašeg avatara…
Prošlogodišnji primjeri iz Cannesa također podsjećaju na mogućnosti i razvoj ovakvog pristupa pripovijedanju. Lanjski dobitnik bio je “From Dust” (2025), kojeg su slavili kao majstorsku mješavinu dokumentarnog filma, VR iskustva i – opere! Ovaj miš-maš AI animacije, elektroničke glazbe i opernih vokala je zapravo 24-minutni VR spot redatelja i kompozitora po imenu Michel van der Aa.
“A Long Goodbye” (2025) Kate Voet i Victora Maesa, koji je osvojio Immersive Award na ovogodišnjem SXSW-u, nešto je bliži dokumentarnoj formi, vodeći nas VR mašinerijom u stvarno životno iskustvo demencije, doduše s animacijom kao alatom približavanja teškog iskustva senilnosti života 72-godišnje pijanistice Ide.
“Imerzivni mediji nam omogućuju da zakoračimo u tuđi svijet. Ne samo da ga promatramo, već da ga i osjetimo. A kad nešto osjetimo, veća je vjerojatnost da će nam biti stalo. ‘A Long Goodbye’ to čini s izvanrednom osjetljivošću, pomažući nam da intimno razumijemo gubitak pamćenja s empatijom te da to razumijevanje povežemo sa širim društvenim stvarnostima”, izjavio je Chip Giller, suosnivač i izvršni direktor filantropske organizacije Agog: The Immersive Media Institute.
Uz “Katabasis” i “The Long Goodbye”, treći najveći imerzivni projekt o kojem se najglasnije govori posljednje dvije godine i čiji se uspjesi i kvaliteta ističu kao model budućnosti XR kinematografije, zove se “In the Current of Being” (2025) autora Camerona Kostopoulosa. Bavi se iskustvom bioničkih proteza i tjelesnog identiteta te je osvojio prvi SXSW Immersive Impact Award. Ovo VR iskustvo prenosi istinitu priču Carolyn Mercer, žene koja je preživjela nehumane elektrošok konverzijske terapije. Kroz nosive haptičke prsluke, rukave i rukavice, sudionici se fizički povezuju s ritmom Carolynina srčanog udara, kadencom njezina disanja i drhtajima procedura koje je proživjela.
Iako je AI trenutno najveća mantra svakog tech giganta koji drži do sebe, Apple se ipak odlučio dobrim dijelom posvetiti imerzivnoj produkciji – s razlogom, naime, jer nakon što je na tržište izbacio XR opremu Apple Vision Pro, brže-bolje je krenuo s brendom Apple Immersive Video, 180 stupnjeva 8K sadržajima kao što su koncerti, sportska događanja i dokumentarni filmovi. Jedan od tih imerzivnih dokumentaraca je i “Warwick In The Dark” (2026), Apple Vision Pro produkcija koja koristi prostorni video za istraživanje povijesti, folklora i legendi starog engleskog grada Warwicka.
“Warwick In The Dark uvodi i novu imerzivu etiketu: Spatial Film, koju predvodi seksi slogan čije je značenje najbolji opis onoga što XR filmovi zapravo i nude: Cinema Beyond the Frame, pri čemu je slogan ujedno i podsjetnik da se radi o novom tehnološkom biznisu koji se šlepa na film, ali i novoj evolucijskoj etapi u povijesti filma, čiji je sadržaj ionako kroz povijest uvijek ovisio o novoj tehnologiji.