PočetnaOsvrti2. Nova škola dokumentarnog filma: O, mladosti, s drugim budi bolja

2. Nova škola dokumentarnog filma: O, mladosti, s drugim budi bolja

-

Nova škola dokumentarnog filma, pri riječkom Filmaktivu, neprofitnoj organizaciji koja i kroz druge programe i pothvate aktivno djeluje u produkciji, promociji i edukaciji u polju audiovizualne umjetnosti, sredinom je svibnja zaokružila svoje drugo, šestomjesečno izdanje, u kojem je sudjelovalo šestoro polaznika. Silviju Bumbak, Anu Klepo, Jelenu Androić, Ninu Sorić, Davida Kumparea i Bruna Butorca mentorski su vodili filmaši Maša Drndić, Sanja Kapidžić, Marin Lukanović, Ana Jurčić, Ivan Ramljak i Sara Salomon. Poput mnogih drugih udruga, klubova, organizacija u nas (Restart, Kinoklub Zagreb, Blank_filmski inkubator, Kino klub Split, FKVK Zaprešić…) što okupljaju i podržavaju mlade i nove filmaše koji se žele okušati u autorskom radu te im kroz bilo kratke, nekolikodnevne, bilo dulje obrazovno-praktične programe, radionice ili škole omogućuju da se susretnu i(li) suoče s konkretnom slikopisnom realizacijom svojih maštarija, zamisli, htijenja, Filmaktiv polaznike nastoji podučiti tehničkim vještinama, ali se ne odveć uplitati u kreativne pobude i vizije pojedinaca, bodreći individualnost i izražavanje na vlastiti, svoj način. Vjerujući, nadajući se, da će takav pristup, pa makar i uz poneko poskliznuće, promašaj, neuspjeh, biti razvojno poticajniji nego učenje pravila i zadatosti koji bi mogli trnuti iskre mogućih raznolikosti i inovacija. Ostvare li se pritom zaokružena, odlična djela – izvrsno, no jednako je vrijedno i važno proizvesti film koji možda neće biti bez početničkih nedostataka, ali će autoru dati priliku da probistri svoj stvaralački odnos s audiovizualnim pregalaštvom.

Provodna tematska nit većine, tj. pet od šest ovogodišnjih filmova 2. Nove škole dokumentarnog filma, jest skiciranje, (auto)portretiranje životnih traženja i previranja mlade osobe, adolescentsko-postadolescentskih nedoumica i nastojanja u shvaćanju samoga sebe, pokušajima smještanja u društvo, usklađivanju individualnih htijenja i potreba sa onima društva. Pronalasku, štono riječ, svoga mjesta pod suncem. Mada se u većini filmova ne utvrđuju godine starosti protagonista, najmlađom se junakinjom mladenačkih problema sazrijevanja i osamostaljenja doima središnji lik “In medias res” (23 min, 2022.) Ane Klepo. Mela/Manuela je zateknuta, snimljena baš u burnoj vrevi, medias resu dezorijentiranog trvenja u magli dogovaranja sa samom sobom, snalaženja, hvatanja konaca odgovornosti i neodgovornosti, razdoblju razuzdanog udaranja brige na veselje, prepuštanja porivima i pokleknuća izazovima kratkotrajne zabave pred ozbiljnijim i dalekometnijim odlukama o samousmjerenju i budućnosti. Svjesna da bi se trebala dovesti u red, odbaciti destruktivne navike i djelovanja, Mela im se ne uspijeva othrvati, odgađajući konstruktivne korake za sutra. Ili prekosutra. Ili kad već. Kako zaključuje sama djevojka srdačnog osmijeha i vedroga elana, zabavi ne može odoljeti jer voli biti u središtu zbivanja, in medias res. Sniman, kako se kaže, neurednom kamerom iz ruke, kućno-amaterski neposredno, na licu mjesta i vremena, s notom neobveznosti, “In medias res” na jednoj ravni ostavlja dojam nečitkosti i kaotičnosti, kako samim kadriranjem i montažnim pristupom, tako i pripovjedno. No to u ovom slučaju nije nedostatak, jer primjereno odražava zbrku u mislima i činima portretirane osobe. Uz, međutim, tu crtu pometnje, u organizaciji cjeline uočljivo je nazočan i luk priče, radnje, od jutarnjeg buđenja do noćnog ludovanja, i luk drame, od čvrste odluke o promjeni do priznanja neuspjeha. Kao i kod drugih duljih (otprilike dvadesetominutnih) filmova ovoga izdanja Nove škole, čini se da bi se redukcijom trajanja izgubilo na redundantnosti, koje nije (nisu) lišen(i).

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "In medias res"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “In medias res”

Na drugom, (bit će) skrašenom polu adolescentskog meteža protagonistica je “Flore” (9 min, 2022.) Davida Kumparea, vjerojatno i najstarija među portretiranima. Dok “In medias res” vibrira pulsom gradskog komešanja i nervoznog živovanja, “Flora” oslikava mirnu seosku osamu friške arije gdje se svojevoljno skućila naslovna djevojka, žena, koja se ondje bavi poljoprivredom i planira daljnje specijalističko školovanje za vinarku. Premda je još mlada, to je njezin drugi, novi život, usklađen, smatra, s njezinom naravi. Prethodni, o kojem slušamo iz njezinih usta, bio je posve usmjeren i ugledan – studirala je trubu na konzervatoriju u Italiji – no okružje ozbiljnosti i kompetitivnosti u svijetu klasične glazbe počelo ju je prekomjerno zamarati i gušiti. Hoće li put vinarstva doista biti ugodna šetnja bez natjecateljskih pritisaka ili je riječ o samozavaravanju, kao da virka u podtekstu. Je li razmjerno staloženo artikulirana Flora naprosto nemiran duh? Autor filma – kao ni ostali polaznici – ne procjenjuje, ne prosuđuje, ne tumači. Tek znatiželjno, s iskrenim zanimanjem, uz nenametljivo poetiziranje i stiliziranje, promatra, izvlači iz zbilje, autentično koliko može bilježi malešnu sastavnicu mozaika svekolikosti koju je zapazio sad i ovdje, koja mu se našla u dometu.

Negdje između Mele i Flore, intenzivne zbunjenosti i izgledne skrašenosti, nalazi se dvadesetčetverogodišnji Bruno u “(P)artizanu” (21 min, 2022.) Jelene Androić. Kao i Mela i Flora, Bruno o svojim željama, težnjama i nedoumicama govori osobno, u kameru, gledateljima, autori(ca)ma, po svoj prilici otvoreno i iskreno, ne hineći pozu, ne mareći za to što o mnogočemu ne zna vješto profilirati stav i mišljenje, propitujući pritom i samoga sebe. I on, likovni umjetnik, posebice usmjeren sitotisku, sniman je pokretnom kamerom na poprištima svoga svagdana, u običnim svakodnevnim situacijama koje možda i nisu uvijek atraktivne same po sebi, ali nas prikladno upoznaju s njegovim (sadašnjim) svijetom. Bruno je imao redovan posao, ali ga je ostavio, a želja mu je upisati umjetnički fakultet. Jedini film predstavljen u crno-bijelom, možda i zato što Bruno, izgledom, recimo, panker-alternativac, filozofijom, recimo, panker-hipik, voli slušati jugoslavenske šlagere iz pedesetih godina prošloga stoljeća, odstranjivanjem boje dobiva određenu patinu svevremenosti. A naročito efektno igra u središnjem prizoru Brunova hodanja gradom uz odgovaranje na pitanja autorice, posebice dok prolaze pod lukovima gdje se dojmljivo, (gotovo) prenoseći film u neku novu sferu, izmjenjuju svjetlo i sjena, bljesak i tmina. Što se, bila to namjera filmaša ili ne, može povezati i s ritmičkom likovnošću prezicne urednosti i zbunjujuće nečitkosti Brunovih kolaža, kao i s aktualnom proničnošću njegova životna puta. Odluka o crno-bijelom vrijedila bi i samo zbog slikovne upečatljivosti tog odsječka.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Partizan"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Partizan”

Tri, dakle, filma, načelno nalik jedan drugomu, no različita i samosvojna onoliko koliko su različiti njihovi protagonisti i autori. U svjetlu koje među radovima pretežno odrediše ti slikopisi (brojem i minutama polovica), i ponešto drugačije, autoportretne, autokrokističke “Puta toliko” (20 min, 2022.) Nine Sorić i “Nokturno” (13 min, 2022.) Silvije Bumbak možemo usvojiti kao introspekcijske mladenačke ispovijedi. Isprva razmjerno nejasan, zagonetan, “Puta toliko”, otkrit će se, vrlo je jednostavan, pomalo grubo tesan film koji prati neobičan izlet majke i kćeri (ona je redateljica i snimateljica filma te je uglavnom ne vidimo) kroz šikaru do morske obale. Kamera mahom u rukama hodačice. U tom, odjavnica nas upućuje, “konceptualnom umjetničkom radu” mame Lare Badurine, likovno-vizualne umjetnice, razmjerno je škrto, ali sugestivno prikazan njihov odnos kojem, tipično, ne manjka ni ljubavi, ni nerazumijevanja. Priroda je lijepa, ali ne baš najprohodnija, no uz ponešto truda može se nekako. Povremeno čak i uživati i opustiti se. Spontana metafora? “Nokturno”, pak, donosi niz zamalo fotografskih snimaka praznog obalnoga grada noću, uparen s literarno oblikovanim, prisno čitanim tekstom autorice u offu što iznosi vlastita noćno-nesanična, monološka (samo)promišljanja vezana za zdravstveni poremećaj, uz odgovarajuće zagonetno slikovno poentiranje u završnici. Silvija Bumbak potpisuje i svojevrsnu meditaciju o prolaznosti, istovremeno i o (ne)veličajnosti turizma, “To što je ostalo” (7 min, 2022.). U tom, jedinom filmu ovoga niza izvan teme mladenačkog sazrijevanja, uz odulje, statične kadrove interijera (i ponekog eksterijera) ovelikog opustjeloga zdanja, zaposlenica govori o negdašnjoj turističkoj gunguli sada životarećeg ugostiteljskog objekta, na kraju ćemo ipak doznati, hotela Opatija.

Prošlogodišnja, 1. Nova škola dokumentarnog filma, završena je s osam gotovih filmova, od kojih su tri nemalo zapažena, uz poneku nagradu na odgovarajućim festivalima, revijama, smotrama u zemlji i izvan: “Martin Torpedo” Tonija Jelenića, “Jednog petka popodne” Lucije Brkić i “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” Bele Bračko-Milešević zreli su kratki filmovi što ne ostavljaju dojam početničkih traženja, već radova oblikovanih i vještih filmaša koji itekako znaju što i kako. Inkubatorske nakane Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma uspješno su očitovane, primjerice, u tomu što su dvije spomenute autorice otad potpisale i druge vrlo zanimljive, odlične kratke dokumentarne filmove – Bela Bračko-Milešević “Bog na kotačima” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.), Lucija Brkić “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022.). Je li i ovogodišnje izdanje dalo ostvarenja koja će ostaviti traga i ima li među polaznicima onih koji će se zadržati u kinematografiji, vidjet ćemo, i tomu se nadamo, jer jedna od vodećih namjera Nove škole je, prema riječima njezine pokretačice Maše Drndić, razvijanje aktivne kreativne zajednice, filmske generacije koja će se podržavati i surađivati u stvaranju.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije