Dobro, već i ptice na grani znaju za nama dragu i dokumentarističku zajednicu bitnu Restartovu Školu dokumentarnog filma. No, jeste li znali da je prošle godine u Rijeci pokrenuta Nova škola dokumentarnog filma, koja je već iznjedrila nekoliko vrlo zanimljivih naslova, poput “Martina Torpeda” (2021) Tonija Jelenića. Iza Škole stoji riječki Filmaktiv, a koncipirana je kao intenzivni program u trajanju od šest mjeseci koji spaja teorijski i praktični segment vezan za izradu dokumentarnog ostvarenja, odnosno općenito dokumentarni filmski rod. Ove je godine druga po redu Nova škola dokumentarnog filma završila sredinom svibnja, dok je nova znanja – od scenarija do postprodukcije – upijalo ukupno šest polaznika: Jelena Androić, Silvija Bumbak, Bruno Butorac, Ana Klepo, David Kumpare i Nina Sorić. Za detaljno smo, pak, uvođenje u funkcioniranje samog programa, zamolili jednu od stalnih mentorica i pokretačicu Škole, riječku redateljicu Mašu Drndić (“Polazište za čekanje”).
Za početak, odakle ideja za osnivanjem Nove škole dokumentarnog filma?
“Grad Rijeka posljednja dva desetljeća sustavno ulaže u film. Kroz fantastično Art kino, potpore za produkciju i komplementarne filmske programe, kao i kroz Kvarnersku komisiju, grad se zaista trudi ponuditi građanima kvalitetan filmski program te poticati filmsku produkciju. Ipak, kroz sve te godine ne može se reći da se oformio nekakav prepoznatljiv krug povezanih riječkih filmaša, koji surađuju i dijele svoje znanje s novim generacijama. S obzirom na to da Rijeka vrvi od zaista sjajnih pojedinaca i kreativaca koji pojedinačno čine čuda, nadam se nekoj vrsti zajednice, tu negdje na pomolu. Nada je možda u novim generacijama i zato u njih treba ulagati.
“Filmaktiv je upravo kroz projekt Nove škole želio ponuditi jednu vrstu sustavne višemjesečne edukacije iz područja autorskog dokumentarnog filma, koja bi bila snažna polazišna točka za mlade kreativce, ali i platforma za razvoj lokalne scene i općenito filmske produkcije u Rijeci. Smatram izrazito bitnim razvijati aktivnu i kreativnu zajednicu na lokalnoj razini, odgajati (filmsku) generaciju koja će se podržavati i surađivati u stvaranju. Sve kako bi osjetili da ne moraju zauvijek pobjeći iz grada da bi uspjeli.
“Već više od dvadeset godina naša udruga provodi brojne dulje i kraće filmske edukacije za djecu i odrasle, putujuće radionice i masterclassove, inkluzivne programe i filmske festivale i revije. Kroz ovaj period pokazalo se kako su upravo sustavnije i dulje edukacije/programi generirali aktivne kreativce koji su se nastavili baviti filmom. Što se tiče samog pristupa radu, filozofija Nove škole djelomično je inspirirana metodama francuske škole dokumentarnog filma Ateliere Varan, koju sam imala sreće pohađati u Beogradu 2007. godine. Promijenila mi je život, odnosno potaknula da se počnem profesionalno baviti filmom. Ova škola inzistira na poučavanju kroz praksu, učenju kroz proces rada na konkretnim filmovima. Njena najveća kvaliteta bila je u tome što nas je učila zaista promatrati i uočavati, umjesto rekreirati stvarnost i uguravati je u unaprijed definirani mehanizam nametnute i sigurne forme. U tom smislu svaki film mora pronaći svoj vlastiti sustav izražavanja, ponekad zaobilazeći uobičajena pravila i konvencije.”
Kako izgleda jedna sezona Nove škole dokumentarnog filma; koji su joj glavni elementi, što polaznici konkretno na njoj uče?
“Nova škola dokumentarnog filma zamišljena je kao intenzivni šestomjesečni program za do deset polaznika koji integrira teoriju i praksu. Predznanje nije bitno, a dob polaznika u prosjeku se kreće od 18 do 40 godina. Tijekom Škole (susreti su 2-3 puta tjedno) polaznici rade na autorskim dokumentarnim radovima kroz četiri posebno osmišljene filmske vježbe te završnom filmu u trajanju do 20 minuta. Osim praktičnog dijela, važan dio curriculuma rezerviran je za prikazivanje i analizu stranih i domaćih dokumentarnih filmova, te za gostujuće redatelje i filmske djelatnike.
“Filmske vježbe osmišljene su tako da postepeno uvode polaznike u specifične segmente produkcije filma (snimanje slike i zvuka, režija i dramaturgija, produkcija, montaža slike i zvuka, postprodukcija slike i zvuka te distribucija), ali i u različite stilske pristupe dokumentarnoj formi. Odabrani dokumentarni filmovi koje prikazujemo temom su i formom usko vezani uz vježbe, s ciljem inspiracije i pružanja uvida u različite filmske jezike i estetike, odnosno poticanja i razvijanja konstruktivne kritičke analize vlastitih i tuđih radova kod polaznika. Osim redovite nastave, održavali smo i masterclass radionice posvećene tehnikama snimanja i dizajnu zvuka te oblikovanju svjetla za film.”
Kad bi govorila o generalnim ciljevima Škole koji bi isti bili – možda zainteresirati ljude za bavljenjem dokumentarnim filmovima, proširiti im postojeća i usaditi nova znanja, postati poligonom za razvoj ozbiljnih autora koji će se i profesionalno baviti dokumentarcima?
“Ključno u procesu ove edukacije je razvijanje postojećeg potencijala kod pojedinaca, odnosno pomoći im da pronađu vlastiti jezik izražavanja kako bi ih osnažili da nastave promišljati i stvarati filmove i nakon ove edukacije. Kroz ovaj izrazito intenzivan proces zajednički prolazimo kroz sve segmente rada na dokumentarnom filmu: od istraživanja teme, pisanja scenarija, režije, snimanja i montaže, obrade zvuka do postprodukcije slike. Teme kojima se bavimo kroz vježbe najčešće su vrlo intimne i osobne te je sam proces rada na tim filmovima ponekad pomalo terapeutski. Puno vremena posvećujemo u zajedničkom gledanju i evaluaciji materijala. U tom smislu teorija se oslikava kroz konkretne primjere iz njihovih vježbi kojima se pristupa individualno i uvijek zavisno o kontekstu, priči te naravno senzibilitetu autora/autorice.”
Možeš li naše čitatelje upoznati s mentorima Nove škole dokumentarnog filma?
“Mentorsku bazu radionice iz Rijeke činili su Marin Lukanović (filmolog i redatelj), Sanja Kapidžić (montažerka, redateljica), Ana Jurčić (snimateljica zvuka, obrada zvuka) i ja. Iz Zagreba su nam se pridružili Ivan Ramljak (redatelj) i Sara Salomon (snimateljica, koloristica). Prošle godine gošća je bila i Ivana Todorović, dokumentarna redateljica iz Beograda te Sara Blažić (montažerka i glumica). Željeli smo uključiti i još neke sjajne dokumentarne autore, no zbog ograničenih financija i čitavog kaosa oko pandemije to nije bilo moguće izvesti.
“Suradnja nas mentora bila je odlična, budući da dijelimo vrlo sličan pedagoški senzibilitet i pogled na film, a opet smo dosta različiti kao autori. Lijepo smo se nadopunjavali i nadam se uspješno inspirirali grupe. Osim redovite nastave u program Škole uključili smo masterclass radionice posvećene zvuku i svjetlu u filmu. Pod vodstvom riječkog tonca Ive Vicića istraživale su se problematike i tehnike snimanja i dizajna zvuka za dokumentarni film, a s inspirativnim Borisom Poljakom bavilo efikasnom i kreativnom upotrebom prirodne i umjetne rasvjete za dokumentarni film, kao i pristupima u eksperimentalnom dokumentarnom filmu.
“Inače, Ramljak, Todorović i ja smo generacija škole Varan iz 2007. godine, a samo godinu prije istu je školu završio i sjajni beogradski dokumentarist Srđan Keča. On će možda i gostovati u narednoj godini. Svi smo mi zaraženi dokumentarizmom na toj Varanovoj radionici, a u međuvremenu smo završili i filmske škole. Svatko u nekoj drugoj zemlji, ali ipak smo kroz godine ostali u kontaktu i nastavili surađivati na brojne načine. To dokazuje koliko ovakve filmske edukacije zaista mogu biti bitne. Primjećujem i jako me veseli da je i prva generacije Nove škole dokumentarnog filma povezana, te da su si međusobna podrška.”
Kako se i koliko uopće razlikuje ovo drugo izdanje Škole od onog prošlogodišnjeg premijernog?
“I u prvom i u drugom izdanju najveći problem je naravno bila pandemija. Prve godine morali smo obustaviti Školu za vrijeme lockdowna i završiti je nešto kasnije. Ove godine imali smo sličan problem, s tim da su često polaznici bili bolesni. Budući da nam je u Školi izrazito važno grupno gledanje i komentiranje materijala i filmova, smatramo kako online forma nije baš sretno rješenje. Ipak, ove godine smo morali kombinirati online i uživo te su nam se bolesni polaznici uključivali preko Zooma. Postoji nešto zaista nezamjenjivo i sveto u prisutnosti pri gledanju materijala na velikom platnu, a komunikacija uživo kao da priziva određenu ozbiljnost i odgovornost prema radu te samim time pozitivno utječe na daljnje kreativne procese.”
Gdje vidiš Novu školu dokumentarnog filma u budućnosti; s čime bi bila zadovoljna u kratkoročnom, a kasnije i u dugoročnom vremenskom periodu? Može li Škola postati ozbiljni hub za regionalne autore? Jer, sudeći po prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu, već nakon prve godine tu imam sasvim ozbiljnih dokumentaraca…
“Strašno mi je drago da su filmovi naših polaznika prepoznati, prikazivani i nagrađivani, odnosno da su sudjelovali u konkurenciji većine domaćih festivala, ali i u inozemstvu. Prvenstveno me to veseli jer tim divnim mladim talentima treba neki vjetar u leđa, poticaj za daljnji rad. Prateći njihov razvoj sigurna sam da imaju još puno toga za stvoriti kroz ovaj medij. S druge strane, mislim da smo svi ponosni da se naš idealizam i uložen trud u ovaj proces isplatio, uzevši u obzir intenzivan višemjesečni angažman, izveden iz ljubavi prema filmu i edukaciji, gotovo volonterski. Nažalost, moram priznati da je budućnost Škole upitna, budući da nismo ni približno financijski dovoljno podržani. Grad nam je zaista pomogao, ali to ipak nije dovoljno za neku realnu produkciju. Unatoč ozbiljno i kvalitetno sročenom programu, kao što smo kroz pilot godinu dokazali i – izvedivom, izostala je ozbiljnija podrška od drugih financijera. Konkretno, najveći je izazov raditi ovako zahtjevnu višemjesečnu edukaciju s tako malim brojem mentora. U konačnici taj tempo rezultira izrazitim opterećenjem, a s njim dolazi frustracija kojoj nema mjesta u edukaciji.
“Kako već dugi niz godina surađujem s NGO sektorom u području filma i umjetnosti, usudila bih se reći da nas koji smo izvan Zagreba ne doživljavaju pretjerano ozbiljno. Kao da mi možemo s manje napraviti isto, ili pak to što radimo u startu nije toliko relevantno, neovisno o kvaliteti. Paradoks je što upravo nama izvan centra itekako treba sustavna podrška, ukoliko želimo izvoditi i razvijati kvalitetne programe i rasti. Produkcijski nam je sve puno zahtjevnije, a većina budžeta usmjerena je samo na putne troškove i smještaj ljudi iz struke. Decentralizacija umjetnosti i lokalne produkcije su bogatstvo za hrvatski film, one omogućavaju neke posve svježe poglede, drugačije vizure, forme i pristupe u stvaranju. Nažalost, s vremenom blijedi idealizam nas filmaša s periferije, mašta se sužava, planiranje postaje kratkoročno. Naš kratkoročni cilj je održati bar još jednu sezonu Škole, i to ukoliko se uspijemo financijski donekle pokriti. Dugoročno, svakako ćemo gajiti ovo dosad postignuto, te svim snagama podržavati naše učenike, pomagati im u stvaranju i produkciji novih radova. A možda je i to dovoljno. Možda su dvije, tri generacije edukacije taman za neki novi riječki filmski krug.”