Na nedavno održanom 19. Liburnia Film Festivalu, gledali smo – kao dokumentarne filmove – i “Horizont” Tanje Deman, “Lika/bez naslova” Ane Hušman, “Monolog o Puli” Elvisa Lenića, “Neke se stvari nisu dogodile, a mi ih svejedno pamtimo” Tamare Bilankov, “Plejade” Mateje Zidarić, “Porvenir” (na prethodnom LFF-u) i “Split” Renate Poljak, “Trafiku” Dore Slakoper te “Uvalu” Davora Konjikušića i Nike Petković. Isti ti filmovi, nešto poslije, na 30. Dane hrvatskog filma i na 17. 25 FPS, međunarodni festival eksperimentalnog filma i videa (23.9. – 26.9., Zagreb) uvršteni su i prikazani (dakle, uglavnom i prijavljeni) kao eksperimentalni. Valjano, jer svi su i jedno i drugo. Ne samo tezom/tvrdnjom da su “svi filmovi dokumentarni”, koju u nas, recimo, glasno zastupa filmaš Zorko Sirotić. Te hrvatske filmove i festivale navedosmo prigodno, kao aktualne, a ne kao kakvu iznimku.
U tom svjetlu zamagljenih rodovskih granica možemo sagledati i, primjerice, “Studiju povjerenja #1” / “Trust Study #1” (2020) američkog redatelja Shobuna Baileja, na 25 FPS-u prikazanu u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji 4, naslovljenoj “Onkraj konkretnog”. “Studija povjerenja #1” minimalistički tematizira pojam i funkcioniranje hawale, neformalnog sustava prijenosa novca proširenog u južnoazijskoj nekomercijalnoj ekonomiji. Zapadnjak Baile – pretpostavljamo da razgovor vodi on – pokušava sebi, gledatelju i drugim zapadnjacima pojasniti o čemu je riječ, uz pomoć neimenovanog i nepokazanog sugovornika, nagađamo Pakistanca, koji je (bio) jedan od aktivnih sudionika te djelatnosti, u Pakistanu. Osim što se takav prijenos novca – bez papira, dokumenata, potpisa, ikakvog čvrstog traga – temelji isključivo na povjerenju, što će se većini nepripadnika te kulture učiniti nepojmljivim, hawala je dodatno zanimljiva i zbog toga što su razne za to zadužene službe snažno posumnjale u ovu mrežu i kao mogući mehanizam financiranja terorizma. Čini se da je baš to posljednje i zaintrigiralo Baileja, ne kao sumnjičavca, nego kao znatiželjnika.
Nije neobično da Bailejev – ili čiji već – sugovornik nije htio stati pred kamere, pa niti dopustiti da mu se snimi samo glas. Sve što u filmu doznajemo ono je što je intervjuist memorirao i zapisao naknadno, po sjećanju. Stoga govornike ne čujemo, već se dijalog, razmjerno sporo, tempom da se može bez žurbe pročitati, ispisuje na ekranu. Dvojezično – na engleskom, latinicom, i na urdskom, arapskim pismom. Na lijevoj strani riječi hawalista, na desnoj intervjuista. Naizmjence.
Posve nijem film, bez ikakvog zvuka, prazne, nepostojeće tonske piste, jednostavnim postupkom i sredstvima uspijeva zainteresirati, zadržati pozornost i ostvariti dojmljiv ugođaj tihe, konspirativne napetosti, ocrtati kulturni jaz u poimanjima uobičajenog i nevjerojatnog, naznačiti određene zablude o vrlinama i dometima (zapadno)civilizacijske osiguranosti.
Slikovna pozadina su razmjerno rasteraste fotografije krajobraza i ljudi u njima, crno-bijele i u pastelno izblijedjelim bojama, čini se razmjerno davno fotografirane, usmjerene na motive pastoralno-egzotične tradicionalnosti. Počesto se doima da nisu prikazane u punom formatu izvornika, već da su izabrani određeni izrezi i pojedinosti, mahom oni u kojima se ne razabiru, ne prepoznaju, ne vide lica fotografiranih osoba. Pomislit ćemo, vjerojatno, da je posrijedi izabrani oblik ilustriranja hawalistovih riječi kojim autor, snalazeći se kako zna i umije, dočarava ili naglašava skrovitost, zasjenjenost djelovanja te asocira nemodernost i svojevrsnu zaostalost takvog načina poslovanja. Tomu i jest tako, no pretkraj filma razaznat će se – tako će nam barem govornici pismeno reći – da taj slikovni materijal potječe iz turističkog vodiča po Pakistanu, izrađenog 1960-ih, koji je suvremenim hawalistima, istovremeno i radnicima u turističkim agencijama, služio kao šifrarnik.
Posve nijem film, bez ikakvog zvuka, prazne, nepostojeće tonske piste, jednostavnim postupkom i sredstvima uspijeva zainteresirati, zadržati pozornost i ostvariti dojmljiv ugođaj tihe, konspirativne napetosti, ocrtati kulturni jaz u poimanjima uobičajenog i nevjerojatnog, naznačiti određene zablude o vrlinama i dometima (zapadno)civilizacijske osiguranosti. Pa čak nas – iako, onkraj konkretnoga, ne nudi baš nijedan dokaz – i navesti na pomisao, ako ne i uvjeriti, da je riječ o ostvarenju dokumentarističke autentičnosti, a ne slobodne stvaralačke mašte. Ukazasmo li mu povjerenje na kojemu se temelji hawala?
