Kao i obično, u programu ovogodišnjeg, 21. 25 FPS-a, festivala načelno eksperimentalnog filma, održanog u zagrebačkom kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti, Kleti i Histrionskom domu od 23. do 27. rujna, našlo se ponešto filmova obilježenih snažnom notom dokumentarnoga te bi se mogli svrstati i u dokumentarni rod. Među njima je i francuski petnaestominutni animirano-dokumentarno-igrani “Šezdeset sedam milisekundi” / “Sixty Seven Milliseconds” / “Soixante-sept millisecondes” (2025) autorskog dvojca fleuryfontaine koji čine Galdric Fleury i Antoine Fontaine.
Naziv i pojam animiranog dokumentarnog filma ili anidoka u širi su optjecaj ušli krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća, kada su autori, producenti, distributeri, prikazivači i ini počeli tako predstavljati i oglašavati djela što spajaju sastavnice dokumentarnoga i animiranoga. Popularizaciji i usvajanju termina osobito su pridonijeli svjetski uspjesi dvaju politički angažiranih cjelovečernjih filmova, američke “Desetorice iz Chicaga” / “Chicago 10” (2007) Bretta Morgena i izraelskog “Valcera s Bashirom”/ “Waltz with Bashir” / “Vals Im Bashir” (2008.) Arija Folmana, koji je bio nominiran za Oscara i nagrađen Zlatnim globusom kao najbolji film s neengleskog govornog područja, te britanske tv serije “Šetnja s dinosaurima” / “Walking with Dinosaurs” (1999), ostvarene u produkciji BBC-ja.
No ni danas nije malo onih koji drže da su dokumentaristika i animacija u samim svojim osnovama antipodno suprotstavljeni te da je odrednica animirani dokumentarni film, ako ne besmislica, onda naprosto paradoksalna. Jer, pojednostavljeno, prva namjera dokumentarnog vjerodostojno je bilježiti zbilju, a specifična mogućnost animacije jest posve poništiti realitet, izmisliti bilo što. “Granica crtanog filma poklapa se s granicom mašte”, odlično je sročio Dušan Vukotić.
Zvati animirani film temeljen na stvarnim događajima animiranim dokumentarnim filmom jednako je kao igrani film zasnovan na stvarnim događajima nazvati igranim dokumentarnim filmom (što još nikomu nije palo na pamet), kažu, možda malo pretjerujući, protivnici terminološke novotvorenice.
Animacija se, međutim, u dokumentarnim filmovima i prije rabila često. Osobito u obrazovnim ostvarenjima, mahom u obličju grafičkog ilustriranja, mapiranja i sličnoga, što je, zanimljivo, redovito prisnaživalo utisku uvjerljivosti. Ili u obličju vizualnih komentara kojima nakana nije bila podražavati ili replicirati realitet već su se očito legitimirali kao crtani uresi pridodani pravoj stvari. Iz današnjeg gledišta, prvim se animiranim dokumentarnim filmom smatra dvanaestominutno američko nijemo “Potapanje Lusitanije” / “The Sinking of the ‘Lusitania'” (1918) velikana Winsora McCaya, nadahnuto tragedijom u kojoj je njemačka podmornica 7. svibnja 1915. torpedirala britanski prekooceanski putnički brod Lusitania, pri čemu je poginulo 1198 ljudi. McCayevo “Potapanje Lusitanije” odavna se smatra prvim remek-djelom animacije, no unatoč visokom statusu i pripadajućoj vidljivosti te činjenici da jest animirani film temeljen na stvarnom događaju, do kraja 20. stoljeća nitko ga nije nazvao dokumentarnim animiranim filmom.
Premda nenametljivo odaje počast predfilmskoj tehnici kronofotografije pionira slike u pokretu Eadwearda Muybridgea, što će reći da fleuryfontaineu pogled u daleku prošlost nije stran, “Šezdeset sedam milisekundi” najvjerojatnije se ni u primisli ne poziva na McCayev klasik, no i u njegovu se dramskom središtu nalazi (moguće) smrtonosan projektil. Putnike i posadu Lusitanije (koja je, doduše, prevozila i 173 tone streljiva) potopiše dva torpeda ispaljena iz podmornice ratnih neprijatelja; protagonist filma fleuryfontainea, mladi Francuz, ni kriv, ni dužan, stradao je od gumenog metka ciljano ispaljenog iz puške njegova sugrađanina, policajca na dužnosti, predstavnika reda i zakona, pripadnika službe koja bi građane trebala paziti i štititi, a ne ih ugrožavati. Takozvani neubojiti metak, komentira se u filmu, ubija rjeđe nego pravi, ubojiti, ali ipak katkad ubija. Devetnaestogodišnji stradalnik opisanog stvarnog slučaja, kako piše na odjavnici, ostao je živ, no trajno osakaćen, a policajcima-počiniteljima krivnja nije dokazana.
…”Šezdeset sedam milisekundi” snažno bruji nelagodom, nezadovoljstvom i poćutom nemoći malog čovjeka prignječenog nepravednim sustavom.
“Šezdeset sedam milisekundi” doima se spojem računalne animacije i autentičnih snimki dokumentiranih najneutralnijim mogućim postupkom snimanja, nadzornom kamerom, spravom čija se nazočnost, uz sugestiju objektivnog i nezavisnog strojnog pogleda, ističe prvim kadrom koji rečenu kameru i njezinu neljudsku hladnoću pristupa prikazuje u detalju, preko cijelog ekrana. Ona je, je li, jer drukčije ne može ni biti, zabilježila to što se zbilo i stoga nema mjesta sumnji u to da sadržaj snimljenoga nije doli činjenica.
Tako to doista i izgleda – pikselaste, čitljive no ne baš najkvalitetnije snimke nadzorne kamere po mnogim se parametrima jasno razlikuju od urednih računalno animiranih odsječaka. Ali, kako na odjavnici piše: “Ovaj je film izrađen softverom Blender” (besplatnim profesionalnim alatom otvorenog koda za 3D računalnu grafiku kojim je izrađen i ovogodišnji dobitnik Oscara za cjelovečernji animirani film, latvijska “Poplava” Gintsa Zilbalodisa), mogli bismo pomisliti da su njime oblikovane i slike koje prihvaćamo kao materijale nadzorne kamere, odnosno da je riječ o simulaciji, osobito vještom zavaravanju kojim nas se uvjerava u polaznu autentičnost prikazanoga.
Snimke nadzorne kamere, distanciranog promatrača, snimljene iz jednog gledišta, izmjenjuju se s animacijama vrlo fleksibilnog i promjenjivog gledišta, često neposredno uz protagonista, pa i iz njegova očišta, dok nas dobrim dijelom pripovijesti vodi mladićev glas u prvom licu. Čut ćemo još i glas pripovjedačice, nekovrsne angažirane spikerice, koja razmjerno detaljno opisuje kobno oružje, a tu je i konverzacija policajaca što ostavlja dojam tajno snimljenih telefonskih razgovora u kojima ovi međusobno priznaju krivnju i dogovaraju kako izbjeći kaznu. Svemu tomu bit će pridodane i snimke stvarnih amblema raznih postrojbi specijalne policije, uglavnom urešene simbolima agresije i moći.
Istovremeno dinamičan i prigušen, nabijen ugođajem muklog noćnog sivila, slike sljubljene s upečatljivom prijetećom glazbom Abula Mogarda, “Šezdeset sedam milisekundi” snažno bruji nelagodom, nezadovoljstvom i poćutom nemoći malog čovjeka prignječenog nepravednim sustavom. Prožetak dokumentarnog, animiranog i igranog (glasovi su po svoj prilici glumljeni, a njihov sadržaj, moguće, fikcijski oblikovan) u duhu eksperimentalnoga, doima se uvjerljivom slikom realiteta – doduše, neodređenog mjesta i vremena zbivanja te s neimenovanim protagonistom – obrađenog s ponešto stvaralačke slobode kojom je uspješno ojačan emocionalni intenzitet.