U sklopu natjecateljskog programa 30. Dana hrvatskog filma sutra (utorak, 14.9. od 19 sati) će se prikazati i dokumentarni film “Natječaj” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) Zorka Sirotića. Film je svoju prvu inkarnaciju doživio još prije tri godine na ZagrebDoxu, a ova konačna verzija kraća je oko pet minuta, uz određene dramaturške promjene u odnosu na originalnu verziju, tada nazvanu “Uniforma mi je sada najdraža”. “Natječaj” prati nekoliko kandidata koji pokušavaju upisati Policijsku školu “Josip Jović” u Zagrebu, a uz detalje same obuke gledamo i reakcije njihovih najbližih koji često nisu previše oduševljeni izborom budućeg zanimanja svojih mladih ljudi. Za pokoju riječ o njegovom najnovijem filmu upitali smo upravo Zorka Sirotića (Zagreb, 1985.), već otprije dobro poznatog aktivnog sudionika domaće filmske scene. Sirotić je osim svojih brojnih filmova (primjerice dokumentarci “Kupus na lešo” i “Višak popušim sam”), od 2014. godine angažiran kao koordinator produkcije Kinokluba Zagreb. Radi kao voditelj i mentor brojnih filmskih radionica, a 2018. godine završio je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
“Druga godina diplomskog studija režije dokumentarnog filma na ADU-u zahtijevala je diplomski film, a detekcija adekvatne teme nije bilo nimalo laka. U to sam vrijeme u Kinoklubu Zagreb radio sedam filmova godišnje, eksperimentirajući s mutacijama filmskih rodova i stilova, no diplomski film u okviru specifičnih zahtjeva studija je, naravno, potraživao jedan konzervativniji, više zanatski rezultat”, govori nam Sirotić i nastavlja: “Moj je mentor, profesor Nenad Puhovski, primijetio da u gotovo svakom filmu nekoga slijedim, pa je predložio da snimim nešto što stoji na mjestu, na primjer neku instituciju. Akademija dramske umjetnosti je u to vrijeme imala ugovor o suradnji s Policijskom akademijom, pa se film vezan za tu instituciju nametnuo kao potencijalno rješenje. Na Policijskoj akademiji razgovarao sam s Nikšom Jelovčićem, tadašnjim voditeljem Službe za razvoj policijskog obrazovanja, koji je predložio da snimim film o procesu selekcije za upis u Policijsku školu “Josip Jović”. Ponuda je bila prezanimljiva da bih je odbio.”
Zanimljiva je i priča o samom snimanju “Natječaja” – možeš li nam opisati događaje iza kulisa i koliko se snimanje ovog filma možda razlikuje od nekih tvojih prethodnih autorsko-stvaralačkih iskustava?
“Proces se odvijao kroz cijelu 2017. godinu jer je valjalo snimiti cijeli selekcijski postupak, ali i portretirati određeni broj kandidata u privatnim okolnostima. Istovremeno sam pohađao predavanja na ADU-u i radio na dvije televizije pa mi je radni dan, kad je uključivao snimanje ovog filma, znao trajati i po dvadeset sati. Ipak, jedan od najvećih izazova bio je pronaći studente snimanja koji bi se mogli prilagoditi operativnom planu. Najveći dio posla odradili su Toni Renaud i Ante Delač, ali na odjavnoj špici možete pročitati imena čak osmero snimatelja. U ključnim bi trenucima uletio i pokoji vanakademski snimatelj, npr., prekaljeni filmaš Lovro Čepelak. Pronaći tonca bilo je gotovo nemoguće. U jednom trenutku snimanja tona prihvatila se čak i redateljica Sunčica Ana Veldić. Ton je, zapravo, iz dana u dan snimala bilo koja raspoloživa osoba.
“Selekcijski postupak je sastavljen od više faza: psihološkog testiranja, mjerenja fizičkih sposobnosti, motivacijskih intervjua… Mi smo bili tamo u svakoj fazi i trudili se prići stvarima što bliže, prenijeti na film to ozračje. Naposljetku smo dobili dobar materijal, na kojem sam potom dugo i intenzivno radio s montažerkom Sandrom Jelovac (donekle i s Martinom Šatovićem), dok je ton pokrpala i ispeglala Nina Ugrinović. Diplomski ispit je prošao dobro – ispitna verzija filma pod nazivom “Uniforma mi je sada najdraža” prikazana je u programu ‘ADUDox’ na ZagrebDoxu 2018. godine.
“Sličnost s mojim drugim filmovima najvidljivija je po tome što film nema očiglednu narativnu premisu. Recimo da sam počeo s jednom atmosferskom, stilskom premisom. Ipak, priča je neizbježna. Tvrdim da je nenarativnost zabluda. Ono što doživljavamo kao nenarativno je u stvari antinarativno, a antinarativnost je posljedica djelovanja tek djelomične mogućnosti retardacije narativne strukture. Moje dokumentarističko filmovanje uglavnom se temelji na stvarima koje ljudi i događaji sami po sebi imaju za reći i pokazati. Manifestno sam protiv slanja bilo kakvih konkluzivnih poruka, protiv ideje nužnosti nametanja bilo kakvih aktivističkih ideja i stavova, a još više protiv trenda koji nalaže da sam autor mora objašnjavati što je htio reći. Da sam htio nešto reći, vjerojatno bih napisao tekst a ne snimio film. Možda malo pretjerujem, ali zaista mislim da je traženje smisla i poante filmskog djela nešto što pripada gledatelju, i to samo kao mogućnost, kao nešto izborno. To je nešto što lako prihvaćamo kad su u pitanju druge umjetnosti, ali ne i film. Za mene je film kao i bilo koje drugo umjetničko djelo: autor ga stvara jer ima viziju koju može (a ponekad i mora) materijalizirati, slijedeći stvaralačke impulse. Ako gledatelj u filmskom djelu vidi nešto zanimljivo, to je odlično, a ako ne vidi, i to je njegova stvar. Film je dijeljenje vizije, reprezentacijska participacija u zbroju svih subjektivnih iskustava. Uvijek me najviše zanima funkcionira li film kao film, a ne kao puko sredstvo neke nefilmske namjene. Ponekad sam gotovo u iskušenju nazvati se formalistom, no ne mogu to učiniti jer vjerujem da je forma sadržaj a sadržaj forma.
“Različitost ovog filma od mojih drugih može se jednostavnije objasniti: na svojim filmovima obično sam jedini snimatelj. To zbog mojeg stila snimanja iznjedruje izvjesne specifičnosti. Da sam i ovaj film snimao sam, vjerojatno bi bio u drugačijem, spontanijem, više godardovskom stilu. Ovako je to ispao jedan discipliniraniji, više seidlovski film, uz dodatne intervencije koje sam temeljio na stvarima koje su mi se svidjele u novoj školi poljskog dokumentarizma. Goran Dević je film okarakterizirao kao prometnu nesreću između Ulricha Seidla i Želimira Žilnika. Pošto mu se film prilično svidio, shvatio sam to kao kompliment.”
Na koji si način birao protagoniste “Natječaja”?
“Što se tiče likova kandidata, riječ je o ljudima koji su se sami javili za snimanje. Njihovi portreti u stvari su djelomični ali zajedno tvore jednu cjelinu, što isprva nije jednostavno zapaziti. Neki od njih snimanje su doživjeli kao dio selekcijskog postupka, i to doprinosi momentu autentičnosti neautentičnog. No ovo možda uopće nije film o kandidatima za zanimanje policijskih službenika, a možda ni o samom selekcijskom postupku. Teško je reći o čemu je film, jer je o svemu pomalo. Ponajprije je zanimljiv kao sadržajno minimalistički, formalistički eksperiment spajanja različitih stilova, žanrova, a nekima se čini i rodova. Neki gledatelji u njemu su prepoznali pregled cijele povijesti dokumentarizma. Svakako ne spada u kategoriju lakog štiva. Mnoge potencijalno zanimljive stvari javljaju se tek u naznakama, kao svojevrsne skice u konačnici nedovršenih tema, pa prikazano postavlja više pitanja nego što daje odgovora. Nema spoon-feedinga. Tako je koncipiran. Pri površnom gledanju može se činiti vrlo klasičnim (čak u klasičnom kontekstu vrlo pristojno funkcionira), no ispravno može biti shvaćen jedino kao diverzija na klasični pristup, ponegdje i kao parodija na isti.”
Originalna verzija filma, rekli smo, prikazana je na ZagrebDoxu 2018. godine. Koliko se “Natječaj” u konačnici razlikuje od “Uniforme”?
“Film će u dovršenom obliku biti premijerno prikazan pod nazivom ‘Natječaj’ na aktualnim Danima hrvatskog filma. Verzija koju će gledatelji vidjeti nije dramatično različita od prijašnje, pa će prednost u razumijevanju imati gledatelji koji su vidjeli prijašnju verziju na ZagrebDoxu, jer je film dokazano razumljiviji nakon više gledanja. Novi gledatelji će vidjeti nešto što do sad sigurno nisu imali prilike: scene odvijanja procesa koji vodi u jedno zanimanje koje je oduvijek bivalo predmetom izvjesne fascinacije; koje je, između ostalog, budilo i poticalo filmsku maštu od početaka. Vidjet će zanimljive likove i reakcije njihovih najbližih na želju tih likova da uđu u opasnu, uglavnom nelukrativnu, a ponekad i kontroverznu struku. Na kraju krajeva, mislim da će vidjeti film koji funkcionira.”
A koje filmske delicije sprema Zorko Sirotić u budućnosti?
“Trenutno radim na montaži svojeg pretežito igranog eksperimenta u produkciji Pulske filmske tvornice, koji producira Marko Zdravković-Kunac. Film prati dvojicu (ne)prijatelja koji jedan drugog ganjaju kroz različite dimenzije, slojeve filmske i svakodnevne stvarnosti, a glume ih sam Marko Zdravković-Kunac te istarski umjetnik Silvio Belušić. Glume još i Sanda Letonja-Marjanović, Lovro Čepelak, Sergej Mudrovčić, puležanski umjetnik Gale i drugi, a snimatelj je Michele Bulešić. Iduća vizija koju ću snimiti biti će ona koja zauzme prevlast, što zapravo pretežito ovisi o nečemu što nazivam diktaturom podsvijesti. Osjećam da svi moji budući filmovi već postoje, a ja im samo trebam pomoći da se materijaliziraju.”
