John Smith najučestalije je i najobičnije ime engleskog govornog područja, toliko obično da je postalo simbolom za prosječnu, anonimnu, nevažnu osobu, svakovića, nikogovića. U Ujedinjenom Kraljevstvu danas živi više od 30 tisuća muškaraca tog imena, a u svijetu, procjenjuje se, više od 80 tisuća.
U svom najnovijem filmu, “Biti John Smith” / “Being John Smith” (2024), a i u ponekom prijašnjem, britanski autor eksperimentalno-dokumentarnih filmova John Smith navodi i kako upisom svoga imena u Googleovu internetsku tražilicu dobiva oko trideset pet milijuna rezultata, što se smanjuje na svega oko šest i pol milijuna kada uz ime doda riječ film. Uglavnom, iako nije anonimac, već poprilično ugledan filmaš svoga područja, nevidljiv je, veli, i na tražilici svih tražilica mreže svih mreža. Naravno, donekle pretjeruje, jer ako se upiše John Smith, British filmmaker, odmah ćemo dobiti ishode koji se odnose baš na njega, i to najrelevantnije – jedinicu na Wikipediji, onu na IMDb-u i njegov vlastiti, brižno i pregledno vođen i uređen portal John Smith Films.
Budući da se otprve bavi isključivo najmanje popularnim i distribuiranim filmskim rodom, onim eksperimentalnim, John Smith, veteran zanata, unatoč bogatom opusu od šezdesetak (uglavnom kratkih i srednjometražnih) radova, pa i brojnim nagradama i priznanjima u domovini i diljem svijeta, i danas je, općenito uzevši, razmjerno nepoznat, iako se posljednjih godina i desetljeća i kod kuće i u inozemstvu često, malne neprestano održavaju retrospektive i izložbe, samostalne i skupne, njegovih filmskih i srodnih djela. Rani rad, kratki “Djevojka sa žvakaćom gumom” / “Djevojka žvače žvaku” / “The Girl Chewing Gum” (1976) nerijetko će se proglasiti jednim od najvažnijih eksperimentalnih-avangardnih filmova Ujedinjenog Kraljevstva, pa čak i svjetske kinematografije, a visoko su mu cijenjeni još neki filmovi – primjerice kratka “Crna utvrda” / “The Black Tower” (1985.-1987.), “Hotelski dnevnici” / “Hotel Diaries” (2001.-2007.; serija kratkih filmova koji se prikazuju i zasebno i kao cjelina) ili “COVID poruke” / “COVID Messages” (2020).
To što ime, lik i djelo tog Johna Smitha ni u mnogih zainteresiranih poklonika filma ne odjekuje poznato, vjerojatno dobrim dijelom duguje upravo njegovu imenu, toliko općepoznatom da ga umalo makinalno ne vežemo ni uz koga konkretno. U nas je, podsjetimo, Smith ugošćen prije dvije godine, na 16. Subversive Film Festivalu (14. – 29.5. 2023.) u sklopu kojeg je u zagrebačkom Dokukinu održao predavanje naslovljeno “Ograničenje i slučaj kao filmske strategije”, uz dva hommage programa svojih filmova u vlastitom izboru.
Doista ponajprije, pa i izričito, autor filmova što pripadaju eksperimentalnom rodu, Smith međutim nije ljuti eksperimentator, odnosno tvorac nerazumljivih djela koja mogu zavoljeti ili usvojiti samo iskusni filmofili skloni tomu rodu. Ako zbog odmaka od standarda mnoga od njih tzv. običnom, prosječnom gledatelju možda i nisu odveć uzbudljiva, većina ih jest razmjerno pitka i pristupačna, pa čak i zabavna. Jer, mada se poigrava i optičkim senzacijama i strukturom, ritmom, značenjima i pripovijedanjem, Smith mahom prikazuje (dokumentarno) prepoznatljivo i obično, prizore iz svagdana, i tematizira pojave s kojima se susreće većina Zemljana, barem onih zapadne hemisfere, malne redovito sa znatnom dozom humora, pa makar i onog britanski suhog i ironičnog.
Posrijedi je svojevrsno autobiografsko ostvarenje, dakako uvrnuto i pomaknuto, no koje bi se bez zadrške moglo svrstati u dokumentarni rod i prikazivati kao takvo.
Sklon je i igrama riječima, vizualnim i zvučnim, oštroumnima, ali ne i zakučastima, već vickastima, onima gotovo dječje dovitljivosti zapažanja koje će duhovitošću lako iznenaditi i nasmijati i najslučajnijeg namjernika. U većini slučajeva Smith je i narator, uglavnom u offu, izvan kadra, razgovijetan, smiren pripovjedač ugodna glasa i dikcije što ostavljaju dojam govora pojedinca koji nam, jedan od nas, povjerava svoje osobno gledište, otvara prijateljski dijalog s neprisutnim sugovornikom, odnosno s publikom. Usto, filmovi mu se doimaju podosta jednostavnima, mjestimično čak, premda to nisu, sklepanima, nezgrapnima, improviziranima, u smislu da je lako pomisliti kako bi i današnji gledatelj sutra mogao sam snimiti tako nešto, samo kad bi baš htio.
Smithov šezdeset treći film, “Biti John Smith”, na 21. Festivalu 25 FPS-u nagrađen je dvjema nagradama – jednim od tri Grand Prixa velikog žirija (Erika Balsom, Stoffel Debuysere, Michael Robinson) i Nagradom žirija kritike (Bartol Babić Vukmir, Dario Dunatov, Vanja Gajić). Posrijedi je svojevrsno autobiografsko ostvarenje, dakako uvrnuto i pomaknuto, no koje bi se bez zadrške moglo svrstati u dokumentarni rod i prikazivati kao takvo. Smith se na svoju povijest osvrće kroz prizmu svoga imena koje, rekosmo, simbolizira neupadljivost. A on je, zbori, oduvijek, od doba svjesnosti svojeg bivstvovanja u širokom svijetu, želio biti poseban i upadljiv, žudio je za slavom. Različito, primjerice, od svojih roditelja kojima je ideal bio uklopiti se i biti što neupadljiviji.
Po toj vodećoj struni Smith gudi tihom, gotovo skromnom nenametljivošću, vodeći nas meandrom ponajprije glasom u offu, najčešće uz doslovno, gdjegdje donekle izmaknuto ilustriranje fotografijama, ali i s nemalo crnih blankova te pisanih komentara koji se katkad suprotstavljaju rečenom, odnosno doimaju se drugim glasom, tj. pismom istog Johna Smitha ili glasom/pismom nekog drugog Johna Smitha.
Pritom će višekratno izraziti sumnju u smisao i kakvoću filma koji upravo stvara, a mi ga upravo gledamo te će, tražeći pravi put, navodno nesigurno vijugati od elementarnog (film otpočinje zvukom plača dojenčeta, a prva slika koju vidimo je fotografija Smitha u majčinom naručju tri sata po rođenju – može li konvencionalnije?) do slobodno asocijativnog, što će, primjerice, dovesti do prepričavanja zabavne anegdote o susretu sa (slavnim) Paulom McCartneyjem u zabačenoj londonskoj ulici, no koju je, dodaje, možda (djelomično) izmaštao, jer više nije siguran u pouzdanost svojih sjećanja.
Za svaki slučaj, da izbjegne banalnost, cjelinu urešava fotografijama gradskih zgrada optočenih platnom pokrivenim skelama koje s pričom i temom nemaju baš nikakve stvarne veze. No sklonost gledatelja prema uvezivanju smisla tomu će dodati značenje, recimo, prolaznosti. Ili pak, opet recimo, suživota anonimnosti i posebnosti. Jer, zaklonjene skelama, rečene zgrade gube svoj vlastiti vizualni identitet i nalik su jedna drugoj, no u svomu se okružju, među zgradama neopasanima skelama, izdvajaju možda i više nego prije. Iznoseći svoju šaljivo-ozbiljnu intimnu priču, John Smith opravdano, mudro i znalački računa na suradnju općinstva u dogradnji njegova naoko rahlog izlaganja.