Iva Kraljević (Rijeka, 1976.) spada među najistaknutije i najzaposlenije hrvatske montažere s urezanim reckama na kundacima većine filmskih rodova. Najveći trag naša najnovija sugovornica “Pogleda iza objektiva”, ipak je ostavila u autorskom dokumentarnom filmu (“Direkt”, “Oblak” Miroslava Sikavice, “Bosanoga” Morane Komljenović Ikić, “Gangster te voli” Nebojše Slijepčevića, “Josipa, volim te” Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića…). Da ne zaboravimo i gaže u animiranom (“Glad” Petre Zlonoge, “Simulacra” i “Udahnuti život” Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona, “Ježeva kuća” Eve Cvijanović, “Noćna ptica” Špele Čadež), eksperimentalnom (“Skoro ništa” i “Soba na dan” Ane Hušman) i hibridnom (“Mačka je uvijek ženska” Martine Meštrović i Tanje Vujasinović). Eto, umorismo se ‘ko da smo kopali i orali, a radi se o tek djeliću CV-a megatražene, ali po Googleu međutim, podosta opskurne individue Ive Kraljević, koja primjerice potpisuje i jednu od kamera Slijepčevićeve “Srbenke”. E, pa tu smo vas čekali! D.net ima rješenje i za takve tvrdokorne probleme na vašoj košulji. Jesmo li spomenuli da Iva ima podosta creditsa i kao direktorica fotografije? Jesmo sad!

Kraljević, koja je diplomirala filozofiju i sociologiju na Hrvatskim studijima, za sebe priznaje da je pomalo pasivna u traženju poslova. Oduvijek je bila freelancer (“Radno mjesto je tamo gdje mi se trenutno nalazi računalo”), takav način života joj odgovara, iako po vlastitim riječima s financijske strane nije uvijek najpragmatičniji. Sve češće zbog posla izbiva izvan Hrvatske i zbog toga joj je posebno drago. Što se tiče formalnog obrazovanja, studij filozofije i sociologije izabrala je tražeći širu intelektualnu podlogu, koja joj pak u budućnosti ne bi ograničila slobodu profesionalnog kretanja. Stoga Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu za Ivu Kraljević nikad nije bila opcija, priznaje.

Prije ljubavi prema filma postojala je i ona prema dokumentarnoj fotografiji. “Nisam baš opremljena aparatom za koncentrirano bivanje u realnom vremenu, a fotografija mi je pružala upravo to iskustvo fokusa u trenutku”, govori Iva koju dokumentarni film u početku i nije previše oduševljavao. Od filmskih rodova eksperimentalni je zauzimao prvo mjesto u njenom srcu. Fascinirala ju je, kaže, neiscprna mogućnost načina kojim možeš ispričati priču, iskazati emociju, biti poetičan a istovremeno radikalan. “Kasnije ću naučiti da sam gledala krive dokumentarne filmove”, skrušeno nam priznaje.

Kad bi morala izabrati najveći razlog za bavljenje filmom, Iva Kraljević bez sustezanja ističe – sve samo ne potreba za umjetničkim izražavanjem. Kako je oduvijek bila politična osoba sa stavom o svemu i svačemu, film joj se učinio moćnim alatom za bavljenje njoj bitnim temama. Danas mrvicu drugačije gleda na uzlet svojeg neiskvarenog mladenačkog entuzijazma prema visinama revolucionarnog potencijala filmske umjetnosti, iako s te strane nije u potpunosti povukla ručnu. I znate što, tko joj ikad zbog toga bude rekao ružnu riječ, svađat će se s moćnom mašinerijom megautjecajnog portala Dokumentarni.net. Pa si vi mislite!

“Mi, koji smo u privilegiranoj poziciji u odnosu na egzistencijalno ugrožene i koji se možemo baviti umjetnošću te katkada uspjeti živjeti od nje, moramo otvarati i društveno bitne teme”, govori Iva Kraljević. Umjetnost po njoj mora biti radikalna i postavljati prava pitanja, iako hrvatska filmska industrija ne slijedi zadani smjer naše montažersko-snimateljske kapetanice. “Mislim da smo kao kinematografija u prosjeku vrlo konzervativni. I u sadržaju, pristupu, ali i u formi”, ističe Iva uz dužno poštovanje briljantnim izuzecima.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Josipa, volim te"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Josipa, volim te”

Iva Kraljević. Montaža. Ljubav na prvi pogled ili ugovoreni brak s happy endom leptirića u želucu? Jer, bogme, izgradila si više nego respektabilnu karijeru, pogotovo ako se uzme u obzir djelovanje izvan uhodanog sistema Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. 

“Godinama sam paralelno snimala i montirala. Bili su mi potrebni ti ciklusi izmjene; jednim procesom resetiram se od onog drugog pa sve nanovo. Kameru volim, otvara me i iznova mi nudi priliku za promjenu perspektive i vraćanje fotografiji. A montaža je jednostavno uzemljenje, mjesto na kojem se suočavaš sa svim svojim dobrim i lošim odlukama i izborima. Ima nešto utješno u tom procesu, otvara ti prostor za isprobavanje raznih kombinacija; uglavnom ne postoje nepopravljive pogreške. Jedan dan ti ne ide, vratiš se sutra i znaš što ti je činiti. Ne mogu sa sigurnošću reći kako je prevagnula montaža, vjerojatno su moji suradnici smatrali da mi to ide bolje od snimanja. Jednostavno sam se našla u situaciji da sve manje i manje snimam. I tako, ode moj balans.”

Ako se zadržimo na autorskom filmu – ima li, odnosno smije li montažer imati svoj prepoznatljiv stil, filozofiju? Koliko su takve stvari zapravo uvjetovane hard capom vizije pojedinog redatelja?

“Vlastita montažerska filozofija zapravo je i moja životna, nema tu neke razlike. Volim eksperiment, volim promjenu, igru… Tamo gdje nema stava i emocije ja gubim interes.
Što se stila tiče, u svakom filmu može se na nekoj suptilnoj razini iščitati montažerski rukopis. Međutim, on uvijek mora biti u službi priče odnosno filma, a ne larpurlartistički eksces. Više od stila može se pričati o senzibilitetu ili ukusu montažera kao osobe. Ukus je opći koordinatni sustav kojim automatski stavljaš sve viđeno i doživljeno u relaciju, vrednuješ u stvarnom vremenu i reagiraš na sve što nije prošlo tu subjektivnu procjenu. Ukoliko između redatelja i montažera ne postoji razumijevanje i podudarnost, duboka i kreativna suradnja gotovo je nemoguća.”

Možeš li se prisjetiti specifičnosti rada na nekim od najznačajnijih filmova moderne hrvatske dokumentaristike, poput “Oblaka”, “Gangster te voli”…?

“Svaka nova priča nosi specifično iskustvo. Ako tome nije tako, znači da si na autopilotu. Uvijek imaš odgovornost prema ljudima koji su ti se dali u ruke. Također, uvijek se vežem uz njih i nije ponekad jednostavno gledati koliko im je teško. Dok smo radili na ‘Oblaku’, nemalo sam vremena bila potpuno emocionalno devastirana. Enormnost patnje pred tobom imaš zadatak uobličiti u filmski jezik – vrlo izazovan zadatak za svakoga tko radi filmove o teškim i bolnim temama. Empatija je, pretpostavljam, nužna pri radu na dokumentarnom filmu. U kojem trenutku ona može postati kontraproduktivna, nemam odgovor. Načelno, vjerojatno je poželjno zadržati određenu razinu objektivnosti i odmaka kako bi se mogla sagledati cjelina. To nije uvijek lako.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Oblak"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oblak”

Na nekim dokumentarcima, poput “Bosanoge” i “Oblaka”, paralelno si odrađivala poslove kao snimateljica i montažerka.

“Istovremeno vrlo izazovna i vrlo oslobađajuća pozicija. Prirodno mi je za vrijeme snimanja vezati se uz neke kadrove; snimiš divan kadar koji je u dramaturgiji filma potpuno redundantan, da bi ga kao montažer hladno bio prisiljen odstraniti za više dobro. Trenutci su to podvojenosti gotovo komičnog karaktera. I onda bezglasnim solilokvijem objasniš sebi da ćeš već pronaći neko mjesto u filmu za taj kadar. Znaš da nećeš, ali to ti je potrebno kako bi krenuo dalje (smijeh). Snimajući, film montiram u glavi i to je svijetla strana ove dvostruke uloge. Znam što moram sljedeće snimiti kako bih taj materijal vezala uz ovaj ili onaj kadar. Kao snimateljica, zbog montažerke u sebi imam cijelu sliku u glavi, koja mi služi kao svojevrsni reality check. A onaj česti stav ‘to ćete vi u montaži srediti’, postaje poprilično apsurdan u ovom slučaju.”

U jednom od prijašnjih intervjua istaknula si nužnost upošljavanja različitih mentalnih i kreativnih procesa za svaki od filmskih rodova. “Montaža je mjesto rođenja filma”, prisnažila si za dokumentarni film, kao i da je upravo on najteži za montiranje.

“Zbilja pretenciozan, ali istinit statement. Kao kad s place doneseš super namirnice u kuhinju, imaš i neki dobar recept, ali to ne garantira odličan ručak. Možeš se odvesti u propast na više od jednog načina. Sve je otvoreno. Meni u tom procesu pomaže razgovor s redateljem ili redateljicom, stalno propitivanje apsolutno svega i vjera u postojanje rješenja. Ako misliš da ga nema, stvari treba sagledati iz drugačije perspektive. Potrebno mi je određeno vrijeme za kalibriranje intelektualne i kreativne razine, potom se rješenja pokazuju sama od sebe. Ista su već postojala, samo ih nisi vidio.

“Od svih rodova, dokumentarni film mi je najzahtjevniji. Rad na dokumentarcima stvarno nije za one plahog srca. Velika sam ljubiteljica hibridnih formi u svim svojim pojavnostima i kombinacijama. Sviđa mi se sloboda koju otključavaš usvajajući konvencije iz jedne forme u drugu. To baš jako volim.

“Animirane ljubim posebno, često s autorima radim već od prvih skica i animatika. Ovo je specifičan rod jer svaka tehnika – bilo da se radi o klasičnom 2D crtežu, 3D-u, stop-motionu itd. – ima svoj inherentni ritam kojeg moraš poštovati. U animiranim filmovima prisutan je i narativ s kojim se opet moraš usuglasiti. Jako zanimljivo za raditi. Ušavši u taj svijet prije par godina, iznenadila sam se koliko su mi svojim senzibilitetom to zapravo bliski ljudi – vrlo marljivi, nepretenciozni i potpuno šašavi. Jako sam zahvalna što imam priliku raditi s njima. Zapravo, jako sam zahvalna na svim svojim dragim kolegama i prijateljima s kojima imam ili sam imala sreću raditi.”

Na fotografiji: Iva Kraljević / Foto: Jakov Botić
Foto: Jakov Botić

Je li u tvojem poslu bitnija zanatska izbrušenost ili su više na listi prioriteta određene mentalne karakteristike, poput emocionalne i(li) socijalne inteligencije?

“Sve od navedenog. Kao prvo, potreban je visok stupanj socijalne i emocionalne inteligencije kako bi uopće mogao sjediti pored nekog satima, iz dana u dan. Zanatska izbrušenost dolazi s kilometrima, nema do upornog i ponekad zaista teškog rada. Kod mene je, pretpostavljam, stjecanje zanata išlo inverznim putem, od montažera koji imaju formalno obrazovanje. Moj zanat proizašao je iz nasušne potrebe za izražavanjem. I tako sam ja stvarala zanat, a on mene.

“Taj proces je u mojem slučaju uvijek bio dosta intuitivan. Nema tu ništa racionalno – kad osjetim pravi trenutak, napravim rez. Naravno, za vrijeme montiranja postoje i posve racionalni parametri kojima se možeš voditi. Poštivanje zanata podrazumijeva prisutna pravila i zakonitosti. Volim ih izazivati, igrati se koliko god mi određeni materijal to dopušta. Ali da, poželjno je imati neku kombinaciju predanosti ideji, biti u službi filma, a istovremeno biti kritičan i dosljedan svom unutarnjem nahođenju.

“Meni u radu generalno pomaže puno čitanja, od fikcije preko poezije do teorije. Također, gledam filmove i mnogo slušam glazbu. Upravo je glazba moja najvažnija sporedna stvar na svijetu. Na najboljim koncertima u gradu često ćete sresti nemali broj montažera. Svima nam je glazba, vjerujem, sweet spot i to sigurno nije slučajno. Ritam i opet ritam, to me opsesivno okupira.”

Pripremaš svoj prvi samostalni autorski film, eksperimentalni kratkometražni film “Ovu sobu ostavite zakopanu” pod produkcijskim plaštom Kreativnog sindikata. Što nam možeš reći o tome?

“Uvjetno rečeno prvi, jer već sam radila aktivističke agitprop kratkiše, naštancala dosta toga. Ali da, prvi kao već formirana osoba koja sa sobom nosi popriličnu količinu anksioznosti i nevoljkosti oko javnog izlaganja. Biti montažer znači biti nevidljiv, nitko izvan naših profesionalnih krugova ne traži ime osobe odgovorne za montažu. Razina izlaganja za nas je uvijek niskog intenziteta. Osim, naravno, u slučaju osvajanja neke nagradu pa se crveniš jer nisi navikao na toliko pozornosti. Dakle, da, snimam svoj prvi eksperimentalni kratkiš. Film će se baviti nuklearnom semiotikom, odnosno upotrebom jezika i simbola kako bi stvorili komunikacijski sustav u situaciji/vremenu gdje više ne postoji kontinuitet jezika i kulture; kako komunicirati unutar deep time koncepta. Želja da nešto kažem nadjačala je moju tjeskobu od coming outa.” (smijeh)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here