Sam početak, odličan – bremenit osjećajima, istodobno informativan i tajanstven, odmjereno taman koliko treba da dobijemo početne informacije o polazištu i stremljenjima cjeline, a da ipak ne doznamo o čemu je točno riječ te da željno slutimo i iščekujemo putovanje, razvoj i razrješenje. Pritom sve vrlo jednostavno, a opet šaroliko i raznovrsno. U istom potezu dinamično, hitro i zbijeno, opušteno, blago i mirno.
Prvi kadar, po svemu sudeći stara, kućna, amaterska snimka čovjeka koji prebire nježnu, sentimentalnu melodiju na akustičnoj gitari. No ne vidimo mu glavu. Je li posrijedi prigodno naknadno prekadriranje za potrebe ovoga slikopisa ili je, zanimljive li, sudbinske (?) podudarnosti, snimka izvorno snimljena baš tako, odrezano u visini ramena? Tko je on? Bit će, zacijelo, muškarac kojemu se izravno obraća izvanprizorna pripovjedačica što mirno, no ne bez nespokojstva u glasu, govori: “Hej, Ras! Tko si ti? Znala sam samo kako se zoveš. Nisam znala kako izgledaš. O tebi se nije pričalo. A svi smo znali da negdje postojiš…” Uz daljnje govorene rečenice i ponešto djetinjih i novijih fotografija pripovjedačice, dodatno nas se upućuje u to da se ovo dvoje protagonista (gotovo) i ne poznaje, a o njihovu odnosu možemo nagađati koješta. Kakvi vazda udaljeni zaljubljenici, razdvojeni rođaci, prikaz nesretne, zaguljene priče o zlostavljanju ili tko zna kakvoj međuljudskoj zavrzlami, zašto ne i o kakvom velikodušnom, od života većem dobročinstvu neznanog i nedohvatljivog junaka ili junakinje? Međutim, rijetko se dogodi da itko počne gledati neki film, a da o njemu ne zna baš ništa, tako da će se misli gledatelja, pa i onog najpovršnije prethodno informiranog, najvjerojatnije usmjeriti prema podjednako prisutnoj mogućnosti da su ovo dvoje otac i kći.
Nježnu akustičnu glazbu odmijenit će žešći, pop-rock ritam, nostalgično ugođeno listanje fotografija djevojčice zamijenit će žustrije listanje fotografija i pokretnih slika ljepuškastoga mladića, nekoć gitarista i tad vrlo popularnog pop-rock sastava Parni valjak. Rečeni mladić, Rastko Milošev (1961. – 2014.), zvan Ras ili Rašo, u to je vrijeme, u svoje zvjezdano doba, s početka 1980-ih, imao dvadesetak godina, da bi ocem prvi put postao po odlasku iz grupe, nakon čega se i dalje bavio glazbom, no najčešće podalje od svjetala reflektora i medija, a pronašao se i kao majstor restaurator starog namještaja.
No ovo nije biografska pripovijest o njegovoj profesionalnoj putanji, mada će gledatelja kojemu to nešto znači dodatnim zanimanjem zagolicati činjenica da je riječ o negdašnjoj jugoslavenskoj (gotovo) rock-zvijezdi, nego je posrijedi intimistički dvostruki portret njega i autorice filma, njegove prve i dugo nepriznate kćeri Justine Matov (1988.) koja ga do svoje osamnaeste godine nije ni upoznala, a članovi obitelji o njemu su pred njom jedva ikad rekli koju.
…”Naći ću te” se oblikuje u djelo koje time, manjkom konkretnih, zaokruženih, zadovoljavajućih odgovora i rješenja, itekako dobro uspijeva predočiti frustraciju kćeri obavijene neshvatljivim joj otajstvom…
“Bilo pa prošlo”, više će puta u filmu reći Justinina baka, Rasova majka Kamelija, dodajući kako se ne voli sjećati prošlosti. Rasov brat Aleksandar, ugledni violist, u razgovoru će s nećakinjom, autoricom filma, poprilično opušteno iznijeti mišljenje da se prošlošću ne vrijedi opterećivati ni zamarati, no Justina Matov, tridesetogodišnjakinja u vrijeme početka snimanja svog prvog cjelovečernjeg filma, “Naći ću te” (Factum, 2025.), naprosto se ne može osloboditi te aveti okolnosti odrastanja bez oca kojeg se, ktomu, nikad nije spominjalo, iako je bila i ostala povezana sa spomenutim članovima njegove obitelji koje je, baku i strica, poznavala bolje nego misterioznog njega.
Ono što slijedi nakon izvrsnog kratkog uvoda, dakle čitav ostatak filma, izvedbeno će poprilično iznevjeriti obećanje prvih minuta. Bibavo uzbudljiva prožetost raznih silnica naglo će uminuti da bi vodeći model postao onaj malne neorganiziranog, neodlučnog lutanja, pabirčenja, meandriranja od svjedoka do svjedoka, od ovoga do onoga koji je poznavao kćeri neznana i neprisutna oca i koji bi o njemu i njegovu odnosu prema njoj mogao nešto reći.
Premda će se učiniti da bi cjelini dobro došla čvršća ruka vodilja i, kako se nekoć govorilo, oštrije montažerske škare, da joj ne nedostaje praznog hoda te da većina sugovornika nastupa, čini se, nevoljko i škrtari na riječima, “Naći ću te” se oblikuje u djelo koje time, manjkom konkretnih, zaokruženih, zadovoljavajućih odgovora i rješenja, itekako dobro uspijeva predočiti frustraciju kćeri obavijene neshvatljivim joj otajstvom, također zorno i dojmljivo oslikati nemogućnost stvarnog, dubokog, potpunog poznavanja druge osobe, pa i one s kojom svakodnevno živimo.
Mada šturi i skicozni, opisi Rasa kao neuhvatljive i nedokučive osobnosti, iz raznih usta i s raznih strana, tvore poprilično suglasje, a iako bi se pogledom izvana moglo zaključiti da nije bio neuspješan, on će u pismima koje je slao Justini vrlo nezadovoljno i samoprijegorno pisati kako je baš sve učinio krivo. Na koncu konca, koliko uopće poznajemo i sami sebe?
Utoliko se, kad se čovjeka već ne može ocrtati konkretno, upečatljivom čini rečenica Huseina Hasanefendića Husa, vođe Parnog valjka, koji kaže: “Najbliže Rasu možeš doći ako slušaš što je svirao, kako je svirao. To je bio Ras.”
Prvi kadar filma, čovjek kojemu ne vidimo glavu ni lice, a vidimo i čujemo što i kako svira, možda je upravo taj njegov najtočniji portret.