Prvi dokumentarni filmovi bili su dubinski ukorijenjeni upravo u pitanje prostora, a posljedično i grada te njegovih snažnih političkih označenja. Počevši od filma “Izlazak radnika iz tvornice Lumière” (1895) braće Lumière te nekih od mnogobrojnih recentnijih primjera bilježenja gradskih priča, poput primjerice “News From Home” (1976) Chantal Akerman, “Meishi Street” (2006) Oua Ninga, “Caught by the Tides” (2024) Jia Zhangkea, “Grada u izlogu” (Kinoklub, 1970.) Tatjane Ivančić, te “Placa” (Studio Pangolin, 2006.) Ane Hušman, (urbani) prostor je tema ponavljajuće fascinacije, filmskog istraživanja i konstantnog preispitivanja njegovog značaja.
Unazad desetak godina, kako u nacionalnoj, tako i u regionalnoj kinematografiji, promjena urbanog krajolika te kontinuirajući raspad i nestajanje tvorničkih kompleksa kao i nasilno oduzimanje prostora javne namjene u korist različitih privatnih interesa, dobile su na iznimnom umjetničkom i širem sociopolitičkom značaju. Duboka ideološka ukorijenjenost u urbani prostor može se smatrati već i činjeničnim stanjem, no ono se uglavnom, barem na prvi pogled, odražava u većim urbanističkim projektima. No, novi film Nebojše Slijepčevića, “Crveni tobogan” (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.), odmiče se politički očitih narativa promjene urbanog krajolika te se okreće jednoj specifičnijoj, no nimalo manje relevantnoj priči i snažnoj građanskoj inicijativi za očuvanje najveće zelene površine u kvartu Savica.
Slijepčević godinama prati upornu borbu građana zagrebačkog kvarta Savica protiv oduzimanja najveće zelene javne površine u njihovoj blizini, na čijem se mjestu godinama planirala izgradnja crkve protiv volje lokalnih stanovnika. Navedena borba protiv stihijskog, neplanskog, pa čak i nasilnog pokušaja izgradnje sakralnog objekta, potegla je ideološki i politički vrlo nabijenu javnu raspravu, popraćenu značajnim medijskim pritiskom. Naime, kako Slijepčević postepeno razotkriva u filmu, izgradnja crkve, tijekom nekoliko mjeseci i godina, pretvorila se u, izgleda nepresušnu borbu ustaša i partizana, odnosno istinskih Hrvata i jugonostalgičara koji se protive izražavanju katolicizma mještana Savice. Ovaj mikroprimjer borbe za javni prostor još jednom ukazuje na nepostojanje apolitične javne rasprave ili inicijative, poglavito kada je u pitanju izgradnja, odnosno materijalno obilježavanje javnog prostora. Film postepeno otkriva multidimenzionalnost i kompleksnu slojevitost navedene građanske inicijative koja se, u svojoj suštini, nikada nije niti ticala crkve kao objekta na određenom mjestu, već prava zaposjedanja javnog prostora od strane jedne, odnosno druge političke struje.
“Crveni tobogan”, još je jedan u nizu recentnih domaćih filmova o važnosti građanskog udruživanja u obrani javnih interesa, jasno i nekompromisno ukazujući na neosporivu sociopolitičku markaciju javnog prostora.
U reportažno-televizijskom stilu, Slijepčević stupa u direktnu komunikaciju s građanima Savice, pratećii lokalne aktivnosti ove višegodišnje borbe s lokalnom samoupravom. Do eskalacije, odnosno do otkrivanja cjelokupne pozadinske priče dolazi kada se dvije skupine građana njih nekoliko desetak sa svake strane (političkog spektra) okupilo ispred parka, zahtijevajući nastavak, odnosno prekid plana izgradnje. Navedena rasprava vrlo brzo je prerasla ili u zadiranje u pojedinačnu obiteljsku prošlost i političko pripadanje, postepeno se udaljavajući od same izgradnje crkve u kvartu. Slijepčević navedene događaje bilježi direktno, bez previše intervencija u sami snimateljski pristup, što doprinosi već navedenom odabranom televizijsko-reportažnom stilu.
Kako je izgradnja crkve stopirana, nakon nekoliko godina pojavila se nova inicijativa izgradnje takozvanog plastičnog parka koji, na prvu ruku, izgleda kao multifunkcionalni prostor za dječju igru, no ubrzo se otkrije kako iza navedenog projekta stoji veliki politički pritisak od ondašnje vlasti i očiti privatni interes. Građani su se ponovno pobunili protiv devastacije lokalne zelene površine, no tijekom ove kampanje došlo je čak i do većeg pritiska i želje za nastavkom izgradnje. Preko intervjua i izjava lokalnih stanovnika, gledatelj saznaje mnoge detalje o navedenom projektu, a redateljev reportažni stil se dodatno intenzivira kako se i protestna akcija odvija.
Tijekom višegodišnjeg intenzivnog praćenja turbulentnih događaja na Savici, kako tijekom ideje za izgradnjom crkve tako i za vrijeme instalacije plastičnog parka, u središtu zelene površine i dječjeg igrališta nalazio se dječji tobogan crvene boje kao podsjetnik i simbol građanskog otpora i važnosti uključivanja u lokalne inicijative radi zaštite javnih interesa. U mnogim kadrovima i scenama snimljenim na Savici, tobogan i dječji park nalaze se u pozadini, suptilno podsjećajući na ustrajnost građana Savice u obrani prepoznatljive kvartovske vizure.
“Crveni tobogan” još je jedan u nizu recentnih domaćih filmova o važnosti građanskog udruživanja u obrani javnih interesa, jasno i nekompromisno ukazujući na neosporivu sociopolitičku markaciju javnog prostora. Drugim riječima, (javni) prostor nikada nije ideološki prazan i lišen ikakve političke pozadine. On se transformira, oko njega se vode rasprave i borbe, a javnost te pogotovo lokalno stanovništvo nužan su faktor u njegovoj obrani od privatnih interesa eksploatacijske prirode.