Dokumentarni film “Čovjek lavina” (2025) redateljice Slobodanke Radun portretira Dragoljuba Đuričića (1953. – 2021.), jednoga od najprepoznatljivijih bubnjara i glazbenika nekadašnje Jugoslavije, ali i osobu čija je životna energija odavno prerasla granice glazbene biografije. Đuričić je bio bubnjar, performer, pedagog, skladatelj, vođa bubnjarskih projekata, čovjek scene i čovjek ulice, netko tko je ritam shvaćao ne samo kao glazbenu strukturu, nego kao način postojanja. Film koji je nastao nakon njegove smrti od posljedica Covida 2021. godine, nedavno je na ZagrebDoxu dobio svoju ukupno četvrtu nagradu, HRT-ovu nagradu publike za najbolji regionalni film, što je i vrlo logičan festivalski ishod: riječ je o toplom, komunikativnom i emotivno pristupačnom dokumentarcu koji svoju temu ne skriva iza forme, već joj dopušta da nosi film.
Srpska autorica Slobodanka Radun, redateljica školovana na praškom FAMU-u, u “Čovjeku lavini” ne pokušava demontirati mit o velikom bubnjaru, ali ga ni ne pretvara u nekritičku legendu. Njezin je pristup uglavnom klasičan, televizijsko-portretni, no u najboljem smislu toga izraza: pregledan, ritmičan, emotivan i dovoljno širok da gledatelju koji Đuričića poznaje tek po imenu, otvori prostor za razumijevanje njegova mjesta u glazbenoj i društvenoj povijesti regije. Film počinje ondje gdje bi i morao početi: u priči o crnogorskoj rock sceni, njezinim ranim godinama i kulturnom kontekstu iz kojega se Đuričić formirao. Rođen u malom selu kraj Cetinja, a odrastao u Herceg Novom, on se od početka pojavljuje kao figura prijelaza: između sela i grada, tradicije i moderniteta, lokalnog temperamenta i jugoslavenske glazbene cirkulacije.
Taj je uvodni dio filma važan jer Đuričića ne postavlja kao izolirani talent, nego kao proizvod jedne scene u nastajanju. Rock kultura je u Crnoj Gori šezdesetih godina prošloga stoljeća prikazana kratko, ali prikazuje važan početni impuls: prostor u kojemu se energija mladih glazbenika sudarala s ograničenjima malih sredina, ali i s osjećajem da je tadašnja Jugoslavija bila dovoljno velika pozornica da se iz Herceg Novog može krenuti prema Beogradu, Skoplju, Europi i svijetu. Đuričićev odlazak u Beograd zato u filmu predstavlja početak ubrzanja, ne samo geografski pomak. Nakon prvih beogradskih angažmana u grupama Ribeli i Mama Koko, njegova se karijera počinje razvijati gotovo vrtoglavo te svira s gotovo svim najozbiljnijim bendovima tadašnje scene.
Film osobito dobro bilježi Đuričićevu specifičnu profesionalnu putanju: on nije bio samo član bendova, već glazbenik koji je bubnjeve gurao prema prvom planu, ponekad, kako kaže Zdravko Čolić, čak gurajući i pjevača u ritam koji ne želi. Nakon što je odbio poziv da dođe u Parni valjak, odlazi u Leb i sol te će s Vlatkom Stefanovskim sudjelovati u jednoj od najvažnijih glazbenih priča jugoslavenskog rocka. U toj se epizodi najjasnije vidi što je Đuričića razlikovalo od mnogih drugih bubnjara: njegova svirka nije bila puko držanje ritma, nego karakter, Stefanovski kaže da su s njime zvučali tvrđe jer je u bend donio iskustvo nerafiniranog rock’n’rolla. Đuričić je imao snagu, ali i prepoznatljivu scensku osobnost, tehniku i fizičku ekspresiju; disciplinu profesionalca, ali i gotovo zanesenu potrebu da bubanj pretvori u nezaboravan element nastupa.
Jedna od zanimljivijih linija filma jest njegova suradnja sa Zdravkom Čolićem. Đuričić je s Čolićem radio i velike jugoslavenske turneje i turneje po svijetu, a kasnije mu se pridružio kao poseban dio koncerta sa svojim bubnjarskim orkestrom. Naime, Čolić sam svjedoči o epizodi kada je Đuričić, nakon kraće bolesti na turneji, bio zamijenjen, što je otvorilo prostor drukčijoj postavi i pratećem bubnjarskom orkestru koji će poslije pratiti Čolića na koncertima. Baš u ovakvim trenucima “Čovjek lavina” najviše profitira od sugovornika: Zdravko Čolić, Vlatko Stefanovski, Rambo Amadeus i drugi ne govore samo o Đuričiću kao o “velikom bubnjaru”, istučući i neku vrstu nezaustavljive, pozitivne ljudske energije. Zanimljivo je, međutim, da se među sugovornicima pojavljuje i Bajaga, ali u finalnom filmu ostaje gotovo tek u prolazu, s jednom kratkom izjavom. Nije riječ o velikom problemu, ali jest možda simptom filma koji očito raspolaže s više materijala od onoga što mu dramaturgija dopušta razviti.
Najveća vrijednost “Čovjeka lavine” nalazi se u pokušaju da Đuričića prikaže i kao pedagoga. Njegova “Balkanska lavina”, odnosno bubnjarska organizacija i perkusionistički kolektiv, nije bila tek prolazan scenski projekt. Ona je bila nastavak njegove potrebe da ritam podijeli s drugima, osobito s mladima, jer kako je Đuričić znao reći: “Nema čovjeka koji nema ritma”. U tome film pronalazi vrlo lijepu završnu notu: nakon više od četrdeset godina bogate karijere, Đuričić nije ostao zatvoren za druge, jer je imao volje, energije i strpljenja raditi s novim generacijama – nešto što je radovalo i njega i njegove učenike. Upravo zato glazbenikova smrt djeluje kao gubitak širi od gubitka jednog glazbenika. Crna Gora i regionalna scena izgubile su pedagoga, pokretača, čovjeka koji je znao da se znanje ne čuva tako da se zaključava, nego tako da se prenosi.
Film, međutim, nije bez slabijih točki. Najvažnija je ona strukturna: arhivskih snimaka nema dovoljno. Naravno, ovo je neizostavan problem dokumentaraca o regionalnoj popularnoj kulturi, osobito onih koji se bave vremenom prije digitalne revolucije. No Slobodanka Radun za taj problem ne pronalazi osobito inventivno filmsko rješenje. Umjesto da nedostatak arhiva nadoknadi formalnom imaginacijom, atmosferom prostora, zvučnim eksperimentom ili hrabrijim montažnim postupkom, upotrebom novinskih isječaka i slično, film se vrlo jednostavno oslanja na nizanje izjava sugovornika.
…”Čovjek lavina” ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac, pa ne čudi njegova nagrada publike na zagrebačkom festivalu dokumentarnoga filma.
Još je zanimljiviji izostanak političkog sloja. Film daje naslutiti da je Đuričić bio važna figura prosvjedne energije devedesetih i otpora Miloševićevu režimu, no taj se dio ne razvija do kraja. Dapače, nikad se u dokumentarcu ne kaže protiv koga se prosvjedovalo, ili zašto, međutim, iz arhivskih snimaka i kronologije može se zaključiti da je sudjelovao u antimiloševićevskim prosvjedima. “Čovjek lavina”, međutim, to jednostavno ne izriče. Ne znam postoji li neki poseban razlog, ali možda autorica dokumentarca pretpostavlja da njezina publika zna više o junaku njezinog filma negoli je potrebno prikazati. Ovo je poprilično riskantan potez budući da bi film o Đuričiću dominantno trebali gledati oni koji ga kao generacija nisu nikada doživjeli, a možda nikada za njega nisu niti čuli, pa je tim više šteta što njegov portret nije prilagođen takvoj gledateljskoj populaciji.
Ne samo što se tiče politike, jer ona na koncu Đuričiću nije bila niti bitna, već i glazbeno. Što se pak tiče politike, da se tome vratimo nakratko, posebno intrigira trenutak u kojemu Đuričić govori o vlastitoj deziluziji politikom, tvrdeći zapravo da problem nije samo u onima koji su na vlasti, zbog obrazaca mentaliteta: makneš jedne, dođu drugi koji se pokažu sličnima. To je snažna misao, ali je Radun pušta gotovo usput, iako je kasnije izriče i Rambo Amadeus. Ispada kao da se film boji otvoriti pitanje odnosa glazbe, građanskog otpora i političkog razočaranja, iako se upravo ondje možda nalazio jedan od najdubljih slojeva Đuričićeve biografije zbog kojega se i jest okrenuo pedagoškom radu s mladima.
Slično vrijedi i za intimni život. “Čovjek lavina” prikazuje lijep i korektan odnos s dvojicom sinova: jednim koji je sa sedamnaest godina otišao u Australiju i javlja se putem videopoziva, te drugim, mlađim sinom, s kojim su razgovori neposredniji. Ti su prizori odmjereni, bez senzacionalizma i bez pokušaja da se obiteljska situacija pretvori u melodramu. Ipak, u filmu upadljivo nedostaju žene iz Đuričićeva života – ne spominju se majke njegovih sinova, ne spominje se ni njegova majka, dok se otac pojavljuje u kontekstu organiziranja bubnjarskog koncerta u rodnom selu povodom njegova devedesetog rođendana. Taj izostanak ne mora biti autorski propust u grubom smislu, jer svaki portret nužno bira svoju perspektivu, ali ostavlja prazninu. U filmu o čovjeku koji je toliko govorio ritmom, obiteljskim i emocionalnim vezama nedostaje poneki prešućeni takt.
Pa ipak, unatoč tim ograničenjima, “Čovjek lavina” ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac, pa ne čudi njegova nagrada publike na zagrebačkom festivalu dokumentarnoga filma. Njegova snaga nije u formalnoj inovativnosti, već u jasnoći portreta i toplini pogleda. Radun uspijeva pokazati Đuričića kao glazbenika koji je prošao kroz rock, pop, različite izvedbene formate, ali i kao osobu koja je bubanj shvaćala kao komunikaciju i koja je iznova širila predodžbu o tome što bubnjar može biti. Zato je “Čovjek lavina” najbolji onda kada ne pokušava dokazivati veličinu svojega protagonista, jednostavno puštajući da se pojavi u svjedočanstvima, ritmu, osmijesima i sjećanjima sugovornika. To je film o čovjeku koji je vjerovao da ritam nije pozadina života – ritam je njegov najdublji dokaz. Dragoljub Đuričić u njemu ostaje upravo ono što naslov obećava: lavina energije, ali i lavina dobrote, tvrdoglavosti, rada i želje za pokretanjem drugih ljudi. Film Slobodanke Radun možda ne iscrpljuje sve njegove slojeve, ali uspijeva učiniti ono najvažnije: vraća ga publici kao živu prisutnost, kao čovjeka čiji se ritam još čuje.