Vjerojatno nije trebalo posjedovati značajnu intelektualnu kubikažu za procjenjivanje potencijalne gledanosti dokumentarca “Naslovnica” (2013., Studio Dim) na ovogodišnjem ZagrebDoxu.
Film Silvane Menđušić o ambivalentnom odnosu pokojne Dolores Lambaše prema hrvatskim medijima dupkom je napunio doslovce svaku dvoranu u kojoj se prikazivao, bez problema se prometnuvši u ostvarenje o kojem se u proteklih par dana najviše govorilo, pisalo, s koljena na koljeno prepričavalo…
Autorica “Naslovnice” nije krila svoju razočaranost konačnom verzijom dokumentarca koji je u originalnoj verziji, pod radnim nazivom “Fotošopiranje”, trebao obuhvatiti odnos domaćih žutih medija naspram nekoliko hrvatskih celebrityja. Kako je u intervjuu Novom listu izjavila Silvana Menđušić: “To je bila jedna gruba, gorko-slatka komedija o svima nama, o tzv. glamuru u zemlji koja se raspada po svim šavovima.”
Tragična smrt Dolores Lambaše duboko je uzdrmala željenu koncepciju i zapravo autoricu stavilo pred tri loša i još gora biračka izloga. Izbaciti cijeli materijal s Lambašom, pokušati ga iskoristiti na najbolji mogući način ili pobjeći glavom bez obzira od rastućeg živog blata neizbježnih odluka? Izbor je, u konačnici, pao na prikazivanje snimljenog materijala s pokojnom glumicom. Tu završnu veziju smo nedavno i imali prilike vidjeti na jubilarnom ZagrebDoxu.
Prebacivši se – i to prisilno, da ne bude zabune – na ekskluzivni portret jedne ionako prilično zajebane, zatvorene, izranjavane ali svim mastima premazane životne glumice, Menđušić je upala u neželjenu zamku izvlačenja nefikcijskog soka iz projekta kakvog na početku ove cijele gungule jednostavno – nikad nije niti željela napraviti.
“Naslovnica” je u svom krajnjem opservacijsko-isprešanom dokumentarnom proizvodu odlučila egzistirati u zahtjevnom hibridnom miksu između Lambašine javne nedodirljive-dozlabogarazvučene medijske persone i one druge, pomno skrivane, ranjive i običnom puku nevidljive vlastite ljudske dimenzije. Nažalost, unatoč nekoliko značajnih saznanja i upečatljivih dojmovnih natuknica, dokumentarac Silvane Menđušić nije odlikaški uspio niti u jednoj od tih misija…
Postavimo za trenutak, pogotovo iz trenutne pozicije, poprilično bitno pitanje: Da je Dolores Lambaša još uvijek među nama, koliko bi se u konačnici razlikovala završna verzija “Naslovnice” u odnosu na ovu današnju? Naša prepostavka – nemjerljivo. Imali biste, recimo, triptih insajderskih priča domaćih celebova, pripadajuću nelaskavu robnu razmjenu i Dolores Lambašu kao centralnu dokumentarnu heroinu nad čijom bi neviđenom ladydianovskom sudbinom naricao čitavi snop hrvatskih domaćica od Savudrije do Iloka.
Prebacivši se – i to prisilno, da ne bude zabune – na ekskluzivni portret jedne ionako prilično zajebane, zatvorene, izranjavane ali svim mastima premazane životne glumice, Menđušić je upala u neželjenu zamku izvlačenja nefikcijskog soka iz projekta kakvog na početku ove cijele gungule jednostavno – nikad nije niti željela napraviti.
Nije nam trebao dokumentarac Silvane Menđušić da donesemo konačni sud o bezizlaznoj tragičnosti sudbine jedne obećavajuće glumačke karijere u usponu. Čak i u najtežim trenucima svog postojanja – razapeta između nedostatka posla i prekida veze s Dikanom Radeljakom – Lambaša je u svakom trenutku svjesna okolnih objektiva, svjesno svijetu nudeći isključivo fragmente vlastite intime.
Glumičini monolozi o Krleži, testovima za trudnoću i raskoraku između želja (teatar, ozbiljne uloge) i stvarnosti (starleta iz opskurnih sapunica) dobrodošao su, iako uglavnom površinski zagreb ispod debelog bitch-shielda iznimno inteligentne kraljice svjesno-nesvjesne manipulacije.
Tko je na kraju bila Dolores Lambaša? Može li itko na ovom svijetu odgovoriti na to pitanje? Spomenutu spoznajnu epifaniju nismo uspjeli pronaći niti u “Naslovnici”. Tražite li slične odgovore, nećete se pretjerano usrećiti s dokumentarcem Silvane Menđušić. “Naslovnica” nije osoban film. Nije niti naročito uspješan osvrt na domaće frankeštajnsko žutilo.
Hoće li “Naslovnica” konačno dati nešto ljudskije lice jednoj uglavnom prezrenoj i izvanzemaljski lijepoj žutotiskaškoj ikoni? Budite sigurni u to. S obzirom na već prije spomenute otegotne okolnosti – sasvim dovoljno za ocjenu o iznadprosječnom i vrlo gledljivom hrvatskom dokumentarnom ostvarenju.
