“Knjižničari” / “The Librarians” (2025), dokumentarno ostvarenje zapažene autorice Kim A. Snyder, usredotočuje se na bizaran no time ništa manje jeziv problem cenzure u američkim školskim knjižnicama. Slučajevi takve vrste zabilježeni su, predvidljivo, u crvenim državama pod snažnim konzervativnim utjecajem, a horor se začinje u Teksasu gdje državni povjerenik Matt Krause istupa sa zlosretnim popisom od 850 knjiga; “The Krause List” objedinjuje naslove koji su procijenjeni kao nepoćudni i potencijalno opasni za djecu i mlade pa ih stoga valja promptno izlučiti iz knjižničnih fondova. Kao da ovo već nije dovoljno nadrealno, dodatno zabrinjava što u proglasu uz imenovanih osam stotina i pedeset stoji i napomena da isključivanju podliježe, otprilike, i bilo koja druga knjiga koja bi učenicima mogla pričiniti nelagodu u identitetskom, rasnom ili seksualnom smislu.
Upravo ideja da se pojedince u godinama kad bi trebali najintenzivnije učiti o svijetu, sebi i drugima, nesputano širiti područje interesa i graditi oslobođeno vlastiti identitet nastoji zaštiti od različitosti, time i od svakog osjećaja nesigurnosti ili uznemirenosti djeluje, a kako drukčije do krajnje uznemirujuće. Na taj se način učenike osnovnoškolske a pogotovo srednjoškolske dobi patronizira, bagatelizira se njihova sposobnost percepcije i rasuđivanja, a onda i potencijalno ograničava u razvoju.
Ako se budemo vodili ovim kriterijem – netko je negdje napisao – gubimo sve, od Shakespearea do Biblije, ostat će nam pokoja slikovnica, ako i toliko. Skepsa po pitanju benignosti pa time i nedodirljivosti slikovnica nije isforsirana, film nas naime suočava i s tragikomičnom situacijom gdje je etiketirana upravo jedna slikovnica. Ondje, a riječ je o dječjoj knjizi “And Tango Makes Three”, dva (muška) pingvina spase napušteno jaje i nastave se zajedničkim snagama brinuti o ptiću, također pingvinu. Kanceliranim autorima nije pomoglo ni paratekstualno pojašnjenje da je riječ o stvarnom događaju iz zoološkog vrta, a ni činjenica da se u priči ne tematizira istospolno partnerstvo, nego tek empatija, solidarnost i skrb za slabijeg.
Analizom zabranjenih knjiga koju su proveli revoltirani studenti utvrđeno je da se ponajviše radi o naslovima koji se tiču LGBTQ+ tematike (60%), rasnih pitanja (visokih 18%), seksualnog odgoja (13%), a izbacivanje se traži i za specifične (povijesne) materijale koji problematiziraju ljudska prava, holokaust i – pubertet. Ni stotinu godina kasnije eto nas opet kod Goebbelsa koji je, sjetimo se, u plamen ubacivao knjige ne samo židovskih nego i homoseksualnih autora. Ukratko, nasrnuti na knjižnice kao prostor povijesne istine i intelektualnih sloboda s takvim neutemeljenim dokumentom brutalnije je nego da se na njih navalilo teškom motorizacijom.
Knjižničarke, a devet ih je tijekom 90 minuta portretirano u klasičnoj dokumentarnoj maniri, izložit će redom, zabrinutog, uplakanog ili srditog lica svoje iskustvo s radnog mjesta. Čak i gledatelj koji je temi pristupio olako i s predrasudom o knjižnicama kao o statičnom, bezdogađajnom i ultimativno ušuškanom prostoru, a o knjižničarima kao o privilegiranim i maksimalno zaštićenim (ne)radnicima u kulturi, shvatit će odmah da te potresene žene nimalo ne pretjeruju. Pokazat će se da osnovano strahuju od posljedica svojih stručnih procjena i odluka, prijeti im štošta, od verbalnih i fizičkih napada do otkaza, naprosto zbog toga što odbijaju odustati od svog profesionalnog integriteta. Sve to dakako isprva djeluje pomalo i nevjerojatno, u doba kad se s mlađom populacijom treba natezati, da knjigu koja gubi bitku s interaktivnijim medijima uopće uzmu u ruke. No fakt je da u novoj američkoj realnosti knjižničari koji ne postupe po direktivi ili se usude postaviti neprimjerena pitanja ostaju bez posla.
Film Kim A. Snyder nužan je alarm i sjajan alat za senzibiliziranje i edukaciju šire zajednice, jer očekivano je da ljudi izvan sektora knjižničarstva i obrazovanja ne mogu biti svjesni do koje mjere je cenzura uzela maha.
Postulati knjižničarske profesije nalažu borbu za demokraciju i protiv cenzure, za ustavno pravo zajamčeno Prvim amandmanom, a pravo je to na slobodan pristup informacijama i pravo na učenje, no ove se ljude, stručnjake i humaniste, odjednom prisiljava da postupaju protivno etici i svakoj logici. Jedna od sugovornica podcrtava da su učinivši školske knjižnice poprištem političkih sukoba političari žrtvovali ponajviše djecu. Kao u distopijskom romanu, zdvaja druga, na knjižničarskoj konferenciji strepimo za vlastitu sigurnost. Onaj tko ima kontrolu nad knjižnicama, nad protokom informacija i ideja, kontrolira zajednicu, upozorava u slijedu artikuliranih iskaza treća. U suštini profesije knjižničara nije imperativ da bude vidljiv i glasan, ali silom smo gurnuti u prvi plan, štoviše, nastavljaju, napadnuti smo i važno je da nas se čuje.
No, dok multidisciplinarno školovane knjižničarke kadre ne samo voditi brigu o knjižnoj građi, nego još i više o djeci koja su im povjerena, gube glavu za slobodu nastojeći sačuvati komadićke digniteta i smisla, a ponajprije taj safe place za sve, taj treći prostor življenja što knjižnice u svom poslanju oduvijek i zauvijek imaju biti, dotle su se razgoropadile pripadnice organizacije “Moms for Liberty”, na čije se napucane skupove rado odaziva i Trump, razgalamilo se krdo koje strepi od woketarda i LGBTQ+ mafije. Militantne right wing kućanice najprije su se srčano zalagale za ukidanje maski u školama, da bi se s okončanjem pandemijske krize okomile na knjige za koje drže primjerenijim da ih umjesto knjižničara odabire pastor.
Stalo im je, urlaju, da se utvrde jasni standardi kako bi roditelji bili sigurni da im djeca u školi nisu izložena neprimjerenim sadržajima; slušajući ih mogao bi se steći utisak da su biblioteke moćniji sustav diseminacije pornografije od interneta. Njihovim očima gledano toga je na policama školskih knjižnica doista u izobilju, Spiegelmanov “Maus”, recimo, prekrižen je u Tennesseeju zbog prikaza golotinje u koncentracijskim logorima (likovi su, podsjetimo, stilizirani miševi), a grafički roman o Ani Frank pokazao se spornim iz sličnih razloga.
Knjižničarstvo se posljednji put našlo u središtu interesa filmaša i filmofila s krasnim dokumentarcem “Ex Libris: New York Public Library” (2017) nedavno preminulog velikana dokumentaristike Fredericka Wisemana koji je, kako znamo, neprolazno njegovao radoznalost spram institucionalnih sustava. Ovdje je snimio poetičnu posvetu razgranatom i nadasve inspirativnom knjižničnom organizmu kao izvoru vitaliteta i inkluzije za sve pripadnike goleme, raznolike i kompleksne zajednice. Samo osam godina kasnije, materijal sniman među knjižničnim policama svjedoči o mračnim ponorima Trumpove ere. Film Kim A. Snyder nužan je alarm i sjajan alat za senzibiliziranje i edukaciju šire zajednice, jer očekivano je da ljudi izvan sektora knjižničarstva i obrazovanja ne mogu biti svjesni do koje mjere je cenzura uzela maha. Neophodno je ukazati na opasnost, napose na činjenicu da je samorazumljive nam intelektualne i druge slobode, jednom izgubljene, teško ponovo izboriti.