Na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu nagradu za najbolji film u dokumentarnoj konkurenciji odnijela je “Ukronija” / “Uchronia” (2026) grčkog redatelja Fila Ieropoulosa, prema scenariju Foivosa Dousosa. Na službenoj stranici filma, “Ukronija” je opisana kao “psihodelični doku-esej inspiriran vizionarskom poemom ‘Sezona u paklu’ Arthura Rimbauda”. Film je podijeljen na iste dijelove kao spomenuta poema, no oni funkcioniraju samo kao labav okvir, referentna točka i mjesto iz kojeg se crpe citati koji kolaju filmom na francuskom jeziku, jednako slobodno kako teku drugi jezici: engleski, njemački, grčki, ruski i talijanski.
Svako poglavlje je samostalna cjelina i moglo bi funkcionirati kao zaseban kratkometražni film, zbog čega je radnju “Ukronije” iznimno teško prepričati. U tom smislu, žanrovska odrednica dokumentarnog eseja možda je najbliža, ali nikako najpreciznija ni konačna jer je Ieropoulosovo ostvarenje mješavina arhivskih zapisa, igranih dijelova, metafilmskih komentara, songova i različitih vrsta performansa, čime se zamućuju granice između igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog roda. Osim te zamućenosti, filmu često nedostaje izoštrenost leće, što stvara snoliku atmosferu i u nadrealističkom stilu povezuje filmski medij sa snovima.
S druge strane, “Ukronija” jest esej u smislu da ne prikazuje ništa što bi moglo sačinjavati skladnu narativnu ili dramsku cjelinu, već istražuje što znači biti revolucionaran u tehnofeudalizmu koji vrlo lako, spretno i brzo, poput videa na TikToku, kooptira sve alternativne svjetove koje se usudimo zamisliti, sva ne-mjesta, odnosno sve ukronije, istovremeno nam predstavljajući to proždiranje kao ostvarenje demokratskih prava i sloboda.
A tko je bolji lik buntovnika od Rimbauda, enfant terriblea književnosti, koji je napisao sve što je trebao prije dvadesete godine života, skoro poginuo pod rukom ljubavnika Paula Verlainea, odustao od književnosti, lutao po Africi i umro nakon amputacije noge u 37. godini života? Pritom je njegova poetika anticipirala simbolizam, modernizam i avangardne pokrete, ali i poststrukturalizam i kontrakulture. To, na sreću, nećemo direktno saznati iz ovog filma jer se on ne bavi ni biografijom ni književnom ostavštinom francuskog pjesnika, već spretno prebacuje rimbaudovsku modernost u filmski jezik, pozivajući publiku na odbacivanje ustaljenih načina promišljanja filma, umjetnosti i društva u kojem živi.
“Ukronija” se otvara dolaskom Rimbaudova duha u suvremeno doba, što je prezentirano u stilu američkih filmskih žurnala s početka 20. stoljeća; Rimbaud traži od anarhistkinje Louise Michel da mu okupi buntovnike propalih revolucija kako bi sagledao svoju ostavštinu. U drugome dijelu pratimo niz likova okupljenih povodom simpozija o Rimbaudu koji predstavljaju povijesne ličnosti (Emma Goldman, ženski Lav Trocki), teorijske škole i umjetničke forme (feminizam, postkolonijalizam, futurizam, punk) ili povijesne fenomene (milenijski bug). Ostatak filma posvećen je nelinearnom, fragmentiranom predstavljanju queer buntovnika iz različitih sfera i povijesnih razdoblja, dok u jednom dijelu tri glumca tumače gej aktiviste iz razdoblja epidemije AIDS-a (David Wojnarowicz, Marsha P. Johnson i Guy Hocquenghem).
Ieropoulos odaje omaž drag kulturi referiranjem na ikonu Divine i kultni film “Ružičasti flamingosi” / “Pink Flamingos” (John Waters, 1972.), a samoubojstvo inženjerskog genija Alana Turinga predstavlja se kao čin otpora u prizoru u kojem Turing nudi otrovnu jabuku samom Rimbaudu, ostavljajući međutim gledateljima da zaključe bi li je u takvoj hipotetskoj situaciji Rimbaud uzeo. A tu je i Andy Warhol, u jednom od najzabavnijih dijelova filma, u optuženičkoj klupi zbog svoje estetike pop-arta koju film optužuje za ukidanje razlike između umjetnosti i robe široke potrošnje te predstavlja kao preteču AI slopa, rezultata “neprirodne entropije popa”. Kao protutežu Warholu, film slavi teoretičara takozvane frankfurtske škole Theodora Adorna, koji je u svojoj teoriji o kulturalnoj industriji inzistirao da umjetnost mora biti kompleksna i zahtjevna kako bi se oduprla kapitalističkoj logici masovne potrošnje i podilaženju publici lako probavljivom formom i sadržajem.
“Ukronija” nije film za svakoga, niti tome teži…
Laka probavljivost je itekako ono protiv čega “Ukronija” ustaje i to čini u maniri Rimbaudove “Sezone iz pakla”. U metafilmskom dijelu filma intervjuirani su glumci iz dijela o simpoziju, zajedno s redateljem Ieropoulosom, izvan uloga s početka filma, čime se film referira na poznatu Rimbaudovu formulu ja je drugi, koja se protivi ideji unificiranog i transparentnog sebstva, a pjesnika pozicionira kao medij kroz koji progovara netko drugi. Također se naglašava da je i filmski medij svojevrsna ostavština francuskog pjesnika jer je on prikazan u stalnom kontaktu s filmom, bilo preko svoje fascinacije filmskom vrpcom i ekranom, bilo ulazeći u uloge snimatelja, redatelja i publike.
Film rimbaudovski podriva i ono što zagovara – zastupa se potreba za ustajanjem protiv nepravde, u današnjem kontekstu posebno one usmjerene protiv trans osoba, ali istovremeno preko trash estetike prokazuje jeftine provokacije poput paljenja slika glavnih svjetskih negativaca kao neozbiljne i nedovoljne. Jasno se proklamira potreba za queer revolucijama preko kronologije različitih vrsta queer pobuna, koje su mahom završile tragično po njihove aktere, ali pritom se i kritizira gay zajednica zbog pristajanja na konvencionalnost i sudjelovanje u perpetuiranju heteronormativnih i kapitalističkih obrazaca ponašanja prožetih trashom i bezumnim skrolanjem, koji zbog manjka kritičkog mišljenja dovode do uspona neofašizma.
Koliko god je queer identitet dominantan u filmu, on nadilazi svoje denotativno značenje uzdižući se na razinu općeg primjera nekonvencionalnosti i pravog kritičkog mišljenja, koje ne slijedi ustaljene obrasce promišljanja, već ih dovodi u pitanje. U tom smislu, “Ukronija” svakako teži Rimbaudovoj modernosti, koju je teoretičarka Shoshana Felman definirala ne kao puku fascinaciju modernim kao novim, već upravo suprotno, kao stalnu ambivalentnost i konfrontaciju s nestabilnim modernim svijetom. Ieropoulosov film propitkuje svijet u kojem živimo, smjelo kombinirajući reference i žanrove iz visoke i pop kulture s teorijskim promišljanjima koja su obilježila 20. stoljeće, proglašavajući ga “homoseksualnim stoljećem”.
Njezina radikalnost ne nalazi se na razini poruke koja bi trebala promijeniti svijet, već se približava teoriji Jacquesa Rancièrea o radikalnoj umjetnosti kao onoj čiji je cilj uzdrmati ustajale načine promišljanja, zamutiti općeprihvaćene granice i razbiti konvencionalne odnose između forme i sadržaja te umjetnika i publike. “Ukronija” nije film za svakoga, niti tome teži; ona od svoje publike zahtjeva određeno poznavanje Rimbaudove poetike, povijesti filma, queer kulture i teorija 20. stoljeća, ali joj ostavlja prostora za sudjelovanjem u proizvodnji značenja, umjesto pasivne konzumacije lako probavljivog sadržaja, upadajući upravo u onu ulogu od koje tehnofeudalizam opstaje i cvjeta.