Što je bilo prije – format ili sadržaj? I nije neko pitanje, jer odgovor je jasan: ne bi bilo filmova da prvo nisu izmislili vrpcu i projektor. Isto tako, nikada ne bismo doputovali do “Lawrencea od Arabije” i “Johna Wicka” da Louis Le Prince 1888. nije snimao dvorište, a braća Lumiere 1895. vlak i radnike. U početku bijaše tehnika, pa onda content – a s umjetničkim aspiracijama i montažom stigao je i film kakvog danas poznajemo. Tehnika je bila (i ostala) polje iz kojeg su rasli trendovi, izmjenjujući se ruku pod ruku s načinom snimanja i distribucije: veliko platno, drive-in i VHS odradili su svoje epohe, otvarajući svaki svoj prostor za kreativne eksploracije unutar novih poslovnih modela i formata; bez DVD-a, ne bi bilo eksplozije srednjebudžetnog i indie filma, a streaming je donio neke opet potpuno nove prednosti i nedostatke.
Mobitele se dugo pokušalo ignorirati. Ali u jednom trenutku, to je postalo nemoguće.
Fragmenti stvarnosti koji se konzumiraju TikTokom, Reelsima i YouTube Shortsima prilagođeni su novim poremećajima pažnje, ali i anatomskim uvjetovanostima uređaja. Bilo je pitanje vremena kada će dokumentarna produkcija uroniti, iskoristiti pa i ukrotiti ADHD vertikalnog doom scrollinga, a u tom sudaru, spajanju, sukobu i grljenju internetskih i dokumentarnih svjetova, Kinezi su bili najbrži. Redateljica Sun Hong nije izišla na ulicu s kamerom – sjela je za Kuaishou, popularnu kinesku video sharing društvenu mrežu, dakle kinesku verziju Reelsa i Shortsa, pa tijekom šest godina rada prošla kroz 50 tisuća vertikalnih videa, ne bi li izabrala njih 800, koje je snimilo 509 osoba najrazličitijih kulturnih, ekonomskih, društvenih i političkih karakteristika i položaja. Rezultat je nazvala “This Is Life” (2023), naslov koji je u neku ruku i ponosni uzvik, poziv na gledanje onoga što se brendira kao uvid u pravu kinesku stvarnost.
Izvršni producent Yin Hong na premijeri je izjavio: “Uvijek smo naglašavali potrebu da se pričaju dobre kineske priče, a ovaj film upravo predstavlja stvarne kineske priče. Prikazuje živote kineskog naroda, njegov rad i njegove težnje za boljim životom. Svakako posjeduje jedinstvenu privlačnost i značajnu vrijednost.”
Vertikalna stvarnost uhvaćena selfie kamerom bila je samo džungla razbacanih polu-informacija, koja je u sastavljenoj puzli dokumentarnog filma dobila svoj puni smisao. Za razliku od produkcije medijskih kuća koje danas produciraju klasični dokumentarni sadržaj u vertikalnom formatu za mobitele, “This Is Life” jest internet u filmskom ruhu, sadržaj koji je producirao samog sebe, a kojem je montaža (koja namjerno simulira internetske tehnike) dala filmski život.
Redateljica Sun Hong najbolje je objasnila svoju viziju: “Nadamo se da će životi običnih Kineza, uhvaćeni kroz ove male ekrane, moći biti viđeni na velikom platnu. Radi se ne samo o tome da budu viđeni, već još važnije – da njihovi životi i slike budu zapamćeni. U ovim brzo promjenjivim vremenima ključno je sačuvati i zadržati one posebne trenutke nadahnuća, dopustiti im da se slegnu i postanu povijesno sjećanje kojemu se možemo vraćati i uživati u njemu. Samo film može ispuniti ovu misiju.”
Želja s premijere ispunila joj se četiri godine kasnije – 2024. “This Is Life” kreće u regularnu kinodistribuciju i postaje prvim kineskim dokumentarnim filmom koji se na velikom platnu multipleksa prikazuje u vertikalnom formatu.
Vertikalne drame već su neko vrijeme među najpopularnijim kreativnim sadržajima u zemlji – čak polovina svih korisnika interneta u Kini, dakle publika od oko 576 milijuna ljudi, gleda fikciju produciranu za vertikalno držanje mobitela. Ali uspjeh “This Is Life” natjerao je kineske filmske institucije da 2025. krenu ulagati u dokumentarne i animirane shortove, ne bi li u isto vrijeme američki ITVS – Independent Television Service pokrenuo vlastiti fond za vertikalni video, financirajući šest dokumentarnih filmaša s 36 tisuća dolara po glavi kako bi za društvene mreže PBS-a i Independent Lensa snimili 12 kratkih doku-vertikalaca.
Prilagodio se i BBC s kanalom BBC Vertical, a The New York Times je u studenom 2025. adaptirao svoju aplikaciju činjenici da im se konzumacija videosadržaja u prethodnih godinu dana udvostručila; proizvode 75 sati video materijala mjesečno, vijesti, analize, lifestyle, kuhanje… Sukladno tome zaposlili su i više novinara koji se dobro snalaze s video pripovijedanjem. Watch je tako postala druga od četiri stavke u donjem izborniku aplikacije New York Timesa (nakon Home, a prije Listen i Play), a krenula je s dnevnom selekcijom od oko 20 kratkih vertikalnih videa.
Vertikalni dokumentarci možda su nova seksi forma, ali prošlo je točno 11 godina od prvog pravog, profesionalno produciranog vertikalnog dokumentarnog filma. Dakle, trend je nov, ali ne i koncept: NRK – Norsk rikskringkasting, norveška državna televizija, 2015. godine odobrava ideju svog odjela za digitalni storytelling, koji je odmah pretvara u pionirski projekt vertikalnog pripovijedanja za mobitele. Svjesni da ogroman broj korisnika smartphonea nerado okreće mobitel horizontalno nakon što mu se za to da uputa, NRK se odlučio na nešto što je možda i bio eksperiment, ali je poslužio i za opipavanje novih pripovjedačkih, koliko i tržišnih okolnosti. Rezultat je dokumentarni film “The Village That Said No” (2015), priča o jednom od najmanjih norveških gradova, zajednici gradića Otta koju je šokirala vijest da će njihov pitoreskni planinski hotel postati prihvatilište za izbjeglice.
Scenarij je, dakle, bio najmanji problem. Ono što se pokazalo izazovnim jest – kako sve to snimiti u portretnom modu?
Prva je opcija, naravno, bio mobitel, ali htjeli su televizijske standarde za internet. Rezanje horizontalnih kadrova i njihova prilagodba vertikali bila je druga ideja, ali to bi značilo previše golemog 4K materijala s čime se ipak nisu htjeli zafrkavati pa su izabrali treću opciju: okrenuli su kameru vertikalno i tako snimili čitavi film, ponašajući se kao da je Canon C300 mobitel. Inspiraciju su našli i u nekim prijavama Vertical Film Festivala, koji se počeo održavati godinu dana ranije, 2014. godine u Australiji, dajući šansu filmašima da se izraze kroz aspect ratio 9:16.
Kinezi nisu jedini zaljubljenici u vertikalne drame – u svijetu u kojem se 80 posto video sadržaja danas konzumira vertikalno, fikcija koja stane u jedan instagramski story postaje globalno tržište koje raste 8 tisuća posto godišnje!
Suludo je misliti da se to u budućnosti neće još više odraziti i na dokumentarnu produkciju.