“Nemam izbora nego da se pokažem”, komentira Anja Koprivšek, redateljica dokumentarca “Subjektivna” (Factum, 2026.), koja je dobila zadatak napraviti film o svom doživljaju prošlogodišnjeg, 21. izdanja ZagrebDoxa. Njezin jedini uvjet bila je tema, a za sve ostalo imala je odriješene ruke. Ipak, baš je ta (umjetnička) sloboda ono što redateljici najteže pada. Da bi dosljedno izvršila zadatak, ta sloboda, uviđa, mjesto je na kojem mora zauzeti svoj stav. Mora se p(r)okazati. “Subjektivna” nakon tog shvaćanja postaje analiza viđenog i doživljenog tijekom festivala, ali i put u samu sebe. Autorica ispravno shvaća da je primorana riječima razjasniti sebi i gledatelju što stoji iza pohađanja festivala dokumentarnog filma, kao i iza izjave ili opisa: “Volim dokumentarni film”. “Nemam izbora”, konstatira autorica – publici jednako onoliko koliko i samoj sebi.
Koprivšek svoj kratki dokumentarac snima u crno-bijeloj tehnici, što je možda i njen najneobičniji odabir u filmu: sive nijanse kao da naznačuju autoričinu nesigurnost i odmak od onih koje snima, ali do završetka ne odabire koristiti boju kako bi dala naznaku prosvjetljenja ili preobrazbe. Jedina naznaka hrabrosti postaje redateljičin odraz, a tek kada pri kraju vidimo njezino cijelo lice, shvaćamo da je dotad bilo prekriveno zakretnim ekranom kamere.
Očekivano, u filmu koji je trebao poslužiti kao svojevrsna kronika ZagrebDoxa, nalazimo mnogo slika s festivala, njegovih službenih događaja, kao i zbivanja iz backstagea. Osim publike koja hodočasti prema dvoranama, pratimo i uzvanike kako se pozdravljaju i nazdravljaju, kao i zaposlenike i volontere kako opušteno ili užurbano sprovode nužne zadatke. Koprivšek ih nekad snima neprimjetno, a nekad ju pozdravljaju gledajući u kameru. Ipak, često od ljudi prema kojima okreće kameru stvara dijapozitiv, kao da su joj strani, nerazumljivi i pomalo zastrašujući. A možda je na neki način takva i sama sebi, dok se promatra i proučava kroz prizmu drugih.
Manje očekivano, ali opet logično, autorica uključuje i isječke pogledanih ZagrebDoxovih filmova, dajući putem voice-overa vlastite kratke osvrte. Sukladno naslovu “Subjektivna”, Koprivšek prodire u svoja osjećanja koja povezuje s odabranim naslovima: interese započinje sa širokim temama poput pada nadstrešnice u rodnom Novom Sadu, preko ukrajinske bojišnice i Gaze do terenske nastave u Vukovaru, a završava na intimističkim filmovima koji ju podsjećaju na članove njezine obitelji – poput “Ko će pokucati na vrata mog doma” ili “Lekcije mog tate” – te potrebe da nakon odgledanog svojim bližnjima ustupi svu pažnju koju može dok su još pokraj nje.
U konačnici, “Subjektivna” Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije, autorice primorane prihvatiti da se iza zadane joj forme skriva zadatak propitivanja same sebe.
Najnezgodniji dio “Subjektivne” je autoričin voice-over – s jedne strane sadržajno dostatan i prihvatljivo zanimljiv, s druge sama izvedba ostavlja dojam dosade, napora i nevoljkosti. Gledajući tehničku stranu, i njegov zvuk uz svu obradu još uvijek zadržava elemente sobne akustike, zbog čega zvuči neprimjereno i neprofesionalno. Ni redateljičina dikcija ne pomaže općem dojmu, s obzirom na samozatajnu nazalnost – kao da se nećka pustiti glas da ga ne bi čuo cimer u obližnjoj sobi. Šteta, jer tako ionako apstraktan, dnevnički film, još više bespotrebno i neopravdano gura u amaterizam.
Osim svojih impresija, Koprivšek prikuplja i tuđe uz pomoć kutije dojmova, izvlačeći floskule i pohvale jednog festivalskog događaja poput ZagrebDoxa. “Volim koliko me dokumentarni film podsjeća da su ljudi zanimljivi, buntovni, hrabri i živi.” Ovu izjavu ponavlja dvaput i bira kao posljednji zaključak prikupljenih misli, čime daje i svoj konačni sud. Sada se pokraj ispisanih papirića napokon snima u srednjem planu, bez miješanja s detaljima lica ili skrivanja iza kamere. Ovaj put staje iza izjava s kojima se slaže ili koje ju opisuju.
Kako bi spojila vlastite misli i dojmove u solidan film, Koprivšek poseže i za uzgrednim snimkama poput vode koja otječe u umivaonik i igranje s čepom za odvod, snimkama čašica s pićem, detalja prirode, grada i gradskog prijevoza te prolaznika. Preko snimki redateljica navlači filter, a ponekad tipka djeliće izrečenih misli, pa cijela stvar dobiva ispovjednu, spomenarsku formu na granici između struje svijesti i spontanog nabrajanja. “Volela bih kad bih mogla da kažem jednu izrazito pametnu i vanvremensku misao o dokumentaristici”, govori autorica dok završava izlaganje. Za gledatelja je njezino priznanje na neki način i olakšanje, jer baš je put kroz redateljičine dojmove i spontane ideje taj koji filmu daje značaj i ne treba mu finalna, zaokružena ideja.
U konačnici, “Subjektivna” Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije, autorice primorane prihvatiti da se iza zadane joj forme skriva zadatak propitivanja same sebe. Taj dojam – klackalica između sadržaja o najtežim stvarima koje čovjek može iskusiti i pauzama u kojima publika traži bijeg od ozbiljnosti – poznat je svakome tko je iz mračne kinodvorane izašao osupnut i preplavljen osjećajima, koji je čim su mu se oči navikle na svjetlost, morao hiniti bezbrižnost i nedodirljivost pred drugim gledateljima i možebitnim poznanicima. Baš zato “Subjektivna”, koliko god da je subjektivna, uspješno dočarava unutarnje borbe i previranja, pronalazeći na 22. ZagrebDoxu publiku punu razumijevanja.