Prošlo je više od tjedan dana od iznenadne smrti redatelja Michaela Glawoggera (“Megacities”, “Workingman’s Death, “Slava kurvi” / “Whore’s Glory”), a emocije i reakcije na odlazak austrijskog filmskog velikana i dalje nezaustavljivo nadiru sa svih krajeva svijeta.
Podsjetimo, Austrijanac je sa snimateljem i toncem krenuo na 12-mjesečni put oko svijeta kombijem, tijekom kojeg je želio snimati scene na koje usput naleti, bez unaprijed određene teme. Nakon mjesec dana snimanja po Balkanu, trojac se preselio u Afriku, snimavši u Maroku, Zapadnoj Sahari, Mauritaniji, Gvineji, Sierra Leoneu i Liberiji.
Boravak u ovoj afričkoj zemlji pokazao se kobnim za Glawoggera, koji je podlegao teškim posljedicama uzrokovanih malarijom. Bilo mu je tek 54 godine.
Srpski dokumentarist Boris Mitić (“Lepa Dijana”, “UNMIK Titanik”, “Doviđenja, kako ste?”) spada u sretnike s ovih prostora koji su austrijskog redatelja upoznali i izvan okvira kurtoaznih festivalskih stiskanja ruku.
Kako nam je i sam Boris poslije rekao: “Neke ljude poznaješ cijeli život, a da ih zapravo ne upoznaš. S Michaelom je to bilo obratno.”
Kao i uvijek kad je riječ o Borisu Mitiću, i ovaj put smo doznali pregršt nevjerojatnih detalja i anegdota vezanih za nepoznati svijet svjetskog dokumentarizma, kojima je za Dokumentarni.net srpski redatelj širom otvorio vrata.
“Michaela Glawoggera sam upoznao na jednom njegovom predavanju u Češkoj prije pet ili šest godina”, započeo je Boris Mitić svoje previranje po sjećanjima vezanim za preminulog austrijskog filmaša.
“Najviše me fascinirala njegova zračeća ljudska i kreativna energija. Rekao sam sam sebi: ‘Ako netko s 50 i kusur godina može imati takvu energiju, onda se i ja na takav način želim baviti s ovim poslom – jednostavno doći do takvog stadija u tim godinama.’ Ljudi koji se u današnje vrijeme bave našim poslom previše su mlaki i mlohavi u odnosu na ono što bi zaista trebali biti.”
Glawogger je često vlastiti redateljski instinkt miješao s trenutnom inspiracijom, za koju nije uvijek mogao predvidjeti hoće li mu ultimativno donijeti ikakvu korist.
“Znao je u sekundi odlučiti kako će sljedeća tri dana snimati nešto sasvim drugačije od prethodno zamišljenog plana. Drugi redatelji bi možda sagledavali i analizirali određenu situaciju iz tri kuta. On nije bio takav”, opisuje Mitić djelić Austrijančeve redateljske filozofije.
“U njegovom slučaju radilo se o kapitalu jednog instinkta, koji imaš ili nemaš, i iskustva, koje se stiče beskompromisnim radom i vremenom.”
“Imao je beskompromisan stav bez obzira na konačni budžet svojih filmova. Michael se u konačnici uspijevao izboriti za dobre budžete, pošto je imao dobru potporu i podršku u Austriji. Iako, to moram naglasiti, niti tamo nije sve uvijek išlo kao po špagi.
“Ali poanta je u njegovom stavu. Mogao je snimati filmove s običnom DV kamerom, pa bi mu dokumentarci u konačnici bili jednako ludi. Isto kao što bi gomila ljudi unakazila svoje konačne proizvode s njegovim budžetom”, prepoznatljivo simpatično iskreno rezonira redatelj kultne “Lepe Dijane”, iz kojeg se poštovanje prema pokojnom Austrijancu moglo iščitati i iz obližnje Sedamnaestice.
“Nije nikome sudio”, ponovio je Boris sentiment koji smo čuli iz više različitih izvora. “Volio je odškrinuti vrata i gledatelju malo zapetljati moždane vijuge. Nije bio didaktičan, moralističan ni aktivističan. I to ljudi jako poštuju, pogotovo u kontekstu suvremene dokumentarne produkcije.”
“S druge strane, imao je izraženi afinitet prema lijepome u filmu. Nekad su ga kritizirali zbog pretjerane estetizacije, na što im je uzvraćao protupitanjem: ‘Jebi ga, zar bih trebao film snimiti nogom kako bih vam bio vjerodostojniji?’“
Da bi uopće fizički uspio provesti vlastite redateljske zamisli, Michael Glawogger trebao je imati i izraženi talent za ophođenje s okolinom…
“Michael je morao ostvariti nevjerojatno intimističan odnos sa svim ljudima s kojima je surađivao. Najprije i zbog logističke problematike, poput dobijanja pristupa željenim snimateljskim lokacijama. Birao je lokacije koje su mu davale konačnu kreativnu slobodu”, izjavio je Mitić, apostrofiravši posebno mjesto u Glawoggerovom srcu kojeg je zauzelo jedno obično, ali u najmanju ruku simbolično staklo iz njegovog možda i najpoznatijeg dokumentarnog ostvarenja.
“U “Slavi kurvi” imaš taj Fish Tank bordel u Bangkoku, u kojem su prostitutke od ostatka svijeta ograđene staklom. Njega je fascinirao svijet s obje njegove strane. Gledao je taj prostor kao neku mikrocjelinu. U Bangladešu je to bio prenaseljeni matrijarhalni geto, a u Meksiku specijalna Zona namijenjena prostituciji i tkoznakakvim drugim dilovima.”
“Trebalo je kasnije nagovoriti i uvjeriti tamošnje mafijaše za dopuštanje snimanja tih lokacija, a onda i pojedinačne likove na pristanak dokumentiranja vlastitih najintimnijih svjedočanstava”, ističe Boris svu ljepotu i opasnosti dokumentarnog zanata.
Na pitanje o daljnjem raščlanjivanju Glawoggerovog karaktera, Boris Mitić nije ni trenutka dvojio. Kako god okreneš, Michael je bio – ljudina!
“Bili smo bliski prijatelji koji su se slagali i karakterno, ali i po nekim drugim afinitetima. Međutim, za njega takva situacija nije spadala u rijetke pojave. Imao je takvu vrstu prijatelja gdje god bi se pojavio. To možda i najbolje govori o njegovom karakteru”, pomalo sa sjetom priča Mitić u istom dahu se prisjetivši bizarne i pomalo nadrealne slovenske epizode.
“Prije nego što je otišao u Afriku, jedna slovenska gatara mu je predvidjela smrt u Sierra Leoneu, što je njega samo dodatno motiviralo da posjeti tu zemlju. Za jednog globetrottera stradao je na potpuno apsurdan način, pogotovo kad uzmeš u obzir na kojim je sve luđačkim mjestima bio.”
“Sve to me podsjeća na pisce iz romantizma koji su ginuli u duelima časti. Michael je s ovog svijeta otišao potpuno filmično, baš glawoggerski, i to na nekom metaforičnom kraju Afrike, u dnu Liberije, u mjestu koje je tri dana vožnje udaljeno od najbližeg grada”, napomenuo je Mitić, neverbalno proklinjući rulet-sudbinu koja mu je oduzela vrlo bliskog prijatelja.
“Ljudi, recimo, ne znaju kako je Michael Glawogger bio jako dobar pisac. Sve što mu nije stalo u završni filmski proizvod, završilo je u tekstu. Sljedeće godine trebala mu je izaći prva knjiga kratkih priča pod nazivom “69 hotelskih soba”, koja je uistinu briljantno napisana.”
U javnosti u prvi mah nisu izašli detalji Austrijančeve smrti, pa nam je podrobnije insajdersko objašnjenje samo dodatno razotkrilo apsurdnost cijele situacije do koje možda i ne bi došlo da se Glawogger prije putovanja u Afriku – odlučio cijepiti.
“Njegova ekipa i on su proveli tri mjeseca u Africi, baš u toj suptropskoj zoni gdje je malarija najopasnija. Za razliku od tonca, koji se zbog pravovremene reakcije liječnika na kraju izvukao, Glawogger je za svoju malariju dobio krivu dijagnozu.”
“Nije se želio vratiti u grad kad je dobio temperaturu, već ju je želio preležati. Inzistirao je na tome pošto se što prije želio vratiti snimanju. Kad se već situacija zakomplicirala, prevezli su ga do ruskim vojnim helikopterom do aerodroma na kojem ga je čekao medicinski avion za Beč. Na kraju mu, nažalost, ipak više nije bilo spasa”, govori Mitić ni sam ne vjerujući kako više nikad neće razgovarati s dragim prijateljem iz Austrije.
“Smatrao sam da on ima takvu energiju da bi se išetao iz srušenog aviona. Nije se čak radilo o fizičkoj, koliko o nekoj društvenoj snazi. Kad su svi padali od umora ili pijanstva, Michael je ostajao na nogama.”
“Znali smo zajedno ostati do 5 sati ujutro, kad bi mi samo rekao: ‘Imam u 10 sati zakazanu montažu u Beču’. Nakon toga bi se jednostavno odvezao autom. U tom kontekstu mi je malo nevjerojatno da s fizičke strane nije izgurao tu bolest. A opet, vuče mi ta situacija na njegovu kurčevitost, povezanoj s njegovom kaubojsko-mačističkom stranom osobnosti.”
“Vidjelo se da je odlazio nekud i da je tražio – nešto”, Mitić je pokušao barem djelomično posložiti kockice zadnjih Glawoggerovih dana. “U posljednjem postu koji je napisao na svojem blogu za Suddeutsche Zeitung, nedugo prije početne dijagnoze, kao da je predvidio svoj odlazak – a ionako ga je pisao u trećem licu jednine. Toliko poetično i filmično da jednostavno ne možeš vjerovati…”
O kakvom se čovjeku radilo u Glawoggerovom slučaju, najbolje svjedoče paragrafi koje ćete sada pročitati.
“Zamisli neki put od 40 kilometara za koji ti je automobilom potrebno četiri sata vožnje. Zamisli u kakvom je stanju ta cesta – pa prije bi pješke stigao nego autom! Njemu to nije bilo važno, koliko želja da jednoj djevojčici u planinama sjeverne Albanije odnese poklon”, s mješavinom tuge i ponosa nam se povjerio simpatičini i elokventni Boris Mitić.
“Sjećam se i IDFA-e, čiju je selekciju filmova jedne godine toliko iznapušavao da mu je vodstvo festivala odbilo osigurati prijevoz do aerodroma.”
Čovjek koji je svoju mentalno-karakternu odjeću šivao svugdje samo ne u vlastitoj domovini. Je li Michael bio bliži balkanskom načinu razmišljanja od austrijskog?
“Bio je sve prije nego tipični Austrijanac”, za Mitića nema nikakve sumnje. “Djeca su se jednostavno kačila na njega. Znaš da oni prepoznaju tu energiju. I ulični psi isto, kao da su ga smatrali za svojeg alfa predvodnika. Čak su i prostitutke, kako je sam u polušali rekao, željele da im on bude makro.”
“Radovao se svijetu kao malo dijete, bio je poput neke anđeoske bakice. No, bio je i lucidan i čvrst u svojim stavovima, poput nekog veterana filmske Legije stranaca”
Želio je jedan od najcjenjenijih dokumentarista s ovih prostora za kraj potegnuti parelelu s izvrsnim ostvarenjem Ukrajinca Jurija Rečinskog, “Sickfuckpeople” (2013).
“Na taj film nitko nije obraćao previše pažnje, sve dok na jednom festivalu Michael nije inzistirao da upravo Rečinski osvoji nagradu za “Sickfuckpeople”. Nakon toga dokumentarac je krenuo na festivalsku turneju i postao hit. Smatrao je ispravnim način na koji Juri Rečinski radi dokumentaristički posao, a koji sada s njegovim austrijskim producentom snima svoj prvi igrani film.”
“Na isti način je pomogao mnogim kolegama, pa i meni. Zvao me je da mu asistiram na njegovom filmu ni o čemu, a kao jedan od snimatelja sudjelovao je i u mojem dokumentarcu o Ničemu. Beskrajno smo raspravljali o obje teme i tempirali završetak filmova u isto vrijeme. Čak smo imali i istog distributera, ali eto, izgleda da je on stigao prvi… Vječna mu slava i hvala!”, završio je naš razgovor redatelj Boris Mitić.
