Ako je premijerni dokumentarni uradak mladog srpskog redatelja Borisa Mitića, “Lepa Dijana” (2003), dobrano podigao letvicu budućih očekivanja, a “UNMIK Titanik” (2004) gotovo uništio nagomilanu početnu euforiju, kako realno staviti u perspektivu njegovo treće ostvarenje iz 2009. godine, “Doviđenja, kako ste?”? Istina (čitaj: konačna ocjena) je, vjerojatno, kao i uvijek negdje između. Iscijeđena li klišeja, braćo i sestre. Uistinu.
Zaboravite klasični dokumentarni narativ u posljednjem Mitićevom ostvarenju jer ga – jednostavno nećete pronaći ni vojničkim GPS-om. Još jedno u nizu srednjemetražnih dokumentaraca (“Snimam takve dokumentarce isključivo zbog lakšeg televizijskog plasmana”) talentiranog i simpatičnog redatelja, čiji ćemo intervju uskoro objaviti, zapravo ne sliči ničemu što ste u posljednje vrijeme ručali s nefikcijskog menija.
Koncepcijski drugačiji od većine domaće dokumentarne produkcije, “Doviđenja, kako ste?” sumorni je kolaž duhovitih i ciničnih aforizama lokalnih balkanskih majstora spomenute književne forme, čije se mudrolije nepogrešivo stapaju s odabranim prizorima apokaliptično-bizarne balkanske stvarnosti.
“Loši ljudi s dobrim namjerama.”
“Gospodin ministar je uspješan čovjek. Više puta nije osuđivan.”
“Što je duži rat, to smo bliže miru.”
“Ne zna se tko je prvi zapucao, ali druga strana nije oklijevala odgovoriti.”
“Sažalio sam se nad TV-om koji nije imao nigdje nikog.”
Izmjenjuju se tako pomno birani aforizmi u nadahnutoj izvedbi srpskog glumačkog barda Nebojše Glogovca, dok s ekrana blješte prizori balkanskog “Rata i mira” u izvedbi povampirenih vojničkih lordova zakrvavljenih očiju.
Polja makova. Porušeni mostovi. Legendarni crveni osječki Fićo. Barbike s nalijepljenim jugoslavenskim dinarima. Boce alkohola ispod slika svetaca. Apokalipsa danas zavedena pod radnim naslovom “Kako smo, gospodo, otišli u k…”.
“Doviđenja, kako ste”, sasvim vjerojatno, nije dokumentarac za svakoga. Da, postoji određena grupacija ljubitelja nefikcijske umjetnosti koji će Mitićev film škartirati kao pretenciozni dokumentarni Power Point gulaš. Vjerojatno postoji i grupacija ljudi koja će “Doviđenja, kako ste?” ovlaš pogledati između epizoda “Teorije velikog praska”, i isključivo cijeniti površnu stilsku genijalnost prikazanih aforizama.
Što je s trećom skupinom? Treća skupina, kojoj i mi pripadamo, će – istina, na trenutke naporni i uistinu ponekad previše svjestan vlastite nenadjebivosti – Mitićev dokumentarac ispravno promatrati kroz prizmu krika jednog ugroženog rezervata propale ratne generacije, čiji se ideali nisu zaustavili na oštrenju lovačkih noževa na proplancima Romanije. Ne brinite, ima još normalnih ljudi u ovom brdovitom kaosu. “Doviđenja, kako ste?” samo je još jedan dokaz navedene tvrdnje…
