PočetnaRecenzije"UNMIK Titanik" - Ispodprosječno "probiranje" kosovskog kaosa

“UNMIK Titanik” – Ispodprosječno “probiranje” kosovskog kaosa

|

Srpski redatelj Boris Mitić nije više nepoznato ime na dokumentarnoj sceni. Njegov izvanredni portret beogradskih Roma koji od starih Citroena izrađuju svoje cestovne kočije za prikupljanje starog otpada – “Lepa Dijana” (2003) – na prepad je osvojio europsku publiku i ovom bivšem novinaru širom otvorio vrata nefikcijskog svijeta.

Godinu dana kasnije, sada već zahuktali i sve etabliraniji redatelj na tržište je izbacio svoj drugi, no neusporedivo nenadahnutiji dokumentarac “UNMIK Titanik” (2004), vizualni testament tragične sudbine preostalih i getoiziranih Srba u Prištini.

Već po uvodnoj metaforičnoj sceni (spuštanje s liftom), kojoj se ubrzo pridodaje već tipični desetominutni Mitićev kolaž-cinizam (butik Hillary, ogromni plakati Billa Clintona, kalendari Majke Tereze pokraj kalendara albanskih UČK boraca), gledateljima postaje kristalno jasno da su, barem na deklarativni trenutak, i oni postali aktivni sudionici jednog slijepog crijeva Europe bez budućnosti i naročito poticajne sadašnjosti…

U onim rijetkim trenucima kada Mitićeva kamera uspijeva probiti sumnjičavi sloj tamošnjih žitelja, “UNMIK Titanik” postaje nemilosrdni celuloidni svjedok besmisla rata u kojem najveću cijenu često plaćaju njeni najneviniji koletaralni sudionici.

I uistinu, Mitićev film u početnih 600-njak sekundi definitivno podsjeća na izvanserijski esejistički dragulj “Planet Sarajevo” (1995), Šahina Šišića. Ono što se, međutim, u početku činilo kao slojevit, suptilno ciničan i estetski iznadprosječan presjek jednog kosovskog mikrokozmosa, ograđenog UNMIK-ovim (misija UN-a na Kosovu) poljem interesa, ubrzo se pretvorilo u rastreseni, besciljni i nenadahnuti fabularni bućkuriš.

Naravno, vjerojatno nije teško dohvatiti dokumentarnu zvijezdu vodilju kojom se Mitić rukovodio prije snimanja svojeg “UNMIK Titanika” – na prijelazu iz stare u novu godinu napokon dati ljudsku dimenziju srpske strane kosovskog sukoba, koja živi u getoiziranoj zgradi YU PROGRAM, bivšem sjedištu tamošnjih državnih dužnosnika.

Tih stotinu posljednjih nesretnika od 40 tisuća (!) prijeratnih Srba u Prištini, godinama nije izašlo iz svojih luksuznih zatvora, bojeći se odmazde lokalnih Albanaca koji su u svijet zaborava poslali većinu dokaza srpskog postojanja u Prištini.

U onim rijetkim trenucima kada Mitićeva kamera uspijeva probiti sumnjičavi sloj tamošnjih žitelja, “UNMIK Titanik” postaje nemilosrdni celuloidni svjedok besmisla rata u kojem najveću cijenu često plaćaju njeni najneviniji koletaralni sudionici. Sudionici poput dvije djevojčice koje godinama zbog prokletog rata nisu osjetile pijani zanos lokalne diskoteke. Ili dječaka kojima je okružujuće nasilje umjesto nogometa s vršnjacima, poklonilo vezivanje petardi za nesretne golubove namjernike

Očigledno niskobudžetni cinema verite dokumentarac “UNMIK Titanik”, rađen po konceptu “ajmo počet’ snimat’, pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti”, nije uspio u misiji senzibiliranja šire javnosti za očigledne probleme lokalnih Srba na Kosovu. Puno bliži nekom nadahnutijem kućnom video nego profesionalnom dokumentarnom uratku, “UNMIK Titanik” se zadovoljio dvodimenzionalnim probiranjem svojih opreznih, netelevizičnih i neblagoglagoljivih glavnih junaka. Za dobar dokumentarni film – nažalost premalo.

"UNMIK Titanik"

O FILMU:

Režija: Boris Mitić
Godina proizvodnje: 2004.
Zemlja podrijetla: Srbija
Trajanje: 56 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.

Renata Poljak: “Imamo dokumentarna svjedočenja o ženama strašne snage”

Renata Poljak je na 20. ZagrebDoxu, u sklopu Regionalne konkurencije, predstavila svoj najnoviji film, "Šume šume" (2024).

Tri dana dokumentaraca na 18. Vox Feminae Festivalu

Tri dana filmskog programa 18. Vox Feminae Festivala donosi raznoliku selekciju filmova koji se bave temama rodne ravnopravnosti, seksualnosti i ženskog nasljeđa.

Niz hrvatskih dokumentaraca i projekata na 17. Beldocsu

Na ovogodišnjem, 17. Beldocsu (22. - 29. svibnja), bit će prikazan cijeli niz hrvatskih dokumentarnih filmova.

17. Subversive Film Festival: “Favoriten” – Gospođa Idiskut i njeno odeljenje

"Favoriten" (2024) austrijske autorke Ruth Beckermann, prati jedno odeljenje najveće osnovne škole u bečkoj četvrti Favoriten.
Režija: Boris Mitić<br> Godina proizvodnje: 2004.<br> Zemlja podrijetla: Srbija <br> Trajanje: 56 minuta"UNMIK Titanik" - Ispodprosječno "probiranje" kosovskog kaosa