Kao i u svoja prethodna dva filma, kratkom “Divljem cvijeću” (Elias Querejeta Zine Eskola / Samostalna produkcija; 2022.) i cjelovečernjem “Zemlja za nas” (Zagreb film, 2024.), Karla Crnčević se u kratkom dokumentarno-eksperimentalnom eseju “Na brdu” (Udruga Liburnia Film Festival, 2025.) zagleda u razmjerno izolirano mjesto snažno povezano s prirodom, odnosno u djelovanje pojedinca ili grupe što se doima izdvojenim i na svoju ruku, izvan urbane sredine. U “Divljem cvijeću” posrijedi su snimke koje je autoričin otac amaterski zabilježio u praznom i uništenom selu Radovčići 1992. godine, neposredno nakon oslobođenja od okupacije JNA; u “Zemlji za nas” dokumentira se bilo života udruge i zajednice iz naslova, čije se pripadnice trse opstati samodostatnim poljoprivrednim življenjem na jadranskom otoku.
Zanimanje “Na brdu” usmjereno je na azil za pse na brdu Žarkovica ponad Dubrovnika, razveden prostor čije granice u ovom filmu neće biti jasno predstavljene, a ostavit će dojam sklepanog, improviziranog, poderanog, s koca i konopca sastavljenog prihvatilišta na otvorenom kakvo bi nedvojbeno zapelo za oko mnogom filmašu neorealizma i crnog talasa. Ožičeno, neugledno, nabacano, razbacano, skupljeno, skrpljeno, s kojekakvim modelima i primjercima otrcanih psećih kućica-potleušica te s ponešto rashodovanih vozila, kioska, kontejnera, kamp-kućica i sličnoga čiju točnu namjenu ne saznajemo.
Osim utiska da je riječ o neredu kojim nije ovladao kaos, već funkcionira dovoljno dobro, o skloništu napučenom, čini se, dobronamjernim psima, jedva da ćemo doznati išta osim predodžbe koju nam nudi slika u pokretu. Dodatni podaci i informacije neće biti ponuđeni, o funkcioniranju ili povijesti azila neće biti izrečeno gotovo ništa. Izrijekom se neće spomenuti ni azil, a da je riječ o takvom objektu, zaključit ćemo na temelju viđenog. Reći će se tek da je mjesto događaja Žarkovica i ukratko će se govoriti o tomu da je područje još puno mina zaostalih iz Domovinskog rata.
Komunikacija s publikom počiva na građenju i oblikovanju ugođaja. Kolorit skladno zagasitih, pretežno maslinasto-okerastih tonova te na svoj način neuredno nizanje kadrova – od onih što se doimaju usputice, slučajno zabilježenima, onih psećom slinom zaslinjenog objektiva, preko onih estetiziranijih pa do dronskih okomica i pokojeg vizualnog efekta – stvara neveseo poćut, dok sam mediteranski, dalmatinski krajolik, iako grub, s vizualno privlačnim gustišima oblih, mesnatih, lisnatih, bodljikavih opuncija što se, uz cvrčanje cvrčaka, huk vjetra i šum mora, lajanje i zavijanje pasa, protežu pored rugobnih, hrđavih žičanih ograda, kroz suncem spaljenu kršku travu i makiju s pokojim četinarom, odiše ljepotom, a samim time i nekom vjerom u dobro ili bolje.
Odnos s gledateljem počiva ponajprije na tim silnicama i previranjima, a pomnijem razumijevanju i upućivanju neće pomoći ni uvodnik posve apstraktne slike praćen izvanprizornim ženskim glasom…
Deseci i deseci pasa, među kojima su brojni lovački ili njihovi mješanci, katkad unutar, katkad izvan ograde, očito ne žive u dobrim uvjetima i okolnostima, niti su u naročito dobrom stanju, no šarmiraju dražesnim spojem samostalnosti i suradljivosti, jedinstvenosti i druževnosti, ponositosti i pokornosti. Ustrajno svoji i u nevoljnim okolnostima.
Odnos s gledateljem počiva ponajprije na tim silnicama i previranjima, a pomnijem razumijevanju i upućivanju neće pomoći ni uvodnik posve apstraktne slike praćen izvanprizornim ženskim glasom koji u prvom licu izgovara povjerljivo ispovjedni tekst o osjećaju pripadnosti i nepripadnosti, a koji se ne čini putokazom prema temi filma. Sličan postupak Crnčević je primijenila i u “Zemlji za nas”, čiji je glasovni uvodnik također unio mjericu nestvarnosti i dezorijentacije.
Impresionističkoj crtici “Na brdu” ne manjka slojevite ugođajnosti kojom se burkavo prožimaju oporo i nježno, no čini se više predloškom, grubim postavom, negoli djelom što uspješno i zaokruženo predstavlja svoje nakane.
Znamo li otprije ponešto o azilu Žarkovica, ili se sad informiramo izvanfilmski, mogli bismo pomisliti da je krnji filmski opis rješenje iznuđeno izvanjskim čimbenicima. Riječ je o mjestu zatvorenom krajem 2023. godine, u čijoj su se nesretnoj legalno-nelegalnoj prošlosti potezale i optužbe za malverzacije, pronevjere i zlostavljanja. Među inima o tomu je tad, opširnije i uz iznošenje podataka, pisala i Karla Crnčević, svojedobno i sama volonterka tog skloništa. Možda se, zbog kakvih pravnih razloga, o tim nevoljama u filmu nije smjelo i moglo istraživati. Pa onda, silom prilika, bez tog uvida.
No korijeni filma sežu barem do 2019. godine, kad je već započeto snimanje tijekom kojeg je u listopadu 2019. u sklopu festivala Vox Feminae, u zagrebačkoj Bazi postavljena izložba tj. audiovizualni postav “Na brdu_skice za izmještanje” Karle Crnčević i Lucije Bužančić, s kadrovima snimljenima na Žarkovici. Popratni tekst ističe “razbijenu formu”, “atomiziranje uobičajenog filmskog koda”, “raslojavanje”, “iscrtavanje novog dokumentarističkog imaginarija”, što će (vjerojatno) reći da je i konačno, nedorečeno obličje filma “Na brdu” posve autorski izbor oslonjen na očuđenje odbijanjem jasnije kontekstualizacije te težnjom za preslagivanjem, pa i odbacivanjem ustaljenijih, okorjelijih i prohodnijih izlagačkih inačica.