PočetnaOsvrti6. AJB DOC: Sabiranje priča

6. AJB DOC: Sabiranje priča

|

Iako se implikacije koje proizlaze iz konteksta prikazivanja, ciljane publike i tretmana sudionika rjeđe postavljaju u središte zanimanja, čine neizostavni segment razumijevanja filma, u smislu dekonstrukcije suštinskih odnosa različitih aktera filmske scene. Posebno je u slučaju nefikcijskog stvaralaštva postupanje prema protagonistima podložno daljnjim razmatranjima. Etičku dimenziju nužno je shvatiti jednakovrijedno ostalim filmskim aspektima, naprosto iz razloga što su sudionici u dokumentarcu češće u podređenoj poziciji, no što je to slučaj u drugim rodovima. A koliko god se posljednjih godina, paralelno s rastućom popularnošću dokumentaraca, navedena problematika nastojala osvijestiti – baš kao i činjenica da neka od značajnih ostvarenja u povijesti dokumentaristike (npr. “Titicut Follies”, “Grey Gardens”), danas ne bi mogla biti snimljena na isti način – još uvijek, posebno u komercijalnim projektima, svjedočimo eksploatacijskom pristupu.

Svijest o adekvatnom tretmanu protagonista ipak se mijenja, osim što se nerijetko u filmovima autoreferencijalno identificiraju moguće posljedice čina snimanja, razmatra se i normalizacija novčane naknade za učešće. Ne smijemo zaboraviti da nas se navedena problematika tiče jednako, nevezano snimali film ili kasnije o njemu izvještavali, jer dio protagonista ostaje izložen javnosti, bez mogućnosti ravnopravne reakcije. Sva ta pitanja prožimaju festivale orijentirane na dokumentarni film, pružajući daljnji doprinos u vidu panela ili posebnih programa koji iz novih perspektiva rasvjetljavaju zablude i nude rješenja. Ovogodišnji je, šesti po redu Festival dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans (AJB DOC; 8. – 12.9.), uvrštavanjem filma “Subject” (2022. | ocjena ★★★ i 1/2) Jennifer Tiexiere i Camille Hall u programsku cjelinu “Last Minute Cinema” zacrtao okvire moguće rasprave, a izneseni se zaključci organski mogu prenijeti na analizu filmova prikazanih u glavnom, natjecateljskom programu. U slučaju AJB DOC-a zbog uske je vezanosti za medijsku kuću, odnosno inzistiranja na dokumentarcima koji odgovaraju široj medijskoj i uredničkoj politici, još smislenije progovarati o problemima jednako relevantnim za dokumentarni film, kao i svaku vrstu medijskog izvještavanja, tim više osvrnemo li se samo površno na prevladavajući medijski okoliš.

Sama se argumentacija “Subjecta” izvodi na temelju nekoliko dokumentaraca koji su imali presudan utjecaj na živote protagonista, radilo se tu o poboljšanju životnih uvjeta (“Hoop Dreams”), kasnijem uviđanju nemogućnosti kontrole nad činom izlaganja javnosti (“The Staircase”) ili društvenoj stigmatizaciji (“Capturing the Friedmans”). Protagonisti filmova još jednom, ovaj put potpuno razumijevajući reperkusije, izlažu se kameri da bi iz osobne vizure posvjedočili prednosti i potencijalna zastranjenja svakog javnog istupa, tim osjetljivijeg, ukoliko je riječ o raskrinkavanju intime. “Subject” je prema tome pitak uvod u etičke dileme dokumentarnog filma, ali svakako upozorava na temeljne previde nekih ostvarenja. Najveća i dobrodošla novina rasprava o naknadama za sudjelovanje jer, sagledamo li fundamentalnu ulogu protagonista proporcionalno uloženom vremenu, tada se konstatacija o narušavanju autentičnosti prije čini kao floskula financijera, no što zaista utječe na integritet priče. Stvar postaje mnogo razvidnija, govorimo li o komercijalnim uspješnicama.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Subject"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Subject”

Kao što je već poznato, AJB DOC je festival koji u ostalim programskim cjelinama donosi filmove televizijskog formata. Konkretno to znači prekrajanje trajanja do 60 minuta, ali i priklanjanje ostvarenjima koji estetsku stranu podređuju onoj informativnoj. Stoga na Festivalu prevladavaju dokumentarci klasične strukture i narativne jasnoće, svih elemenata podređenih razvoju priče. Svake je godine u fokusu tematska niša iz koje se izvode podcjeline, odnosno unutar čijeg je konteksta filmove smisleno tumačiti. Najveća je prednost programa nadvladavanje eurocentričnosti u korist, ako već ne autorskih imena, onda barem ravnomjerno raspoređenih priča. Ovogodišnji je fokus na prava bez konkretnijeg određenja podrazumijevao tematizaciju migrantskih, političkih i ženskih prava, koja pod okriljem nedavnih događanja u BiH bivaju najurgentnija. Ipak, ne možemo ne primijetiti izostanak specifičnijih, za neka društva kontroverznijih tema – zbog čega je tim nužnije na njima inzistirati, od ravnopravnosti seksualnih i rodnih manjina do ženskih reproduktivnih prava, koja samosvjesno (sekularno) društvo ne može smatrati problematičnima. Pritom je nužno neprekidno naglašavati da je položaj svih slabijih društvenih skupina identičan, samim time neraskidivo povezan, a diskriminatorni pristup prema makar i jednoj, neminovno znači njegovo prelijevanje na ostale, usporavajući stvarne pomake.

Također, dio je programa AJB DOC-a tradicionalno posvećen lokalnoj zajednici, društvu izjedenom krizama i nenadvladanom ratnom traumom. Ove godine u sklopu “AJB Prikazuje” vidjeli smo dva tematski i pristupom srodna filma “Istražitelj / “The Investigator” / “Vyšetřovatel” (Frame Films / Restart / Češka televizija / HRT / Al Jazeera Balkans; 2022. | ★★★ i 1/2) Viktora Portela i “The Dayton Legacy: Bosnia – A Fragile Peace” (2023. | ★★★ i 1/2) Pierre-Oliviera Françoisa, od kojih oba nastupaju iz dvostruke pozicije stranca, kako redatelja, tako i protagonista, involviranog u ovdašnje političke odnose ili kriminalističko istraživanje ratnih zločina. Kompleksne relacije približavaju ciljanoj, zapadnoj publici, a iako im format onemogućava daljnji zamah, ipak čine odgovarajući okvir dosezanja osnovne informacije.

Sukob oko nas

Ratni su sukobi desetljećima globalna svakodnevica, a količina materijala koja iz zahvaćenog područja pristiže, često snimljena od strane neposrednih sudionika, ima snagu upotpuniti neprecizne medijski posredovane narative. Društvene su mreže posljednjih desetak godina žarišta usporednih procesa aktivizma i propagande, s pripadnom poroznošću granica autentičnog i lažnog. Od Arapskog proljeća, a posebno rata u Siriji, izmješteni su konflikti postali naša stvarnost, što je osim nužne informiranosti izazvalo i negativni efekt navikavanja, preobrazivši rat u pozadinsku buku uobičajenih egzistencija. Fokus se očekivano preselio na eskalaciju rata u Ukrajini, uz sve zastupljeniju dokumentarnu produkciju različitih intencija.

“Dolazak proljeća u Buču” / “When Spring Came to Bucha” (2022. | ★★★★) Mile Tešajeve i Marcusa Lenza pobjednički je film AJB DOC-a, opservacijski dokumentarac koji uz minimalno intervencija ocrtava atmosferu ratom opustošenog ukrajinskog grada nakon povlačenja ruske vojske. Autori suptilno dokumentiraju samoobnavljajuću zajednicu čiji članovi odbacuju svaku rezignaciju. Usredotočivši se na nekoliko protagonista, situaciju opisuju iz individualnih vizura, od one dječje do krčitelja ruševina, ni u jednom trenutku ne pribjegavajući patetici ili lažnom suosjećanju, zadržavajući dignitet svih uključenih. Film ne preže niti od prizora manipulativnih, nacionalistički ostrašćenih pojedinaca, sukobljavajući ih s direktno pogođenim stanovništvom. Uokviren poetski intoniranim kadrovima probuđene prirode koja nadvladava tragove donedavne destruktivnosti, “Dolazak proljeća u Buču” integrira tinjajući optimizam stanovništva.

S druge strane, situacija je kompliciranija sa “Spring in Mariupol” (2023. | ), Mattea Ferrarinija. Odabrani fokalizator, talijanski novinar, na prvi pogled neutralno izvještava iz samog žarišta borbe za grad, zazivajući asocijacije na “Mariupolis 2” (2022) Mantasa Kvedaravičiusa, ubijenog za vrijeme snimanja. Ali, kao što je Kvedaravičius nenametljiv i zainteresiran za sudbine ljudi na koje nailazi, tako je Ferrarinijev protagonist orijentiran prvenstveno na vlastiti doživljaj. I dok mu na prvi pogled uspijeva zahvatiti zatečenu atmosferu, pažljiviji će gledatelj uočiti nesklad u dominantnom prisustvu ruskih vojnika i najčešće proruski orijentiranih stanovnika. Da nisam osobno svjedočila proruskim stavovima protagonista – novinara Maurizia Vezzosija, film bi me zavarao hinjenom brigom za žrtve, a očite signale bila bih sklona zanemariti u korist potencijalnog antiratnog narativa. “Spring in Mariupol” stoga zorno pokazuje kako poznavanje izvanfilmskog konteksta determinira način čitanja, kao i suptilnu moć manipulacije prisutne u svim visoko polariziranim diskusijama.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Spring in Mariupol"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Spring in Mariupol”

Ratno je reporterstvo u centru zanimanja filma “Return to Raqqa” (2022. | ★ i 1/2) Alberta Soléa i Raúla Cuevasa, a koji donosi svjedočanstvo reportera Marca Marginedasa, s nekolicinom zapadnih novinara držanog u talibanskom zatočeništvu, od kojih su oni američki, zbog radikalnog stava američke administracije o nesuradnji s teroristima, pogubljeni. Film se estetski izdvaja zbog animiranih pasusa, istovremeno u raskoraku s konačnom cjelinom. Koliko god bilo smisleno traumatična iskustva posredovati animacijom, izbjegavajući negativnu fascinaciju gledatelja, nedosljedno korištenje metode i njeno umetanje u strukturu zasnovanu na klasičnom intervjuu, u ovom slučaju ne funkcionira uravnoteženo. Skokovi između pristupa usmjerenog na nadindividualno (animacija) i novinarske činjeničnosti izazivaju razdor koji u konačnici ne biva pomiren. Što je šteta, sjetimo li se jednog od uspješnijih animiranih dokumentaraca u posljednje vrijeme – “Bijeg” / “Flee” / “Flugt” (2021) Jonasa Pohera Rasmussena i snage animacije da interpretacijske mogućnosti širi izvan neposredno danog.

Migracije, izbjeglištvo i birokratske prepreke u ostvarivanju prava na azil donosi “The Mind Game” (2023. | ★ i 1/2) Sajida Khana Nasirija, Eefje Blankevoort i Els van Driel. Promatramo li film iz kuta u uvodu spomenutih etičkih dilema, konačna suradnja autorica i jednog od protagonista prethodnog ostvarenja, čini se kao plodonosno rješenje. Tada maloljetnog Sajida Khana Nasirija redateljice su u zapaženom “Shadow Game” (2021) slijedile na migrantskom putu, od Afganistana do Europe, a umjesto konačnog razdvajanja uvažile su njegovu želju za participacijom u aktivističkom osvješćivanju publike. Iako sama struktura filma pati od manjka vizualnog materijala, ali i konteksta koji bi doprinio uvjerljivosti, ipak se nastavlja na projekt koji za cilj ima upozoriti na tretman maloljetnih migranata, počevši s hrvatskom granicom i zataškavanim postupcima policije.

“Laughing in Afghanistan” (2023. | ) Annete Papathanassiou zaokuplja se situacijom u Afganistanu nekoliko godina nakon Sajidova odlaska, i preuzimanja vlasti od strane talibana, a čija zabrana umjetničkog djelovanja direktno ugrožava redateljičina protagonista, glumca Karima Asira. Ostvarenje se susreće s istim problemom kao i “Return to Raqqa”, činjenicom da primat ne preuzima niti reportažni pristup, niti onaj igrani, a koji evocira Asirovo umjetničko djelovanje kao afganistanskog Charlieja Chaplina. Dinamiku koju unose igrane pasaže specifične estetike nijemog filma, naprosto bivaju neutralizirane pred neumoljivom stvarnošću, ne ostvarujući očekivani odmak.

Sukus u aktivizmu

Estetski najcjelovitiji, istovremeno društveno relevantan i prožet momentima na tragu magičnog realizma, jest “Flotacija” (2023) Alesandre Tatić i Eluned Zoë Aiano (2023. | ). Interferirajući nekoliko pristupa, dominantna postaje opservacija koja ne preza od nedogađajnosti, oslobađa prostor likovima i njihovoj ni po čemu izuzetnoj svakodnevici. No, signali socijalne depriviranosti pomaljaju se s margina, da bi se sjecište suegzistirajućih priča razotkrilo u rudniku, generatoru svih aspekta života grada Majdanpeka na istoku Srbije, s posljedičnom radničkom nesigurnosti proizašloj iz privatizacije (prodaje Kinezima na temelju diskutabilnih političkih dogovora). U priču o industrijalizaciji kao kohezivnom momentu zajednice i kasnijoj propasti praćenoj političkim mijenama, a koja se analogno može primijeniti na niz gradova bivše Jugoslavije, upliće se ona nadrealna dimenzija, mitska stvarnost koju stanovnici doživljavaju jednako vlastitom. “Flotacija” je film začudne atmosfere i dubokog angažmana, koji vizure industrijski preoblikovanog krajolika prevodi u snovite vizije protagonista.

“Dear Memories” (2022. | ★ i 1/2) Nahuela Lopeza uvodi nešto od estetske prerade stvarnosti zbog koncepta utemeljenog na umetanju fotografija glavnog lika, Thomasa Hoepkera. Njegov rad filmu daje na ritmičnosti, baš kao što mu lik neprekidno inzistira na duhovitim opservacijama i pokušaju proboja četvrtog zida, na koji očito konzervativni redatelj ne pristaje. Hoepker pak paradoksalno, kao da jedini prepoznaje ograničenja u kojima se zatekao, prouzrokovanih kako neinventivnim filmskim pristupom, tako i uznapredovalim Alzheimerom.

Nekoliko je ostvarenja ovogodišnje konkurencije ustrojeno aktivistički, s jasnim ciljem osnaživanja vlastitih protagonista i osvješćivanje publike. Jasna politička opredijeljenost gledatelja nikad ne dovodi u zabludu, premetnuvši film u legitimno sredstvo šire društvene borbe. “Tomorrow’s Freedom” (2022. | ★ i 1/2) Sophije i Georgije Scott informacijski izdašno donosi historijat pokreta palestinskog političkog vođe Marwana Barghoutija, njegove uloge u “Drugoj intifadi” i kasnijem zarobljavanju od strane Izraela. Priključivši se izravno na pokret građana za oslobađanje političkih zatvorenika, čiji je Marwan Barghouti simbol, film posredstvom izravnih svjedočanstava o kontinuiranim pritiscima i izloženosti nasilju, kontekstualizira godine sukoba.

Ništa manje aktivistički u pokušaju nije niti “Las Abogadas” (2022. | ) Victorije Bruce, a koji iz perspektive odvjetnica za ljudska prava donosi necenzuriranu verziju događanja na granici SAD-a i Meksika, dodatno otežanu u vrijeme Trumpove administracije i svakodnevnoj netransparentnosti, nejednakosti i sustavnom prikrivanju odgovornosti. Budući da se zasniva na nizu paralelnih migrantskih priča, razlikovnih u detalju, filmu prijeti zasićenje materijalom, a raspršena gledateljeva pažnja na koncu propušta poentirati osnovne uzroke i moguće načine nadvladavanja situacije. Također, odlikuje se velikim oscilacijama u kvaliteti snimki, koje nisu prouzrokovane zatečenom situacijom ili otežanim uvjetima snimanja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "My Name is Happy"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “My Name is Happy”

“My Name is Happy” (2022. | ) Nicka Reada i Ayse Toprak – koji je odnio Nagradu programskog žirija Al Jazeere Balkans – mnogo je konkretniji na liniji spremnosti žene da progovori o fizičkom zlostavljanju, konkretnije pokušaju ubojstva, ali i kasnijim građanskim pritiscima za promjenu legislative. Mutlu Kaya unatoč posljedicama zadobivenih ozljeda, suvereno vlada naracijom, u potpunosti je kontrolirajući, a daljnja je mogućnost empatičnog uživljavanja potencirana suptilnim vizualnim i auditivnim rekonstrukcijama prijeteće atmosfere i odatle proizašle tjeskobe. Na tom tragu je i “Mrs. Iran’s Husband” (2023. | ), kratki film Marjan Khosravi. Međutim, Khosravi izuzetno tradicionalnoj sredini prilazi neočekivano ležerno, montažnim rezovima u skoro humornom tonu suočavajući despota i njegove dvije žene. Ova ih autorska odluka ima za cilj odmaknuti od položaja žrtve, osiguravajući im moć, makar u smislu prostora za slobodno izražavanje. Redateljica kameru usmjerava na facijalne ekspresije i makinalne pokrete žena, smještajući ih na razmeđe pristajanja i tinjajućeg otpora. Autoritarni je suprug istisnut na marginu, tek da bi ilustrirao toksičnost patrijarhalne kulture kojoj je u interesu učvrstiti postojeće relacije.

Dva se filma podudaraju pripovjednim okvirom, efikasnom obradom teme i uopće prijemčivom estetikom, koja će privući publiku nezainteresiranu za dokumentarni film, a onu involviranu zadržati obradom esencijalnih, a u javnosti manje prisutnih tema. Riječ je o “Make People Better” (2022. | ) Codyja Sheehyja, koji donosi problematiku tipičniju za klasični SF, poput bioetičkih implikacija intervencija u ljudski genom, ali i geopolitičkih igara moći u pozadini. No, riječ je o filmu koji će se prije uklopiti u popularne streaming servise, negoli kino, ali time i ispuniti pragmatičnu svrhu, a koja se tiče, ne samo informiranja, već i razvijanja svijesti o konotacijama znanstvenih istraživanja, izbjegavajući ujedno sve prisutniji antiznanstveni diskurs. Valentina Cicogna i Mattia Colombo u istoj maniri donose “Pure Unknown” (2023. | ★ i 1/2), usmjeravajući pažnju na inicijativu doktorice Cristine Cattaneo da osigura sredstva za identifikaciju mrtvih tijela, ljudi s margine, migranata, beskućnika, seksualnih radnika i radnica. Njihovu nevidljivost pokušava nadvladati u smrti, djelomično ispravljajući propuste društva koje su iskusili za života.

Za AJB DOC Film Festival postaje jasno da se upisao na mapu festivala regionalnih festivala, donoseći prepoznatljiv sadržaj, odabran jednako prema kriteriju medijske informativnosti, kao i posljedične odgovornosti za prikazano. Na lokalnoj razini zasigurno pridonosi slici Sarajeva kao grada zainteresiranog za film, izvan prepoznatljivih tokova Sarajevo Film Festivala. Sve vidljiviji element postaje “AJD Industry Days @ AJB DOC”, koji možda adresira profesionalce, ali i upotpunjava poetike i pristupe prezentirane u glavnom programu. Najvažnije, očit je interes domaće publike – koja je nagradila film “Braća Musemić” (2023. | ★ i 1/2) Edina Isanovića i Nihada Ušanovića o nogometašima NK Sarajevo – za teme koje je se direktno tiču, posebno priče sugrađana, čime se spone zajednice još više učvršćuju.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.