Flotacija, tehnološki postupak široke primjene odvajanja korisnih od nekorisnih sastojaka mineralnih sirovina, danas, štoviše, najvažniji oplemenjivački postupak, osobito za sulfidne rude obojenih metala, mnogom će gledatelju, vjerujemo, biti nepoznat pojam, nepoznata riječ. Ni u samom filmu “Flotacija” (2023) Eluned Zoë Aiano i Alesandre Tatić, britanske i srpske autorice, obje međunarodnih karijera ne samo u području filma, gornje neće biti objašnjeno, iako će dio radnje biti smješten i u rudnik bakra površinskog kopa i u pripadno mu flotacijsko postrojenje u kojem će nekdašnji radnik o njemu reći pokoju, a neki će kadrovi izravno, u detaljima prikazati manifestacije procesa. Ponajprije mjehuričasto kuljanje žitke crne mase, istovremeno lijepo i stravično, praktično korisno, izgledom zastrašujuće, zbiljski posve konkretno, metaforički, kako je u filmu predočeno, tajanstveno onostrano. Ni sam spomenuti protagonist, sredovječni umirovljeni rudar Dragan, kao da ne zna točno što je flotacija, već riječ koristi kao apstraktan pojam kojim označava neka nedokučiva mu zbivanja, silnice svekolikosti, a u tom će ga smislu neodređenosti i neuhvatljivosti zapravo rabiti, ponuditi i filmašice.
Popratnim ćemo informiranjem doznati da je “Flotacija” – na 6. AJB DOC-u nagrađena Posebnim priznanjem žirija – snimana čak devet godina, mada se to gledanjem samoga filma ne zamjećuje, već bi se moglo zaključiti da je bilježena 2017. g. Nije to presudno, niti je vrlina, niti je mana, no razmjerno je zanimljivo i u svjetlu jedne od temeljnih tema, one što se nenametljivo, ali itekako osjetno bavi prolaznošću, trajanjem, odnosom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U devetogodišnjem razdoblju snimanja filma jamačno je bilo ozbiljnijih promjena i u životima ljudi i u opstojanju neuglednog, oronulog gradića, srpskog Majdanpeka, kao zastalog u 1980-ima i odonda neodržavanog. No osim smrti devedesetjednogodišnjeg Petra Markovića, one nisu predstavljene, pokazane, pripovjedno zapažene. Premda oni to neće izričito opisivati na taj način, Draganu i drugoj protagonistici, nešto starijoj Desi, vlastiti se život nekoć očito doimao znatno stabilnijim i sigurnijim. Vjerovali su da će svojim radom, on rudarskim, ona hotelskim, priskrbiti običnu, normalnu budućnost sebi i svojima. No pokazalo se da ih je sudbina, odnosno društvo, zavaralo i iskoristilo u najboljim godinama, da bi ih poslije ostavilo da životare i snalaze se, bivstvuju ispod razine koju su vjerojatno zaslužili i koja im je onomad vjerojatno bila blagoglagoljivo iscrtana. Ne samo njima, nego i većini sugrađana, sunarodnjaka, sukontinenćanina, suplanećanina. Tatić i Aiano takva razmišljanja ne iznose jasno, nedvojbeno, otvoreno, već se ona – možemo reći flotacijski – pomaljaju kroz kolažni, mozaični sklop koji se razvija na tri osnovna plana.
Jedan je usmjeren na Dragana i Desu, dvoje Majdanaca živopisnih karaktera koji će u raznoraznim anegdotalnim sličicama iznositi ponešto o sebi i svojima, nekoć i sad, a time i o sredini u kojoj žive. Makar već pomalo umoran i potrošen, Dragan nije izgubio iskru bekrijskog vragolanstva, a naglašeno ekstrovertnu Desu, mada mnogočime razočaranu, nisu napustili entuzijazam, životni elan i sklonost samoutješnim fantazijama o boljitku. Primjerice, onoj da bi, na pragu sedamdesete, mogla okušati sreću u ispiranju zlata u blatnjavoj gradskoj rječici Mali Pek. “Grad Majdanpek leži na zlatu”, veli ona, kao u bajci za djecu. Oboje se, amaterski, zanimacijski, ovda-onda, bave svojevrsnim narodskim vračanjem i praznovjerjima, a vjerovanje u legendu o postojanju zlih i opasnih zmajeva u gustim stoljetnim šumama oko Majdanpeka također je vrlo prisutan, važan plan gibanja i djelovanja “Flotacije”.
Bez rudnika ne bi bilo ni Majdanpeka, on je izvor prihoda i života, no istodobno i uništavatelj grada i žitelja, zagađenjem i nemilosrdno izrabljivačkim odnosom vlasnika, nekoć domaćeg, danas stranog, prema radniku.
Dragan zmajeve s vremena na vrijeme traži, pronalazi i pali – naučio je to od oca Petra – što će biti i snimljeno, iako su te nemani nevidljive. Treći snažan gradivni prizorni čimbenik majdanpeški je rudnik bakra, nekoć u vlasništvu države, sad kineske Serbia ZiJin Bor Copper doo, vizualno podatna i začudna golema otvorena jama neposredno do gradića, kojom neprestano, uporno, marno, danju i noću, poput kakvih mehaničkih kukaca-izvanzemaljaca mile robusni teretni kamioni, gorostasni damperi, nezaustavljivo obavljajući svoje, ma što se zbilo. Sami Kinezi Majdancima su i rudarima jednako nevidljivi i nedosežni kao i gorski zmajevi iz predaje, osim po pokojoj pločici s nazivom tvrtke ili velikom kičastom reklamnom plakatu sa zagonetnom, nerazumljivom, besmislenom parolom: “Život vredi više od zlata, bezbednost daje dobit”, možda naprosto pogrešno prevedenom ili neprikladno presađenom iz druge kulture. Bez rudnika ne bi bilo ni Majdanpeka, on je izvor prihoda i života, no istodobno i uništavatelj grada i žitelja, zagađenjem i nemilosrdno izrabljivačkim odnosom vlasnika, nekoć domaćeg, danas stranog, prema radniku.
Tijekom “Flotacije” (na AJB DOC-u prikazane u 54-minutnoj TV-inačici, dočim cjelovita, filmska, traje 77 min) izmjenjivat će se tonaliteti, ugođaji, pristupi, stilovi, dobrano u film teško će biti odredivo o čemu se radi i kamo vodi, a ponekomu bi se sprva moglo učiniti da je pred njim s koca i konopca skupljena, nemušto organizirana građa. No tek je malo povjerenja i strpljenja potrebno za uranjanje u pomno izrađen, sugestijama i asocijacijama bogat koloplet što se izmaknuo konvencijama, matricama, očekivanjima te oblikovao ostvarenje koje dojmljivo govori o nemoći brojnih malih ljudi da se nose s bremenom neprestanih mijena i novosti koje nisu uvijek napredak, možda i o tipičnoj, sveprisutnoj pojavi gotovo neminovnog zaostajanja (starijeg) pojedinca, naraštaja, za brzinom kretanja svijeta. Prošlost-mladost možda nije bila sjajna, ali je imala perspektivu temelja budućnosti; sadašnjost je klimava, ondašnja su se nadanja pokazala jalovima; u budućnost je bolje i ne gledati, ako ne bude gora od sadašnjosti, bit će odlično.