Godine 2021. nizozemske su aktivistice, novinarke, publicistice i filmašice Eefje Blankevoort i Els van Driel premijerno prikazale svoj prvi cjelovečernji film, dokumentarni “Igra sjenki” / “The Shadow Game”. Upečatljivo ostvarenje o odisejama izbjeglica, maloljetnika bez pratnje koji, snalazeći se kako znaju i umiju, bježe iz svojih ratom razorenih zemalja, mahom afričkih i azijskih, te nastoje naći zaštitu i bolji život u kakvoj europskoj zemlji, u nas je prikazano na 19. Human Rights Film Festivalu, a tom je prigodom ondje gostovala i Eefje Blankevoort. Društveno angažirana, napučena autentičnim mobitelskim snimkama koje su na svojim nemilim, višemjesečnim pa i višegodišnjim, danomice nepredvidljivim putešestvijama bilježili sami protagonisti, mnogi od njih sazrijevajući i odrastajući u uvjetima iznimne nesigurnosti, gotovo neizdrživih napora i malne svakodnevne pogibije, “Igra sjenki” nagrađena je s više nagrada u Europi, među inime i s Prix Europa za najbolji europski dokumentarni TV-film godine, koju, pod pokroviteljstvom Europskog parlamenta dodjeljuje dvadesetšest televizijskih kuća, pod vodstvom EBU-a (European Broadcasting Union/Europska unija za radiodifuziju i televiziju).
Novi film istog autorskog dvojca “The Mind Game” (2023), koji je sinoć otvorio 6. AJB DOC, par je prethodnomu i slijedi sličnu priču. Usredotočen je na jednog od istaknutijih protagonista “Igre sjenki”, Sajida Khana Nasirija, zvanoga SK, Afganistanca čiji je put, uglavnom pješice, od nenaklone mu rodne grude do belgijskog Bruxellesa (oko 5000 km zračne linije!) trajao više od dvije godine. Nakon što su mu talibani ubili oca, a bilo je vrlo izgledno da ga i samoga snađe ista sudbina, izbjegao je s četrnaest, da bi, gazeći brda i doline, pustinje i gore, prelazeći rijeke i mora, slijepoputujući u kamionima i vlakovima, predajući se u ruke uglavnom nepouzdanim i nimalo dobronamjernim krijumčarima ljudi i vodičima ilegalnog prelaska granica, dobivajući batine od policije, do središta Europske unije, NATO-a, EURATOM-a i dr. pristigao sa sedamnaest. Igra je, doznali smo već u prvom filmu, izbjeglički naziv za nezakonito prelaženje iz zemlje u zemlju, jer uvijek je riječ o visokoriskantnim pokušajima neizvjesnog ishoda, opasnoj igri čiji igrači u svakom trenu moraju biti spremni na sve. Sjene označavaju svijet kojim se kreću – onaj minskih polja, divljih životinja, brzaca, krijumčara, graničara, neprijateljski nastrojenog lokalnog stanovništva, žiletnih žica… Tamnu stranu Europe.
Blankevoort i van Driel ovime nisu oblikovale samo još jedan film, već su temu naumile razgranati kao veći pothvat, višemedijski projekt “Igra sjenki” (shadowgame.eu, gdje se mogu gledati još tri njihova kratka dokumentarna filma o izbjeglicama iz filma “Igra sjena”) kojim žele pobuditi javne i političke razgovore i debate te pozitivno utjecati na odnos prema izbjeglicama poput SK-a i milijuna drugih.
“The Mind Game”, dakle, opisuje SK-ovo mukotrpno iskustvo, pri čemu najveći dio audiovizualnog materijala čine upravo njegove mobitelske snimke s putovanja, a ovom je zgodom on i intervjuirani pripovjedač u filmskom/televizijskom studiju u Bruxellesu te je potpisan i kao suredatelj. Izvorni naslov “The Mind Game” (mind: um, duša, svijest, razum, misao…) ukazuje na činjenicu da opisano iscrpljujuće, patničko nastojanje svakog takvog (mladog) čovjeka uzima velik danak na njegovo umno, psihičko stanje, svjetonazor, odnos prema sebi, drugomu, okolini, svijetu, najčešće ne razvijajući pozitivne i konstruktivne stavove, već kojekakve poremećaje koji će teško uroditi poželjnim doprinosom zajednici, društvu, svijetu. Sam SK, čini se, snažnoga je psihičkoga ustroja, što mu je pomoglo da, katkad se i prisiljavajući na optimizam te redovito forsirajući osmijeh, savlada sve poteškoće i groze s kojima se suočio. Njegov, međutim, prijatelj kojeg je upoznao putem, sunarodnjak mu Majid, nedugo je po dolasku u Bruxelles ostao bez sape, izgubio nadu i izvršio samoubojstvo. Majidovi posmrtni ostaci poslani su u Afganistan – putovanje trupla onamo nije trajalo više od dana, dok je putovanje živog čovjeka otamo trajalo više godina, primjećuje prijateljevom smrću ucviljeni SK. No koliko god se trsio vidjeti boljitak i vjerovati u budućnost, doima se da i SK ovda-onda izgubi kompas.
Pripovijedni tijek filma “The Mind Game” razumljiv je, zanimljiv, zadovoljavajuće pregledan, tempo žustar, ritam izlaganja dobro odmjeren.
Pripovijedni tijek filma “The Mind Game” razumljiv je, zanimljiv, zadovoljavajuće pregledan, tempo žustar, ritam izlaganja dobro odmjeren. SK je artikuliran govornik (na više jezika) privlačnoga entuzijazma, komentari i tumačenja uvjerljivi su mu i inteligentni. Njegove priručne snimke izbjegličkog smucanja od nemila do nedraga dragocjen su dokument neposredno autentičnoga, iako, veli, najdramatičnije i najstrašnije događaje nije mogao digitalno ovjekovječiti, jer ne možeš snimati kad te graničari love i spašavaš glavu, niti kad ti se drug utapa u rijeci, niti kad te snage reda i zakona tuku i siledžijski se, sadistički, zloporabljujući svoju malu moć, iživljavaju na nemoćnima. Čitava priča uistinu je dirljiva (mada manje nego “Igra sjenki”), a društveni angažman poželjan i hvalevrijedan.
Uz te vrline, prisutna je jedna, možda i znatna mana. Prikaz putovanja, problema i podtema koje iz svega proizlaze, na koncu se doimaju donekle površnima, a roje se mnoga pitanja koja su, čini se, mogla biti odgovorena. Primjerice, odakle SK-u novac za dvogodišnje potucanje na kojemu kupuje novu odjeću, plaća krijumčare, nekako se prehranjuje i sl.? Nema nijednog konkretnog primjera njegova snalaženja u bezbrojnim situacijama u sredinama u kojima se, bez igdje ikoga, našao prvi put. Kako predstavnici vlasti raznih zemalja, čiji granični policajci premlaćuju izbjeglice izvan okvira vršenja dužnosti, objašnjavaju takav odnos? Kako je SK, već u Bruxellesu, došao do svojih dokumenata iz Afganistana? Itd. Da se to, a i ponešto (ili mnogošta) drugo, barem donekle razradilo, uvid u cjelokupnu sliku bio bi jasniji i bogatiji, što bi pridonijelo razumijevanju, a važnost i dojmljivost toga što se željelo prikazati i poručiti ne bi bili nimalo umanjeni.
