Na 6. AJB DOC-u prikazana su dva ostvarenja što neposredno, na licu mjesta, u vrutku zbivanja, upravo sad, dok traje, bilježe aktualni rat u Ukrajini – otpočet 2014. g. – njegovo najburnije i najpogubnije poglavlje otvoreno izravnom vojnom navalom Ruske Federacije na zemlju 24. veljače 2022. Riječ je o grubom djelovanju koje napadači nazivaju specijalnom vojnom operacijom, a većina ostaloga svijeta Invazijom Rusije na Ukrajinu ili Ruskom agresijom na Ukrajinu. Oba su filma snimana u ranom razdoblju toga prodora, s proljeća 2022., u teško stradalim područjima: talijanski “Spring in Mariupol” (2022) u režiji Mattea Ferrarinija na istočnom bojištu u Mariupolju, gdje se (televizijski) novinar Maurizio Vezzosi uglavnom kretao uz ruske snage, za samih borbi; njemačko-ukrajinski “Dolazak proljeća u Buču” / “When Spring Came to Bucha” (2022) Ukrajinke Mile Tešajeve i Nijemca Marcusa Lenza u okrugu Buča, u blizini glavnog grada Kijeva, netom nakon povlačenja ruskih snaga 31. ožujka i poslije tridesetpet dana okupacije, u sklopu ofenzive na Kijev.
Žiri 6. AJB DOC-a (Mohamed Elmongy, Nermin Hamzagić, Vanja Jambrović, Vitalij Manski i Bernardett Tuza-Ritter) izabrao je “Dolazak proljeća u Buču” kao najbolji film festivala, navodeći u obrazloženju epitete kao što su emotivnost, realističnost, delikatnost, suptilnost, dostojanstvo i poštovanje. Sva ta obilježja uistinu su snažno prisutna i osjetna, a redateljski je dvojac (također su snimatelji i scenaristi, a Lenz i producent) iznimnom tananošću uspio prikazati i dočarati jezu i stvarnost tragedije, umnogome nepovratne – prema ukrajinskim podacima, ubijeno je više od 1400 ljudi – a cjelinu ipak iznijeti u ugođaju optimizma i blagosti, zajedništva i dobrohotnosti, vjere u snagu, čvrstoću i ustrajnost ljudskog bića koje stremi konstruktivnome, uzdajući se u vrline blagonaklonosti, povjerenja, suradnje, mada zlo i agresija učas razor(iš)e što se gradilo godinama i desetljećima.
Tešajeva i Lenz, u filmu posve nevidljivi i nečujni, nepostojeći, iako se poneki protagonist ovda-onda izravno obraća njima, odnosno kameri, odnosno gledatelju, u okrug su stigli kad je stanovništvo, očito izvanredno organizirano, već počelo podizati život na noge, voljno i susretljivo, ne predajući se jadu ni grkosti, ne iskazujući vidljivo ni traumu ni utučenost, neobično mirno, sabrano i staloženo prihvaćajući i podnoseći nemilu im sudbu kojom su mnogi ostali bez bližnjih, bez domova, bez iole pretpostavljive budućnosti.
Prvi kadrovi “Dolaska proljeća u Buču” u totalu se, fotografski nepomično zagledaju u krš na ulicama, uništene stambene zgrade, gar, pepeo, šutu, olupine, ruševine. Leševe. Sivo je, tmurno, mokro, kišno. No već nekoliko kadrova poslije, na istoj lokaciji, osmijesi na licima dvoje prolaznika što nose vreću s hranom koju su im donirale ukrajinske snage. “Slava Ukrajini!” Prvi tračak optimizma kojim će pretežno zračiti i ostatak djela, iako će uvelike biti usmjeren na pokazivanje zbrinjavanja poginulih, a protagonisti namjernici ispričat će podosta itekako ganutljivih tragičnih priča koje su ih snašle i presjekle tijekom okupacije.
…Trenuci su to u kojima, ionako iznadprosječan, “Dolazak proljeća u Buču” domeće do osobitoga, zahvativši onkraj, dosegnuvši malu čaroliju slikopisnih mogućnosti.
Možda vrijedi izdvojiti dva kratka, ali osobito dojmljiva prizora. U jednomu, za razgovora s osnovnoškolkom u kojoj se neodoljivo spojiše dječja otvorenost i neočekivana zrelost, nedaleko odjekne snažna eksplozija. Zatečena udarcem, djevojčica se usred rečenice trgne, stisne, zguri, tek na sekundu-dvije izgubivši nadzor nad sobom, postavši žrtvom straha, bićem instinkta, da bi zatim, brzo se pribravši, nastavila govoriti, postavši opet svoja samosvjesna, civilizirana, srdačna ja. U drugomu, krupan sredovječni muškarac, očito pripadnik policije, vojske, civilne zaštite, specijalnih snaga ili sličnoga, koji tijekom filma odgovorno, savjesno, brižno, zdušno, uviđavno obavlja mnoge zadaće, od traženja podmetnutih eksplozivnih naprava, preko identifikacije i zbrinjavanja mrtvih, do evidentiranja materijalne štete, sa sebe svlači broj-dva premalen zaštitni kombinezon.
Tijesna se odjeća ne skida lako, sapinje ga, zapinje, pokreti su nespretni, pomalo smiješni, groteskni. U doživljaj se uvlači zrno komičnoga, blago crnohumornoga, nije teško pomisliti kako je riječ o mogućem polazištu za skeč Montyja Pythona ili do urnebesa razveden geg Jacquesa Tatija. No ovaj to obavlja posve smireno i, rekli bismo, imajući već na umu neki sljedeći zadatak, ozbiljan, važan, koristan, ne dopuštajući da ga ovakva nezgodna sitnica izbaci iz takta, omete korak, smete put. Filmaši, obzirno, kadar ostavljaju kratkim, ne dajući da se prometne u parodiju, no zadržavši ga, stavivši ga u film, ponudili su – baš kao i s na tren prestrašenom učenicom – dragocjenu crticu razoružavajuće spontanosti, iznimno uvjerljive, prepoznatljive, tiho dirljive zbilje i ljudskosti. Trenuci su to u kojima, ionako iznadprosječan, “Dolazak proljeća u Buču” domeće do osobitoga, zahvativši onkraj, dosegnuvši malu čaroliju slikopisnih mogućnosti.
