Jedna je od odlika jugoslavenske države bila inzistiranje na cjelovitom kulturnom razvoju i promicanju kulture kao zajedničkog dobra, čega su manifestacije, okupljanja i festivali postali plastični izraz, sabirući raznolikost produkcije u jednu točku. Predznak nacionalni imao je obuhvatnije značenje od postjugoslavenskih ograničenja, sugerirajući raznolikost prirodno proizašlu iz supostojanja različitih tradicija i tendencija. Tek uzgred, reputacija se Pulskog filmskog festivala urušavala paralelno s državom, odražavajući unutarnje političke procese, a zasigurno možemo slično ustvrditi i za Sterijino pozorje (do 1991. nosio je naziv Jugoslovenske pozorišne igre) osnovano 1956. godine u Novom Sadu, čije se posljednje izdanje odvilo od 26.5. do 3.6. ove godine.
Nakon programskih previranja, Pozorje je danas orijentirano na regionalnu kazališnu produkciju, evocirajući dijelom vlastitu prošlost, dok u selekciju uključuje i program međunarodnog karaktera, baš kao što se i spomenuti Pulski festival programski određuje šire od domaće dugometražne igrane produkcije, dok uvjeti nastajanja filmove ionako naslanjaju na regiju, onemogućavajući stroga razgraničenja po nacionalnom ključu.
Sterijino pozorje kontinuirano na godišnjoj razini okuplja profesionalce iz kazališnog polja, a svojom ukorijenjenošću u kulturni život grada zaziva golemi interes publike. Prošle je godine uvedena novina – programska sekcija “Filmski krugovi”, pregled najznačajnijih dokumentarnih ostvarenja regije u selekciji novosadskog filmaša Aleksandra Reljića, zagrebačkoj publici nedavno predstavljenog filmom “Najglasnija tišina” (2025) na 21. ZagrebDoxu.
Interferencije kazališnog i filmskog različitih dijelova Jugoslavije, objedinjene pod široko shvaćenim pojmom dokumentiranja, kako kreativnog rada, tako i atmosfere, još čvršće streme osvješćivanju društvenog okvira koji prodire u sve pore stvaralaštva, dimenzionirajući mu značenja.
Dakle, samu selekciju možemo tumačiti intencionalno, kao svojevrsno obnavljanje osnovne potke, predstavljanje kulturne produkcije zemalja srodnih izričaja, jezika i situacija, uz varijacije proizašle iz razlika u unutarnjem ustrojstvu, tendencijama, politikama i oslonjenosti o različite uzore, odnosno pojedinačne diverzifikacije. Stoga je publika uz kazališna ostvarenja koja su obilježila godinu, sličnosti i razlike autorskog pogleda u odnosnu na izraz, režiju i recepciju, mogla usporediti s regionalnom dokumentaristikom. Svi su odabrani filmovi imali dinamičan i uspješan festivalski život, usko ih zainteresirana publika pritom dobro poznaje, a revijalni ton pridonosi dohvaćanju novih gledatelja, ne bi li se upriličio susret različitih stvaralačkih osobnosti i medija, upozorilo na srodnosti u artističkom, produkcijskom i društvenom okviru nastajanja, koji rezultate u konačnici i usmjeravaju jedne na druge. Uz film, 70. Pozorje je ponudilo dodatne programe – Izložbu pozorišnog plakata i grafičkog oblikovanja, Dane knjige i Festival suvremenog cirkusa, koji tvore svojevrsni podtekst o nužnosti dovođenja u vezu različitih perspektiva, ne bi li se nadvladalo neproduktivno odjeljivanje scena, radova, pa konačno i publike, koja se primorana i sama specijalizirati.
Novi Sad je nemoguće promatrati bez osvrta na tragediju u jedanaestom mjesecu prošle godine, a također i protesta i štrajkova koji traju kontinuirano, uz i onkraj svih događanja. Poruke podrške neminovno se mogu čuti, a sam paradoks pokušaja normalizacije izvanrednog stanja svim događanjima daje novo svjetlo, s druge strane, instrumentalizirati konkretna zbivanja u interpretativne svrhe može biti problematična odluka koja reakciju preobražava tek u manifestaciju poželjnog stava.
Prizori iz filmskog života
Program “Filmskih krugova” naslovljen je istovremeno apstraktnim i općim pojmom – “Odnosi”, kojeg je međutim lako konkretizirati i preobraziti u žive relacije, odnosno komunikaciju kao krajnji cilj. Funkcionirajući koncentrično, veze se prirodno razvijaju, od onih unutarfilmskih i tematskih, pa do produkcijskih, uvjeta snimanja i suradnji profesionalaca, sve do odnosa prema publici (ovaj put kazališnog! Festivala), samom kazalištu, preobražajima teksta u vizualni medij, osvješćivanja srodnosti dramskog izraza i poništavanja arbitrarnih granica medija, polja i(li) uprizorenja.
Utoliko film Želimira Žilnika, “Restitucija, ili, San i java stare garde” (2025), već svojom rodovskom fluidnošću, činjenicom da proizvodi autentična značenja, promatrali ga iz perspektive dokumentarnog ili igranog, predstavlja točku sabiranja mogućih odgovora na postavljena pitanja – spoja različitih publika i izvedbi, da bi se iz susreta razvio potencijal analognog preuzimanja postupaka karakterističnih za jedan medij i implementaciju u onaj manje očekivan, ali i dalje srodan.
Razbijanje hijerarhija i podjela rezultira skoro i nesvjesnim preuzimanjem načina mišljenja koje se ne ograničava unaprijednim i autoritetom uspostavljenim pretpostavkama, što je u recentnom trenutku itekako moguće prenijeti na društvenu realnost i razbijanje ustaljenih, nedostatnih i štetnih obrazaca. Žilnikov se film uklapa u novosadsku aktualnost, ne samo zbog podrijetla autora, već i činjenice da od početaka djelovanja reagira na društva u kojima snima, kreirajući snažan kritički stav koji već na formalnoj razini preobražava konvencije. U posljednjem filmu skoro da pervertira prepoznatljivu poetiku dramatiziranja dokumentarnog, ne bi li igranu formu dodatno dokumentarizirao. U konačnici su reference na stvarnost jednako čvrste, baš kao i zaključci na koje potiče, dokazujući da su rodovske podjele i prateća očekivanja podređeni konačnoj ideji, a nerijetko se tiču osvješćivanja uvjeta stvaranja i sudjelovanja u kulturnoj razmjeni.
Ako Žilnikov film ima intimnije polazište no što smo navikli, fokus je ipak na protagonistu koji svojim postupcima ukazuje na šira društvena uvjetovanja, dok su svi filmovi u programu na ivici (odnosu) privatnog i političkog, poentirajući još jednom nemogućnost, pa i zlonamjernost njihova razdvajanja.
Film Tee Vidović “Snajka: Dnevnik očekivanja” (Restart / Stefilm / Al Jazeera Balkans / Möbius; 2023.) navedeni subtekst eksplicira, plastično otkrivajući kako popratna klasna i rasna problematika determinira odnose na privatnom planu, prokazujući ujedno iluzornost zauzimanja distanciranog ili nezainteresiranog stava.
“Zemlja za nas” (Zagreb film, 2024.) Karle Crnčević pak traga za alternativama dominantnom sustavu kroz zajednice utemeljene na solidarnosti i vrijednostima oprečnim onim promoviranim, upućujući istovremeno na ranjivost sistema koji ih nameću. Tragove utopije u oprečnom smjeru sadrži “Blum – Gospodari svoje budućnosti” (2024) Jasmile Žbanić, rekreirajući progresivne ideje jugoslavenskog društva kroz prizmu njenog svojevrsnog predvodnika, Emerika Bluma. Njegova bi posvećenost, sudeći barem po načinu filmske prezentacije Blumove ideologije, ostvarila rezultate u svakom društvu koji težište s eksploatacije preusmjerava na horizontalni razvoj.
No, i recentni se pobjednik Beldocsa, “Krila i tlo” (2025) redatelja Stefana Maleševića, zaokuplja vrstom zajednice koju bismo okarakterizirali tradicionalnom i konzervativnom, skloni previdjeti samonikle elemente ravnopravnosti, uvažavanja i razumijevanja. Film angažiranim montažnim spojevima balansira između promatračkog dokumentarca i performativnosti, dok film “Fiume o morte!” (Restart / Nosorogi / Videomante; 2025.) Igora Bezinovića funkcionira na izvedbi glumaca, varijaciji i improvizaciji. Utoliko je riječ o filmu najbližem brehtovskom teatru izmicanja od uranjanja u ulogu, što se ostvaruje naglašavanjem izvedbenosti, kojoj je međutim cilj proizvesti distancu nužnu za ostvarivanje smislenih zaključaka, kako sudionika – naturščika koji rekreiraju povijesnu epohu, tako i publike. Gomilanje metafilmskih postupaka zahtijeva kognitivni angažman kroz daljnje promišljanje mogućih režijskih i društvenih rješenja.
Na određeni je način filmski program Sterijinog pozorja kontekstualiziran panelom pod nazivom “Odnosi, društvo i dokumentarni film”, na kojem su sudjelovali producent Oliver Sertić, redatelj i producent Milan Nikodijević, umjetnički direktor Martovskog filmskog festivala Dejan Dabić, profesor Akademije umjetnosti u Novom Sadu Siniša Bokan te redatelj Aleksandar Reljić, a i sama sam doprinijela iz kritičarske perspektive.
Reminiscencije eminentnih sudionika pritom su su osvijetlile promjene konteksta snimanja, ovisne o društvenim silnicama, dok je na temelju iskustvenih primjera bilo moguće detektirati razvojne pomake, pa i zastranjenja. Nezanemarive su pritom generacijske razlike koje pogled na film neminovno mijenjaju, a dijelom proizlaze i iz različitog iskustva gledanja i mogućnosti pristupa sceni. Utoliko je sam događaj osnažio vezu prema glavnom programu, također uspostavljenom na dijalogu sudionika i publike, otkrivajući diskurzivni element kao krucijalan za razumijevanje konteksta prikazivanja, izvođenja i organiziranja. Diskurzivne spone čine se važne za otvaranje prema alternativama u stvaralačkom izričaju, baš kao i zagovaranju usmjeravanja resursa u sveobuhvatno aktiviranje zajednice. Kohezija je prvi korak prema promjeni perspektive, gotovo prolog onoj strukturalnoj.