PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Titicut Follies" - Čiste sobe i tužni varijetei

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

|

Prvog siječnja 2023. američki redatelj Frederick Wiseman napunio je 93 godine. Nerijetko nazivan najvećim živućim dokumentaristom, Wiseman je u gotovo šestdesetljetnoj karijeri napravio okruglih pedeset filmova, u većini njih preuzevši i montažersku ulogu. U više od pola – tridesetak, u pravilu surađujući s PBS-om, svoju kameru okreće prema američkim institucijama/ustanovama, koje svojim značajem i djelovanjem utječu na tamošnju javnost i društveni život. Bilo da se radi o bostonskoj gradskoj vijećnici (“City Hall”, 2020.), Njujorškoj javnoj knjižnici (“Ex Libris”, 2017.), Nacionalnoj galeriji u Londonu (“National Gallery”, 2014.) ili Sveučilištu Berkeley (“At Barkeley”, 2013.), Wiseman u sada već prepoznatljivim dugim kadrovima i sporom tempu, često u višesatnim trajanjima (180 minuta plus), gledatelju iz prvog reda daje priliku potpuno uroniti u svijet snimanih institucija, zadržavajući se u trenutku migoljeće sadašnjosti, kroz interakcije i međusobnu dinamiku opservacijski snimanih (zaticajnih) protagonista. Wisemanovi filmovi uglavnom su satkani bez naracije i direktnih intervjua, a sve događaje bilježi kao pasivni promatrač, u skladu s tradicijom direct cineme, iako sam ne voli lingvističko-tehničke ladice opservacijskog filma, jednom počastivši cinéma vérité kao pompoznu francusku invenciju.

Danas se njegov filmski put čini tako logičnim, prirodnim, podrazumijevanim – ali ovaj itekako cijenjeni dokumentarist svoju je doku-filmsku karijeru započeo sasvim kasno, s 37 napunjenih godina! Naravno, pitanje je kojim bi putevima (i bi li uopće) ista koračala da igrom slučaja nije završio u Državnoj bolnici Bridgewater (Bridgewater State Hospital), u državi Massachusetts. Ova klinička ustanova osnovana 1855. godine, bila je zadužena za tretiranje i zbrinjavanje mentalno bolesnih zatvorenika; krajem pedesetih, Wiseman – tada još uvijek profesor prava na Sveučilištu Boston – odveo je svoje studente u posjet Bridgewateru, no potencijalno edukativan izlet pretvorio se u epifanijski trenutak koji će mu zauvijek promijeniti život. Zapanjen viđenim, katastrofalnim uvjetima, odlučio je uzeti kameru u ruke, najprije kao dokumentaciju za svoja predavanja studentima, a kasnije u ulozi punokrvnog, profesionalnog filmaša. Nekoliko godina kasnije svjetlo dana ugledao je “Titicut Follies” (1967), Amerikančev prvijenac koji i danas izaziva pažnju i diskusiju. Naročito je bilo turbulentno na samom početku, za vrijeme premijere na New York Film Festivalu 1967. godine, koju je pak neuspješno pokušala spriječiti država Massachusetts zbog “kršenja prava pacijenata i njihovog digniteta”. Wiseman je, međutim, već otprije posjedovao sve dozvole – i od pacijenata i od same bolnice – pa je premijera ipak nekako održana. No, godinu dana kasnije Vrhovni sud je preinačio odluku nižeg suda, da bi se 1969. filmaš ipak uspio izboriti za djelomičnu dozvolu prikazivanja studentima, socijalnim i zdravstvenim radnicima, odvjetnicima itd. Dvadeset i dvije godine kasnije – 1991., “Titicut Follies” je napokon uklonjen iz bunkera, dobivši zeleno svjetlo za projekcije širokoj javnosti.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Titicut Follies"

Ne treba biti previše pametan za dolazak do zaključka kako je američka savezna država Massachusetts prethodnim bunkeriranjem, zapravo željela sačuvati vlastiti obraz. Državna bolnica Bridgewater godinama je prije, a bogme i godinama nakon objavljivanja filma, bila poznata po kršenju prava svojih pacijenata, neprofesionalnom i nedovoljno needuciranom osoblju, te metodama liječenja, ophođenja i općenito fizičkim uvjetima prikladnijima Srednjem vijeku nego modernom dobu jedne visokorazvijene zapadne demokracije. U otprilike osamdesetak sati sirovog materijala snimljenog na 16-milimetarski film – kasnije rezanog na završne 84 minute – Wiseman iznutra dokumentira i filmski potvrđuje gore napisano; od samog početka kao neposredni smo gledatelji osupnuti dehumanizacijskim tretmanom čuvara i medicinskog osoblja nad pacijentima-zatvorenicima, koji su osim psihičkog ponižavanja izloženi i onom fizičkom, često bez odjeće hodajući kroz bolnicu. Razloge potonjeg ne doznajemo, no pretpostavka je – sigurnost stražara, uzevši u obzir nemogućnost skrivanja oružja od strane zatvorenika.

Pod krovom Bridgewatera je čitav spektar psihički bolesnih pojedinaca, među njima i seksualni prijestupnici poput pedofila. Jedan od njih, gledamo već na početku filma, optužen je za silovanje jedanaestogodišnje djevojčice, priznavši iste gnjusne činove i nad vlastitom kćerkom. Bez previše grizodušja (bar na prvi pogled), prodornih iako posve praznih očiju, mladi muškarac u svojim kasnim dvadesetima, ranim tridesetima, poput kakvog školarca iz prve klupe sluša pitanja dežurnog – ponovno je dojam – posve nezainteresiranog psihijatra s tvrdim neameričkim naglaskom. Ovaj pak postavlja šablonska, štreberska pitanja, kao naučena napamet iz službene literature tog doba: “Privlače li Vas velike ili male grudi? Koliko puta dnevno i tjedno masturbirate? Zašto to (silovanje) radite kada kod kuće imate dobru, privlačnu ženu?”. Lica koja potom promatramo u opservacijskim blizim i krupnim planovima, slična su prijašnjem pacijentu – izmučena, naborana, prazna, deset ili dvadeset godina starija od pravih godina. Hodnici kojima pacijenti hodaju i s ekrana vrište grobnom ledenošću, dok asketski uređene sobe (bez vidljivog namještaja) i cjelokupna unutrašnjost bolnice i fizički crpe zadnje atome ljudskosti, ostavljene na porti ove i od Boga zaboravljene ustanove.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Titicut Follies"

Jednog od pacijenata – Jima – stražari golog provode kroz bolnicu na brijanje, usput ga nebrojeno puta u zajebantskom tonu ispitujući o razlozima neurednosti njegove sobe. No, kvaka je u okrutnoj zajebanciji smiješnoj isključivo bolničkim tamničarima, jer soba pošteđena namještaja i zapravo ikakvih stvari, ne stigne biti neuredna. “Hoćeš li održavati svoju sobu čistom, Jime? To si rekao i jučer, Jime.” Wiseman zatim nastavlja pratiti niz zanimljivih likova poput ultrainteligentnog i brbljavog Johna koji elokventno obrazlaže vještičji lov američke vlade na komuniste; tu je i svojevrsni glas razuma Vladimir, koji u kafkijanskom zapletu neuspješno brani vlastitu mentalnu prisebnost, optužujući – i to dosta uvjerljivo – za svoje trenutno stanje loše uvjete zatvorske bolnice i preveliku dozu medikamenata. Daleko je, pak, najmučniji segment sa zatvorenikom Malinowskim, kojeg jedan pojedinac iz bolničkog osoblja – štrajk glađu najvjerojatnije – prisilno hrani, umetnuvši mu gumenu cijev u nos, kroz koju curi hranjiva tekućina usipana kroz lijevak. Scena koja se iz današnje perspektive čini barbarskom, praktički nemogućom, prikazuje službenog muškarca s napola popušenom cigaretom, čiji pepeo samo što nije aterirao u prisilnu hranu nesretnog, sa sudbinom pomirenog zatvorenika koji bez riječi i hrabro stoički trpi nimalo ugodan, vjerojatno ni posve bezbolan postupak.

“Titicut Follies” je Wisemanov redateljski, ali i montažerski debi. Kako većina dobrih stvari dolazi s iskustvom, tako je i američki autor kasnije priznao da bi neke stvari danas drugačije napravio. Ponajviše iz kuta miksanja scena prisilnog hranjenja Malinowskog s onima njegovog pogreba, u odijelu kojim se prizivaju lažna dostojanstvenost i dignitet, toliko uskraćivane stvari za vrijeme života još jedne nesretne Bridgewaterove duše. “Kada sada gledam na to, previše je grubo napravljeno; govorim vam što trebate misliti – da je u smrti bolje tretiran nego u životu”, naglašava autor u intervjuu Filmmaker Magazineu. “Tada sam mislio da je to sjajan rez”, govori. Poanta je ipak, naglašava, publici ostaviti vlastite zaključke.

Jedan od glavnih svakako je očekivana i predvidljiva potvrda ljudskog ponašanja pod službenim imunitetom nekažnjivosti. U prijevodu – što je jedno ljudsko biće sposobno učiniti drugom, u trenucima ogromnog disbalansa moći. Jer, bilo da se radilo o Abu Ghraibu, Stanford Prison Experimentu ili “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”, prošlost i sadašnjost nas uči da je dovoljan jedan nestanak struje za povratak na tvorničke postavke primitivnih nagona, zakona džungle koji u sekundi briše sve mukom stjecane tekovine razvijene civilizacije. “Titicut Follies”, nazvan po istoimenom tužnom varijeteu zatvorenika i osoblja u samom filmu, u potpunoj je suprotnosti sa zabranjujućom presudom suca Harryja Kalusa iz 1967., koji Wisemanov film između ostalog naziva “trgovinom ljudskom bijedom.” Iako američki dokumentaristički velikan otvoreno zastupa tezu o neizbježnoj subjektivnosti (svojih) dokumentarnih filmova, “Titicut Follies” dovoljno objektivno sagledava i prezentira realitet Državne bolnice Bridgewater, da se o istome ozbiljno raspravljalo (i kasnije s više ili manje uspjeha poduzelo) van uskih filmskih krugova. Za jednog filmaša i jedan dokumentarni film, gotovo da više i ne možete tražiti…


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.