PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Hoop Dreams" - Košarkaški snovi na vrućem čikaškom asfaltu

“Hoop Dreams” – Košarkaški snovi na vrućem čikaškom asfaltu

-

“Because the streets is a short stop. Either you’re slingin’ crack rock or you got a wicked jump shot”, odrepao je još 1994. godine The Notorious B.I.G. u pjesmi “Things Done Changed”. Bijeg iz geta za mlade Afroamerikance i danas prolazi podzemnim tunelima showbusinessa ili atletskog umijeća, najčešće košarkaškog. Ne treba tražiti dalje od kultnog dokumentarca “Hoop Dreams” (1994) Stevea Jamesa, koji ovaj sportski put od trnja do mogućih zvijezda sažima na rijetko autentičan, životno sirov način, a kojem ni ponovno gledanje ne oduzima inicijalnu magiju. Dobrim, pa čak i nešto manjim poznavateljima dokumentarnog roda i sportskog žanra, radnja Jamesovog filma otprije je poznata, ali ne škodi ukratko rekapitulirati: američki redatelj tijekom pet godina opservacijski u Chicagu prati dvojicu mladih perspektivnih košarkaša (William Gates i Arthur Agee), koji kao svi mladci svijeta pokušavaju dotaknuti rep migoljaste NBA duge i otvoriti ćup ekonomskog prosperiteta; na tom nikad pravocrtnom putovanju susretat će razne prepreke, kao i članovi njihovih obitelji koji svakodnevno ulaze u ring s problemima financijske i mentalne prirode.

Film koji će kasnije među publikom steći kultni status, uz otpočetka aklamacijski izvrsne ocjene kritike, imao je nevjerojatno težak put do svjetske premijere na Sundanceu 1994. godine. Današnje kino-projekcije najrazličitijih dokumentarnih ostvarenja odavno više novost, no devedesetih je, dokumentarac u kinu još uvijek predstavljao iznimku – televizijski mali ekrani i dalje su gutali najveći postotak nefikcijskog sadržaja. Stoga i ne čudi prvotna ideja Jamesa i producenata Fredericka Marxa i Petera Gilberta o “Hoop Dreamsu” kao tek polusatnom, straight to TV PBS-ovom specijalu. Tako se to u ono vrijeme radilo, tako je i “HP” trebao završiti – veliki kino-distributivni snovi dvoranama diljem zemlje prepuštani su marketinški isplativijem igranorodovskom bratu ili tek šačici dokumentaraca (“Roger and Me” Michaela Moorea, primjerice) s percipiranim širim dosegom kod publike. Indikativan je tako podatak o tek četiri dokumentarca iz osamdesetih i devedesetih među prvih pedeset s najvećom zaradom u povijesti američkog box officea: “Madonna: Truth od Dare” (Alek Keshishian, 1991.; 15 milijuna dolara zarade), “Terror in the Aisles” (Andrew J. Kuehn, 1984.; 10 milijuna dolara), “Hoop Dreams” (7,8 milijuna dolara) te “Roger and Me” (6,7 milijuna dolara). Proširimo li kriterije pretrage za još pedeset mjesta, ulovit ćemo još tek pet dokumentaraca iz tog razdoblja – ukupno devet od stotinu. Podaci koji, dakako, ne otkrivaju cijelu priču, ali svejedno dovoljan pokazatelj kako se u ono vrijeme percipirao dokumentarni film – kao uglavnom televizijski, kraći reportažni proizvod, cijepljen od autorsko-narativnog pogleda, na kojeg su tako navikli i šira publika, ali i sufinancijeri.

Ono što je, dakle, trebao biti proizvod od tridesetak minuta, pretvorilo se u gotovo trosatni dokumentarni film s oko 250 sati snimljenog sirovog materijala. Ovakvo razbacivanje vremenom i kadrovima uvelike je omogućio podosta niži trošak Beta SP videokaseta – koje su zamrznule najveći postotak “Hoop Dreamsovih” događaja – naspram tada uobičajenih filmskih vrpca. Bez neke financijske nagrade na obzoru, James i njegova ekipa praktički su besplatno odradili prve tri godine snimanja na vrućem čikaškom asfaltu – ukupno tek nešto više od puna tri tjedna terena. Stvari se napokon počinju micati u pozitivnom smjeru nakon prikazivanja grubog šnita potencijalnim sufinancijerima, koji potom projektu ubrizgavaju oko 400 tisuća dolara. Naravno, svjež kapital posljedično omogućuje povećanje filmske ekipe i duži boravak među glavnim protagonistima, tijekom njihovih junior i senior godina u pripadajućim srednjim školama, točnije dodatnih i golemih 140 dana terenske šljake. Sav ovaj trud kasnije se itekako isplatio jer je film godinu nakon Sundancea nominiran za Oscara u kategoriji najbolje montaže (pobijedio “Forrest Gump”), dok su ga Rogert Ebert i Gene Siskel proglasili najboljim filmom 1994. godine. Filmom koji u konačnici nije ni ušao među kandidate za dugometražnog doku-Oscara, što je dakako tragedija svoje vrste. Upravo su redateljica Barbara Kopple i Ebert postali katalizator promjene modela nominacijsko-glasačkog procesa, kojeg su pojedini članovi Akademije eksploatirali kako bi pogurali vlastite favorite (davanje nula svim filmovima, osim svojima kojima bi dodijelili desetke). Godinama kasnije James je Ebertu vratio uslugu, snimivši dirljiv, ali vjerodostojan biografski dokumentarac o preminulom kritičarskom velikanu, “Life Itself” (2014).

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Hoop Dreams"
Na fotografiji (u sredini): Arthur Agee

Williama Gatesa i Arthura Ageeja upoznajemo kao golobrade, pomalo sramežljive četrnaestogodišnjake, okružene toplinom obiteljskog ugođaja i košarkaškim posterima, očekivano – uglavnom domaćih Bullsa i Michaela Jordana. Da, istog onog koji će baš u vrijeme snimanja filma doživjeti transformaciju u the Michaela kojeg obožavamo ili obožavamo mrziti. Obojica mladaca na prvu odaju dojam talentiranih udarača lopte, košarkaša u usponu, privrženih svojim obiteljima, daleko od svih sirenskih poziva stvarnog svijeta siromašnih čikaških četvrti onkraj ulaznih vrata. Dok prije najavne špice iz svih mogućih kuteva gledamo dječake kako uspješno provlače okrugle narančaste mješine kroz mrežice lokalnih koševa, James miksa optimistične izjave njihovih ukućana, kao i odabrane kadrove ultimativnog Eldorada – blještave, ulaštene parkete NBA lige kojima suvereno koračaju Michael Jordan i još jedan čikaški košarkaški superstar, Isiah Tomas iz Detroit Pistonsa. Svaki košarkaškoj lopti sklon klinac – od Turopolja do Las Angelesa – sanja uniformno isto, no uspjet će doista samo rijetki.

“Hoop Dreams” je zanimljiv i kao film koji među prvima razotkriva sve zamke i unutarnje mehanizme novačenja mladih košarkaša, u sustav kojim caruju isključivo financijski interesi, višestruko pretpostavljeni dobrobiti mladih ljudi koji talentom prije ili kasnije ne mogu pratiti tempo prestižnih košarkaških programa. Već na samom početku upoznajemo Earla Smitha, neslužbenog skauta nekoliko čikaških srednjih škola, koji vikendima obilazi lokalna košarkaška igrališta u potrazi za svježim loptačkim talentom. Na jednom od svojih proputovanja za oko mu zapne vižljasti, kao metak brz mladić kojeg odluči povesti na testiranje u lokalnu powerhouse srednju školu St Joseph, momčadi trenera starog kova Genea Pingatorea, koji je baš tamo trenirao velikog Isaiaha. Riječ je, dakako, o Arthuru, jednom od glavnih protagonista. Priča isprva izgleda poput bajke, Arthur upada u momčad, uvjeti za trening i akademsko napredovanje drastično su viši nego kod kuće i čini se da je samo nebo granica. No, kako vrijeme odmiče, postaje jasno da naš protagonist nije toliko talentiran kao što su pretpostavljali u školi, Arthur ni u školskim klupama ne pokazuje naročit trud pa je nakon nekog vremena prisiljen vratiti se u topli zagrljaj starog javnog školstva. Službeni izgovor rastanka – nemogućnost plaćanja školarine, no glavni razlog krije se, naravno, u mnogo prozaičnijem razlogu sportske selekcije. U prijevodu – Arthur po mišljenju St John’sa nije kalibar igrača za njihovu srednjoškolsku momčad; da jest, pronašao bi se privatni sponzor koji bi pokrio školovanje, kao u slučaju njegovog kolege Williama. Pri kraju filma pepelom će se posuti i skaut Smith, iskazujući žaljenje zbog određenih stvari, indirektno priznajući svoju ulogu u svojevrsnom traffickingu mladih sudbina. Za razliku od svojih bijelih sunarodnjaka, mladim Afroamerikancima kroz generacije se perpetuira stravična mantra sporta kao gotovo jedine alternative bijega iz geta; stvarnosti u kojoj čak ni jako dobar nije garancija naročitog uspjeha… Pomalo licemjerna – iz pozicije bjelačke privilegiranosti – se stoga čini izjava nesumnjivo rezultatski uspješnog trenera Pingatorea (preminulog 2019. godine), kako će uspjeti samo oni klinci spremni žrtvovati sebe; govorimo, dakle, o sportskom, akademskom i mentalnom aspektu cijele priče, no iz drastično dijametralnih početnih rasno-ekonomskih polazišnih točki i uvjeta odrastanja općenito.

Jamesov film prejednostavno bi bilo nazvati – (tek) sportskim, košarkaškim dokumentarcem. Naravno, košarka čini ono nazivničko, vezivno tkivo koje dovodi sve protagoniste pred kamerom američkog redatelja; košarkom se bave William i Arthur, zbog košarke upoznajemo njihove obitelji, košarka na platno “Hoop Dreamsa” privodi trenere, administrativno osoblje, scene odlaska na razgledavanje potencijalnih sveučilišta. I sam naslov doslovce evocira – košarkaške snove. Ali kad na trenutak utihnu razgovori o pobjedama i porazima, plaćenim i neplaćenim školarinama, prohujaju efektne montaže utakmica naših junaka (William u St. Joseph’su, Arthur u javnoškolskom Marshallu gdje postiže puno bolje rezultate od očekivanih), “Hoop Dreams” svoj najveći trijumf nalazi u naručju studije obespravljene Crne Amerike na prijelazu desetljeća, upravo kroz stavljanje kamera unutar getoiziranih zidova prosječnih afroameričkih obitelji. Situacija u onoj Arthura Ageeja podosta je dinamičnija – otac Bo i majka Sheila na početku filma portretirani su kao pripadnici crne radničke klase, no kako dokumentarac odmiče, odnos između supružnika naposlijetku puca (Bo fizički zlostavlja svoju suprugu) i oboje ostaju bez poslova i stalnih primanja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Hoop Dreams"
Na fotografiji: William Gates

Priča na kraju, barem što se dokumentarca tiče, dobiva sretan završetak jer oboje vraćaju život na ispravni kolosijek (Sheila s najvišim ocjenama položila ispit za medicinsku sestru, kao jedan od highlightova filma), razbijajući stereotipe o zauvijek drogom razrušenim crnim kućanstvima i pojedincima koji beskonačno cicaju socijalnu pomoć bez želje za izlaskom iz besperspektivnog kružnog toga. Tadašnje kaotično vrijeme supružnika James snima u, slobodno možemo reći dvije ikoničke situacije: scena u kojoj Bo nakratko dolazi pozdraviti sina na igralište, nakon čega malo dalje i unutar istog kadra, pred Arthurovom očima usred bijelog dana kupuje drogu od dilera, evocirajući Reaganovu eru, možda i najpogubnije razdoblje za afroameričku zajednicu uništenu crackom i posljedičnim astronomskim zatvorskim kaznama; druga se tiče etičkih dilema svih dokumentarista svijeta – smijemo li i koliko utjecati na stvarnost koju upravo snimamo. U kasnijim izjavama nakon filma, Steve James nije imao takvih dvojbi, poentiravši da njegova filmska ekipa nema potrebu glumiti novinarsku distancu. Situacija koja je kasnije izazvala pokoju podignutu obrvu odnosi se na scenu kada Ageejima zbog neplaćanja isključuju struju, dok ukućani hodaju okolo noseći neke priručne svjetiljke. “Zapitate li se ikad kako preživljavam s 260 dolara mjesečno, održavam kuću i prehranjujem ovu djecu? Zapitate li se ikad ovo pitanje?”, bolan je Sheilin krik. James je kasnije priznao podmirenje dugova i još pokoji dolar da se nađe od strane ekipe, odlučivši svoj postupak ipak izbaciti iz završne verzije filma. Tu nije bio kraj, jer su nakon velikog komercijalnog uspjeha dokumentarca (ukupna zarada nešto ispod 12 milijuna dolara), James i producenti podijelili dio zarade s obiteljima. Arthur je svojim dijelom uspio izvući obitelj iz West Garfield Parka projectsa u mirniji dio grada, dok William procjenjuje svoju zaradu na oko 150 tisuća dolara. Bez obzira na poboljšanje životnih uvjeta, sreća protagonista dokumentarca nije dugo trajala – 2001. godine ubijen je Wiilamov brat Curtis, tri godine kasnije i Arthurov otac Bo.

“Hoop Dreams” je i film o drugim šansama, ne nužno iz pozitivno-zrelog rakursa skupljanja uništenih životnih fragmenata i kretanja ispočetka na ispravnijim temeljima. Drugim šansama – u kontekstu ponovnog proživljavanja vlastite mladosti, pod cijenu ja sam to već prošao, daj da ti pokažem dubokog uplitanja u život svojih najbližih. Spomenuti Curtis i sam je nekad bio vrsni košarkaš, danas “just a regular guy now” kako tužno uzdiše pred kamerom. Curtis je zasigurno najupečatljiviji sporedni lik Jamesovog filma, a upoznajemo ga kao vječnog kritizirajućeg mrguda između poslova, pomalo posramljenog trenutnim zaštitarskim. Još do prije koju godinu proglašavan je jednom od najvećih košarkaških nada, gledamo isječke gdje lakoćom zakucava preko svojih protivnika, pohvalne isječke iz novina… A onda – nagli rez. “Ponekad mi se oči napune suzama jer nisam ništa postigao u životu”, govori Curtis koji je, kao i mnogo atletski superiornih vršnjaka za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, živio u grandioznom bubbleu titrajućeg ega i obećanim eldoradima profesionalne karijere. Ultimativno, od toga se izrodilo nije ništa, dobrim dijelom i zbog vlastitog teškog karaktera – danas (u doba snimanja) je samo bratov sidekick čije savjete nitko ne sluša, kao ni lopta koju posebno za Jamesovu kameru pokušava neuspješno zakucati, barem dvadesetak kila teži u odnosu na svoje najbolje dane. Od svega zapravo najviše bode u oči, možemo li reći mačistička kultura vrednovanja uspjeha, dokazivanja u čoporu isključivo kroz sportske ili showbiz okvire; akademski uspjeh i diploma koja otvara sva vrata stavljeni su na čekanje, dok god (opravdano ili ne) postoji promil šanse za sportsku ili repersku karijeru.

“Hoop Dreams” je i film o nedokučivim centrima moćima, uhodanom sustavu koji poput rimskih careva palcem gore ili dolje odlučuju o životima mladih individua. Jedna ozljeda i ispadaš iz igre; problem s neplaćanjem školarine, ispadaš iz igre; nedovoljno si sportski talentiran, ispadaš iz igre. Tamo gdje karte nisu jednako promiješane; tamo gdje ne vrijede ista pravila za sve, naročito ako ste Afroamerikanac; tamo gdje su rasne linije, gotovo na tragu indijskih kasta odavno povučene, do dana današnjeg – jer društvenim promjenama unatoč, neke stvari iste su kao i prije deset, dvadeset, četrdeset godina… “Morate shvatiti da nikoga nije briga za vas. Crn si. Ti si mladi muškarac. Sve što bi trebao raditi jest dilati drogu i pljačkati žene. Jedini razlog zašto si ovdje je da možeš pomoći njihovoj momčadi pobijediti. Ako njihova momčad pobijedi, ove škole dobivaju puno novca. Cijela ova stvar vrti se oko novca”, tvrđe su od najtvrđe istine riječi redatelja Spikea Leeja u govoru na košarkaškom Nike ABCD kampu. Pet godina kasnije Lee završava jedan od boljih košarkaških filmova, “He Got Game” (1998) s Denzelom Washingtonom i NBA igračem Rayom Allenom u glavnim ulogama. Leejev otvoren prijezir prema uhodanim obrascima novačenja mladih sportaša u profesionalni/sveučilišni sport (podmićivanje skupim automobilima i plaćenim seksom na kampusu, primjerice, pod ogromnim velom nekažnjivosti) jasan je i glasan, pa se Jamesov podtekst jednakih i jednakijih, u usporedbi može učinit kao blaga packa nepravednom sistemu u odnosu na kolegin desni kroše. No, tamo gdje je – uzeli smo njegov primjer – Spike Lee zbog dramaturških, opće komercijalnih pa ako hoćete i filmsko-rodovskih, razloga primoran pribjegavati snažnim kontrastima, ponekad i na razini karikature, Steve James je mogao izabrati drugačiji, road less traveled smjer. Ne samo iz kuta gotovo revolucionarnog, za to doba skoro endemskog autorskog dokumentarnog filma s masivnim kino-potencijalom, već i onog ljudskog i profesionalnog, iskrenog pristupa temi, odbijanja banalizacije i žutila te stereotipizacije crnačkog populusa. Nikad dotad jedna priča o rasi, ekonomskoj nejednakosti i nevidljivoj Americi, sve pod zajedničkim sportskim nazivnikom, nije ispričana na ovakav način. “Hoop Dreams” – klasik svjetske dokumentaristike.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije