Još su dva dana preostala do početka 17. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS (Kino SC, 23. – 26.9.). Kao i svake godine, 25 FPS hrvatskoj publici donosi niz zanimljivih naslova s domaće i svjetske eksperimentalne scene, a posebno je zanimljiv program “Refleksi” gdje će se prikazati šest filmova hrvatskih autora, uključujući nekoliko već na našoj stranici recenziranih ostvarenja poput “Porvenira” (REA, 2020.) Renate Poljak, “Plejada” (Kinoklub Zagreb, 2021.) Mateje Zidarić i “Trafike” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) Dore Slakoper. U sekciji “Žiri predstavlja”, pak, ovogodišnji ugledni žiri (malteško-australska redateljica Pia Borg, njemačka kustostica Katrin Mundt i hrvatski novomedijski umjetnik Ivan Marušić Klif) predstavlja svoj izbor filmova u polju eksperimentalnog i umjetničkog filma. Žiri kritike ove godine sačinjavaju pisac Patrick Gamble (Ujedinjeno Kraljevstvo); urednica, spisateljica i kustosica Michell Koch (Austrija) te kustosica i kulturna radnica Ana Kovačić (Hrvatska). Predstavili smo, dakako, samo djelić programa 17. 25 FPS-a, o kojem će ipak dosta više reći naš sugovornik te jedan od programskih selektora (Marina Kožul, Tena Trstenjak), Mario Kozina.
“Ovogodišnji 25 FPS po zahtjevnosti organizacije mogao bi se usporediti s prošlim izdanjem, s tom razlikom da smo ove godine ipak donekle mogli pretpostaviti kako bi se situacija mogla razvijati. I dalje je prisutna doza neizvjesnosti zbog epidemiološkog stanja i načina na koji bi se ono moglo odraziti na organizaciju festivala, posebno na mobilnosti međunarodnih gostiju. No, činjenica da smo kroz sve to već jednom prošli donekle olakšava čitav proces”, odgovara nam Mario na uvodno pitanje o organizacijskim detaljima 17. 25 FPS-a i nastavlja: “U smislu selekcije, i ove je godine izostao moment fizičkog prisustvovanja na nekim nama vrlo bitnim festivalima, poput Rotterdama i Oberhausena, koji predstavljaju izvrsne prilike da filmove vidimo na velikome platnu, upoznamo autore, programere i ostale filmaše i umjetnike koji djeluju u ovome području. Ovakav tip razmjena često zna uroditi zanimljivim suradnjama, projektima i planovima koje nastojimo uključiti u programe koje osmišljavamo ne samo za festival, nego i za cjelogodišnje aktivnosti Udruge 25 FPS. Tako da se nadam da ćemo uskoro vratiti i neke tradicionalne aspekte biranja filmova. No, važno je istaknuti da nisu sve promjene izazvane epidemijom negativne. Premještanje dijela procesa selekcije u online sferu odrazilo se i na način na koji smo Marina Kožul i Tena Trstenjak, kolegice iz selekcijske komisije, radili izbor za natjecateljski program. To se iz niza razloga pokazalo dosta učinkovitim i vjerojatno ćemo takav model zadržati i dalje. A zanimljivo mi je bilo vidjeti da se migracija u digitalnu sferu osjeti i u stilu i temama sve više filmova u programu.”
Kako stoji u službenoj najavi, ovogodišnjim Festivalom 25 FPS dominiraju filmovi koji se bave pandemijom, ekološkim temama i novomedijski hibridi. Nama su zanimljiva upravo potonja filmska ostvarenja, koja naginju i dokumentarnom rodu.
“Eksperimentalni film je rod koji je od svojih početaka pozivao na nove načine gledanja. Usmjerenost na formu eksperimentalni film nikad nije sprečavala da bude društveno ili politički angažiran. Samo je način na koji je to činio bio drugačiji, tj. manje direktan od načina na koji bi to činili konvencionalniji oblici bavljenja filmom. S obzirom na to da nas je kriza izazvana epidemijom potaknula na preispitivanje mnogo toga što smo uzimali zdravo za gotovo, nije ni neobično da se eksperimentalni film u kriznom razdoblju snašao puno spretnije nego ostali rodovi. Primjerice, ‘U grlu nam cvate cijeće’ redateljice Eve Giolo izvrstan je film iz karantene, koja iskustvo lockdowna transformira u ritmičku igru tijela, gesti i prostora, a pritom govori i negativnim posljedicama, kao što su tjeskoba, depresija i nasilje u obitelji. S druge strane, ‘Tisuću i jedan pokušaj da budem ocean’ redateljice Yuyan Wang dojmljivo transformira internetske videe u imerzivnu i efektnu poemu o preplavljenosti vizualnim i ekološkim otpadom. U selekciji imamo i nešto tradicionalnije hibride, čija je eksperimentalnost rezultat nastojanja što efektnijeg artikuliranja teme kojom se bave. Dobar primjer za to je ‘Kalsubai’, izvrsni dokumentarac Yudhajita Basua, koji kroz predaju o božici iz naslova te specifičan način snimanja osvježava neke tradicionalne postupke etnografskog filma. Ili ‘Studija povjerenja #1’ Shobuna Bailea, koji se gleda (i čita) kao napeti ekonomsko-politički triler, a izvrstan je primjer toga kako se postupci koje često vezujemo uz neke vrste dokumentarnog filma, kao što su intervju, korištenje arhiva i dokazna montaža, mogu kreativno transponirati u nešto svježe i efektno”, vodi nas kroz programske rukavce selektor 25 FPS-a.
A što bi Mario Kozina rekao za natjecateljski program – koji su ovdje, uvjetno rečeno kvalitativni vrhunci najnovijeg izdanja Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS?
“Prilično sam zadovoljan ovogodišnjom selekcijom, tako da bih svih 27 naslova mogao stisnuti u Top 5. No, izdvojio bih one koji koriste estetske osobine novih medija – mobilnih i računalnih aplikacija, videoigara, VR-a i sl., te tako predlažu nove nove vizije onoga što bi suvremeni film mogao biti. Među njima jako su mi dragi ‘Moji krajolici’ Antoinea Chapona, ‘Squish!’ Tulapopa Saenjaroena, ‘AIVA’ Venete Androve i ‘Izvještaj spasitelja ptica 2’ Heehjun Choi. Sve su to zanimljivi medijski hibridi koji prelaze granice među medijima i disciplinama, kako bi skrenuli pozornost na neke aspekte stvarnosti, od depresije i PTSP-a do šovinizma u suvremenoj umjetnosti. S druge strane, jednako su impresivni novi radovi autora koji se bave nešto tradicionalnijim eksperimentalnim filmom, kao što je materijalni film. Primjerice, novi film Petera Tscherkasskog ‘Opet vlak’ fascinantno je, hiperkinetičko putovanje kroz povijest kinematografije, dok je ‘earthearthearth’ Daïchija Saïta transcendentalno iskustvo, praćeno visceralnom glazbenom izvedbom Jasona Sharpa. Ove filmove jedva čekam pogledati na velikome platnu”, jasan je Kozina.
Našoj publici – govorimo o posjetiteljima portala Dokumentarni.net – mogao bi, kako rekosmo, biti zanimljiv i program “Refleksi” domaćih autora, s dobrim postotkom filmova koji itekako naginju dokumentarnom rodu.
“Ovogodišnji ‘Refleksi’, kao i hrvatski filmovi u konkurenciji, pokazuju da domaći autori prate međunarodne trendove u tematskom i u formalnom smislu. Posebno su uzbudljivi radovi mlađih autora – studentski ‘Laci bježi u Mađarsku’ Davida Gaše, ‘Trafika’ Dore Slakoper te kinoklubaški ‘Plejade’ Mateje Zidarić i ‘Sve u životu došlo mi je kasno’ Martine Lončar. Riječ je o filmovima čiji autori i autorice kreativno, domišljato i zaigrano prelaze granice među rodovima kako bi ispričali angažirane, nerijetko i vrlo osobne priče. Oni su nas osvojili svojom energijom, idejama i najavama svježih estetika i njihov ćemo rad s velikim zanimanjem nastaviti pratiti”, kao uvijek elokventno-znalački govori za naš portal selektor Festivala 25 FPS, Mario Kozina. Od 23. do 26. rujna u zagrebačkom Kinu SC održavat će se 17. Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, uz slobodan ulaz.