Ovogodišnje, 21. izdanje Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, ponovno je potvrdilo svoju važnu ulogu na domaćoj kulturnoj sceni, donoseći recentna ostvarenja svjetske i lokalne eksperimentalne kinematografije. U nekoliko tematskih cjelina međunarodne konkurencije, 25 FPS je predstavio mnoge tematski i formalno raznolike radove. Veliki žiri, u sastavu britanske kritičarke i teoretičarke Erike Balsom, belgijskog kustosa Stoffela Debuyserea te američkog redatelja i umjetnika Michaela Robinsona, dodijelio je Grand Prix trima naslovima: “Momentum” palestinsko-egipatske umjetnice Nade El-Omari (2025), “Biti John Smith” / “Being John Smith” (2024) britanskog autora eksperimentalnog i hibridnog filma Johna Smitha, te “Zeleno sivo crno smeđe” / “Green Grey Black Brown” (2024) kineske redateljice Yuyan Wang. Posebno priznanje dobio je film “Osjećaj potonuća” / “Sinking Feeling” (2024) američkog autora Zacharyja Epcara.
Od nagrađenih naslova, “Momentum” Nade El-Omari posebno se istaknuo inovativnim pristupom radu s arhivskim materijalima i intervencijama u isti. Film polazi od obiteljskog arhiva – konkretno snimaka njezina oca nastalih tijekom Druge Intifade u Palestini – no autorica ne pristupa tim snimkama na isključivo dokumentarni način, već ih aktivno preispituje, nadograđuje i destabilizira. Time, “Momentum” nije isključivo film o sjećanju, već i o nemogućnosti objektivnog sjećanja, o nestabilnoj prirodi pamćenja, ali i o neizbježnoj subjektivnosti arhivske građe.
Brojne grafičke intervencije po slici – teksture pijeska, rukom ispisani fragmenti starih autoričinih pisama ocu te vizualne distorzije – služe kao autoričin emocionalni i politički komentar, ali i kao podsjetnik na inherentnu subjektivnost, pa i interpretativnu proizvoljnost svake slike. Fragmenti autoričinih pisama, nerijetko polučitljivi i nespretni te prožeti dječjom zaigranošću, ne tretiraju se kao manje istiniti ili relevantni dijelovi arhivske građe i obiteljske povijesti. Dapače, vlastiti dječji pogled na ondašnji realitet, autorica tretira s velikom dozom poštovanja, ozbiljnosti te formalne važnosti. U tom smislu, “Momentum” se bavi višeslojnošću istine – onom koju prenose slike, riječima ispisani tragovi, ali, tišine između njih te generacijske razlike u percepciji stvarnosti.
Vizualno najupečatljiviji aspekt filma Nade El-Omari svakako su njezine već spomenute grafičke intervencije u sliku. No, one nisu puke stilske gestikulacije, već je riječ o promišljenim odlukama preko kojih autorica aktivno sudjeluje u stvaranju i oblikovanju njihova značenja. U mnogim segmentima filma, dijelovi snimaka postaju zamagljeni, slabo vidljivi, iskrivljeni, prekriveni teksturama ili podebljanim crtama koje podsjećaju na dječji rukopis ili poteze kista. Dijelovi riječi i rečenica na momente postaju vidljivi, no ne nužno oni koji bi direktno ukazivali na određene političke ili osobne stavove i narative, već je autoričina nit vodilja za njihovo prikazivanje bila suptilna, pa čak i proizvoljna. Ovom gestom, El-Omari vješto ukazuje na mogućnost kreiranja vlastitih značenja od viđenih riječi, što također sugerira na nepostojanje jedne verzije istine, odnosno kreiranja značenja određenih događaja. U tom smislu, određeni dijelovi istine najčešće ostaju skriveni, što otvara prostor za pitanje: što znači gledati, a što zapravo vidjeti? I što se, u konačnici, od nas traži da prepoznamo?
“Momentum” je relevantan i uspješan film upravo zbog svoje sposobnosti da od arhiva napravi prostor refleksije, otpora i reinterpretacije…
Ipak, jedna rečenica koja nedvosmisleno upućuje i ukazuje na nepromjenjivost određenih povijesno-političkih realnosti – “I always notice that the details never change” (“Uvijek primjećujem da se detalji nikada ne mijenjaju”), snažno rezonira s fragmentima snimki razaranja, nasilja, ruševina i dugotrajne borbe Palestinaca za dostojanstveni život i prekid višedesetljetne okupacije. Prikazani detalji, namjerno izvučeni iz šireg konteksta snimke, ukazuju na sistematičnost opresije i kršenja ljudskih prava od 1948. godine. El-Omari koristi tehniku naglog zumiranja kako bi fokusirala naš pogled na ono što često promiče u širim planovima: fragmente eksplozija, sitnije komade betona, pukotine na fasadama, djeliće ulica koje više ne postoje. Intervencije u sliku često idu toliko daleko da motivi postaju gotovo neprepoznatljivi – što ne znači da su manje stvarni.
Naprotiv, ta stilizirana nejasnoća poziva na aktivno čitanje slike, na dublje sagledavanje višeslojnosti društvene i političke stvarnosti koju ona predstavlja. Iako je njezin otac snimao s dokumentarističkom namjerom – bilježeći događaje na terenu u klasičnom smislu riječi – autorica, kao pripadnica druge generacije gledatelja tih snimaka, ne zaustavlja se na pukom nasljeđu. Ona taj materijal dekonstruira, razlaže i rekontekstualizira, dovodeći ga u dijalog s aktualnim zbivanjima, ali i s vlastitom pozicijom nasljednice jedne osobne, obiteljske i političke povijesti.
“Momentum” je relevantan i uspješan film upravo zbog svoje sposobnosti da od arhiva napravi prostor refleksije, otpora i reinterpretacije, služeći se bogatim spektrom eksperimentalnih filmskih tehnika i stilskih odluka koje su uvijek u funkciji kritičkog promišljanja. Autorica promišlja doseg istine i viđene realnosti te umjesto jednoznačnog odgovora, El-Omari nudi osobni filmski esej, prostor u kojem slike postoje zajedno s emocijama koje ih okružuju, u kojem privatna povijest postoji zajedno s kolektivnom traumom.
