PočetnaPogled iza objektivaJasenko Rasol: "Suradnje su poticajne, moraš istovremeno biti i discipliniran i razbarušen"

Jasenko Rasol: “Suradnje su poticajne, moraš istovremeno biti i discipliniran i razbarušen”

-

Jasenko Rasol (Zagreb, 1969.) poznati je hrvatski direktor fotografije i fotograf, dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Kao fotograf održao je više od četrdeset samostalnih izložbi, dok je o njegovom radu dosad izdano pet monografija. Više o Rasolovoj foto-karijernoj medalji možete pročitati u izvrsnom intervjuu kolegici Barbari Šarić na portalu Vizkultura. Filmsku stranu iste donosimo vam upravo mi u recima koji slijede.

Najnoviji sugovornik “Pogleda iza objektiva” diplomirao je filmsko i TV-snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, da bi 1991. godinu proveo u Škotskoj na Sveučilištu u Glasgowu (Glasgow University – Department of Photography). Ratne godine nakon toga Rasolu, između ostalih, obilježavaju doku/reportažne suradnje s Reutersom, BBC-jem, NBC-jem, ORF-om, ZDF-om i HRT-om. Važno za naš intervju, naravno, Jasenko Rasol u filmskoj zajednici poznat je i kao vrsni direktor fotografije, mahom dokumentarnih filmova. Tako među njegove najpoznatije angažmane možemo izdvojiti “BBB” (Factum, 1998.) Saše Podgorelca, “Slobodni” (Gral Film, 2015.) i “Susjedi” (Gral Film, 2018.) Tomislava Žaje, “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019) Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, “Dnevnik Diane Budisavljević” (Hulahop / December / This and That Productions; 2019.) Dane Budisavljević, niz epizoda megauspješnog HRT-ovog / Fade Inovog doku-serijala “Direkt”

“Kako upisujem ADU 1988. godine, u ono vrijeme ne postoje video-kamere, posljedično time i mogućnost nezavisnog, samostalnog rada. Sve se bazira na filmskom snimanju u sklopu ADU-a i kompleksnom procesu suradnje s HRT-ovim laboratorijem, radom na montažnom stolu, korištenje projekcijske dvorane bez koje nema tehnički-kritičkog gledanja, odnosno provjere snimljenog materijala”, opisuje Rasol svoje relativne početke koji su njega i kolege studente ograničili u slobodi snimanja mimo same akademije. Jednostavno, govori Rasol, za to nisu postojali minimalni tehnički uvjeti. Sav tadašnji snimateljski posao bio je vezan za studentske vježbe ili studentske filmove koje su bili obvezni snimati.

Početkom devedesetih, točnije 1991., odlazite na studij u Glasgow, Škotsku?

“Kako to već biva u brucoškoj dobi mladosti i nadobudnosti, od studija na ADU-u i sebe imao sam velika očekivanja. Studij na važnoj instituciji za fotografiju i film u Hrvatskoj zamišljao sam kao idiličnu arkadiju gdje samo cveta cveće. Završetkom prve godine zaključujem kako je škola ipak samo škola, institucija s pravilima i ponekim strukturnim problemom. Tada krećem razmišljati gdje bih mogao pronaći novi akademski ambijent i pristup. Bilo je to vrijeme debelo prije interneta, pa se teško moglo doći do svih potrebnih informacija za procjenu potencijalno dobre akademske destinacije. Otišao sam pragmatično u Glasgow –  tamo imam familiju, što je znatno olakšalo egzistencijalne muke studentu iz Istočne Europe. Ostao sam godinu dana, dovoljno za zaključak kako je zagrebačka akademija dobro mjesto!

“Naime, pomalo naivno sam vjerovao da tamo na zapadu postoji škola koja spaja tradiciju i suvremenost, s vrsnim profesorima, teoretičarima i praktičarima voljnih podijeliti znanja o filmu, umjetnosti i fotografiji. No, iluzije klinca s periferije ubrzo se tope – idealizirana slika boljeg Zapada u realitetu ima mnoga ograničenja; posljedično, mijenja se vizura i način gledanja. Bilo je to ipak dobro iskustvo, putem se nešto naučilo i utvrdilo vrijednosti s obje strane geopolitičkog spektra. Samim time i zagrebački načina života lakše stavljam u korelaciju s anglosaksonskim i obratno. Nakon Glasgowa, odlazim u Pariz gdje ostajem pola godine, povremeno radim kao asistent fotografa na setovima. No, lagano mi je svega dosta i vraćam se u Hrvatsku nastaviti studij. A u njoj se sve mijenja, promatram novonastalu ratnu stvarnost, sada već nešto iskusniji zaključujem kako ni europsko znanje, ni balkanski nerv ne pomažu u ratnoj konstelaciji. Neka su nova pravila, smrdi na ozbiljan kaos, izgubljenu mladost, pad sustava vrijednosti i manjak profesionalnih mogućnosti. Ukratko – smrdi na rat.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Mačka je uvijek ženska"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mačka je uvijek ženska”

Radili ste kao mladić za tjednike Polet i S.L., kasnije i za Reuters, BBC, NBC i druge kao ratni snimatelj?

“Polet i S.L. relikti su prošlog, davnog i dalekog doba prije hrvatske samostalnosti, interneta, ekspanzije turizma i mogućnosti jeftinog putovanja. To je prahistorija koju danas ili idealiziramo (ljevica) ili demoniziramo (desnica). Što se mene tiče, taj je period bio uobičajeno kvrgav i lijep. Polet su bile ozbiljne novine i zajedno s ostatkom tzv. omladinskog tiska predstavljale su svjetonazorski princip ili ako hoćete, indetifikacijski kod. Polet je bio više od novina, radilo se o onom što se danas patetično i površno naziva lifestyle prinicipom. Srećom, nije se palamudilo o konzumerističkim nebitnostima, već su se brusile priče sa stavom, politički i glazbeni svjetonazori; vizualno pomicale granice. Sve je to mladom fotografu moralo biti jako interesantno i poticajno. Sjećam se da mi je – nakon što sam došao u redakciju S.L.-a i u bijeloj najlon vrećici dofurao izbor svojih fotografija – Boris Cvjetanović, tadašnji urednik fotografije, objavio fotku na stranici i pol. Pritom, fotografija nije imala veze s tekstom, bile su to autonomne fotografske cjeline koje samo rubno dotiču temu teksta. Objavljivane su kao šire foto-ilustracije, dok je danas to nezamislivo. Pitam se, što je ostalo od tog sustava vrijednosti? Koliko smo koraka otišli naprijed, a da nismo primjetili da hodamo unazad? Stvari su se ozbiljno promijenile, ništa više nije isto, a ni Poleta više nema.

“Reuters TV u Hrvatsku dolazi početkom rata, tamo nekoliko godina radim kao stuff cameraman. Nije to bilo ni lako ni ugodno s obzirom na ratne okolnosti, no što se drugo uopće moglo raditi? Kao snimatelj ili fotograf, uglavnom ništa pametno! Rat je jednostavno takav period. Ili čekaš da prođe dok negdje poluvidljiv čmrljiš ili si u akciji koja može završiti svakako. Naravno, pritom ne mislim na akciju ubijanja, već snimanja posljedica ubijanja. Ideja ratnog izvještavanja je da snimaš krizna žarišta, jer tamo se dešavaju priče. A priča se prodaje. Kada se iscrpi jedna, odeš na novo žarište raditi drugu. I tako u krug. Sve te priče, ako ih radiš intenzivno, postanu slične, u svima se provlači potpuni besmisao i silna patnja. To možeš raditi kad si mlad ili sve dok ne naučiš svaki detalj posla – snimajući, montiraš; dakle, režiraš. Teško je to raditi dugo, možda i nemoguće cijeli život. Iskustvo rata neobično je iskustvo, drugačije od svakodnevnog pa djeluje neupotrebljivo u regularnom životu koji se, srećom, ne sastoji od takvih ekstrema. Takvo iskustvo možeš dijeliti s onima koji ga i sami imaju. Ono najčešće ipak ostaje u nama kao iracionalnost s kojom ne znamo što raditi.

“Razlika između news agencija i regularnih TV-kuća velika je. Agencijska vijest je kratka i egzaktna, kako bi se mogla uklopiti u različite uredničke koncepte izvještavanja. Televizije su također radile news, ali ne po principima agencijskog izvještavanja. Manjkalo je hladnokrvnih profesionalaca, neutralnosti pristupa, nužno potrebne distance od dnevno-političkog diktata, samostalnosti uređivanja itd. U to vrijeme postojale su tri news agencije: Reuters, A.P. i WTN koje su pokrivale sve vrijedno TV-angažmana. Agencije imaju godišnje ugovore s većinom TV-kuća, odličnu logistiku i najbolju opremu, posljedično i najsposobnije ljude. TV-kuće – zbog različitog profila zadataka i bitno većeg broja ljudi koji sudjeluju u nastajanju sadržaja – to nisu imale usustavljeno, stoga nisu uvijek mogle podići proizvodnju vijesti na visoku profesionalnu razinu. Nisu ni morale, jer nekad im je važnija propaganda, promocija patriotizma, nacionalna ostrašćenost, njegovanje mitova i legendi. S druge strane, u agencijama je radio velik broj filmaša s ADU-a. Agencijama je to predstavljalo nevjerojatnu dobit. Sasvim je neuobičajeno da ljudi akademskih kvalifikacija snimaju raw news, no kako se nije imalo što snimati, radili su najbolji, a agencijski prilozi nikada nisu bolje izgledali.”

Na fotografiji: Jasenko Rasol / Foto: Maja Kljajić
Na fotografiji: Jasenko Rasol / Foto: Maja Kljajić

Možemo li kasniji prelazak na poziciju direktora fotografije – uglavnom u dokumentarnom filmskom rodu, pogotovo nakon 2000. godine – promatrati kao neki logični nastavak Vaše karijere?

“Snimateljski posao radim za egzistenciju iz raznoraznih razloga, moguće da je izboru kumovala slučajnost koja je, po inerciji stvari, prerasla u pravilo. A to se nadovezalo na iskustvo u kojem sam intenzivno funkcionirao kao ratni snimatelj. Samim time važno mi je bilo postojanje neke drugačije stvarnosti – art/fotografija bio je svijet mimo onog kojeg bilježim kamerom i od kojeg egzistiram. Smatrao sam to važnim za osobni mir i psihološko zdravlje. Nešto kao držanje balansa i distance od sirove realnosti. Po završetku rata nastavio sam i dalje raditi snimateljski, dok sam fotografski aktivniji u prostoru galerija, muzeja, izdavaštva… Kako se situaciju u društvu normalizirala, tako su se otvarali novi prostori i nove mogućnosti rada. Ponovno su se počeli snimati dokumentarni i namjenski filmovi, glazbeni spotovi, reklame, industrijski filmovi… Sve je to bilo dobrodošlo da spere zasićenost bavljenja newsom, kojeg je moguće posvećeno i predano raditi kraće vrijeme. Zamislite život u kojem satima stojite ispred neke kakti važne institucije i čekate bezprizorne političare ne bi li isti izjavili dve-tri šuplje frazetine. Za to treba imati velik želudac i živaca na pretek.”

Koja su po Vama najveća ograničenja filmskog, odnosno fotografskog medija?

“Ograničenja mogu biti podjednaka u oba medija. No, s iskustvom i znanjem – kao i boljim ili gorim produkcijskim uvjetima – prestajem razmišljati o ograničenjima, već o mogućnostima. Oba medija samo su na površan pogled ista. Radi se o posve različitom mindsetu. Snimajući, uključuješ faktor vremena, koristiš ton, pokret kamere… Ne snimaš jedan kadar nego cijelu scenu, pa je i logika gledanja i intepretiranja različita onoj koju primjenjuješ u fotografiji.”

“Reagiram na ono što me iritira ili veseli”, izjavili ste u intervjuu Vizkulturi. Možete li malo proširiti tu misao, naročito u kontekstu naizgled suprotnih polova samostalnog djelovanja u fotografiji i posla direktora fotografije.

“Pokušavam raditi sve što smatram vrijednim angažmana, bilo iz razloga zanimljivosti projekta ili kvalitete suradnika. Najčešće jedno podrazumijeva drugo. Odlučnost u odbijanju nekih ponuda, jednako je važna kao i selekcija odabranog posla. Jasno, ne uspijevamo uvijek precizno navigavati između želja i mogućnosti. Sve ovisi o razvijenosti društva i poslovima koji se potencijalno nude, ali i o nama samima. U suradnjama s više autora značajna je platforma zajedništva. Rad na filmu donosi specifičan oblik suradnje gdje su zone kreativnog angažmana podijeljene na veći broj ljudi. Autorstva se u konačnici sinergijski nadopunjuju i u toj interaktivnosti nastaje više od onoga što bi ponudio samo jedan autor. Mogućnost upregnuća svojih kapaciteta u tuđe vizije, angažira nas po drugim osnovama. Stoga tu nema frustracija zbog neminovnosti kompromisa. Suradnje su poticajne, traže racionalizaciju s jedne i imaginaciju s druge strane. Moraš istovremeno biti i discipliniran i razbarušen.

“S druge strane, kada radim isključivo po vlastitim idejama, nužno imam drugu vrstu otpora. Sumnje su druge prirode pa eventualno nastupa i lijenost i brzopotezno odustajanje uslijed možebitnih sumnji u smisao, značaj, važnost onog što radim. U uvjetima apsolutne slobode, samome sebi možemo štošta dozvoliti, a to nije uvijek najbolje za nas i naš rad.

“Stvarnost je nekad gruba borba, evo baš gledamo neshvatljiv prijedlog novog nacrta Zakona o autorskom pravu koji direktorima fotografije osporava koautorski status u audiovizualnom djelu. To je teški nonsens, ali i iznimno štetna manipulacija jer u kompleksnoj formi kakav je film, takve inicijative dugoročno štete cijeloj filmskoj zajednici. Kako to uglavnom biva, iza prijedloga stoje zakamuflirani materijalni interesi u kombinaciji s ego-dijagnozom i napola neosvještenom željom za potpunom dominacijom. Zato je važno artikulirano reći o čemu se tu radi, a još važnije i adekvatno reagirati.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dnevnik Diane Budisavljević"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dnevnik Diane Budisavljević”

“Direkt”, “Mačka je uvijek ženska”, “Dnevnik Diane Budisavljević”… Lijepa je to niska Vaših suradnji na važnim hrvatskim dokumentarnim projektima.

“‘Direkt’ sam snimao napreskokce, relativno davno, bilo je više snimljenih epizoda. Cijenio sam malu i mobilnu ekipu: redatelj i snimatelj. Činilo se da je format lake konjice, uz dobru organiziranost i odlično poznavanje procesa, jako produktivan. Može se napraviti puno u uvjetima u kojima smo zaglavili kao mala zemlja, s ne baš bogatom audiovizualnom produkcijom.

“Snimanje projekata poput ‘Mačka je uvijek ženska’ podrazumijevalo je poznavanje šireg likovnog konteksta. Marija Ujević-Galetović važna je na nekoliko razina – neke su strogo profesionalne i opće prihvaćena, a druge više privatne naravi – recimo, Marija lovi ribe najbolje na otoku. No, u procesu nastajanja tako specifične, hibridne filmske forme važno je znati puno o glavnom liku i njezinom djelu. Stjecajem sretnih okolnosti, i Marija i ja imamo jake veze s malim otokom 25 nautičkih milja od Zadra, na razne načine vezani smo za to mjesto. Rad na filmu bio je dio tog, višeg, zajedništva.

“‘Dnevnik Diane Budisavljević’ nije usporediv s gore spomenutim (kraćim) formama. Prvenstveno zbog kompleksnosti i posljedično, uloženog vremena u pripremu filma sve do faze u kojoj sa sigurnošću možemo reći da smo zreli za snimanje. Bio je to dug proces od desetak godina, između ostalog i zbog puno uloženog truda u preliminarno istraživanje kako bi se ustanovila istina. To podrazumijeva i angažman povjesničara koji nekoliko godina, u punom radnom vremenu, istražuju svu postojeću faktografiju, kopaju arhive i traže novu. Ratno vrijeme zagonetka je sama po sebi, a u svjetlu novog hrvatskog revizionizma, trebalo je imati seriozan znanstveni pristup potkrijepljen faktima. Istovremeno, postojeće stručne analize – ako su takve uopće postojale – nisu se mogle uzeti bez rezerve. Valjalo je zato provjeriti uvriježene činjenice i artikulirati punu sliku. Sve u svemu, dug i zahtjevan proces. Ne znam primjer da se u cro-filmu tako minuciozno pristupilo nekom povijesnom materijalu i periodu, a tek potom krenulo u filmsku razradu. Bio je to test znanja, izdržljivosti i upornosti. Zbog svega toga još mi je i draže da je film polučio tako velik uspjeh i zavidnu gledanost.”

Koje izazove je sa snimateljske strane nosilo šaltanje rodova u “Dnevniku Diane Budisavljević”?

“Dokumentarni dijelovi u ‘Dnevniku’ jednako su vrijedni igranim ili arhivskim. Razlika je u tome što se oni nisu mogli snimati dugotrajno zbog životne dobi protagonista i uvjeta na autentičnim lokacijama. Redateljica Dana Budisavljević i ja bili smo u procesu zaista dugo, stoga smo znali što radimo i jasna su nam bila moguća ograničenja. Isto tako, veselio nas je izazov neizvjesnog. Radeći višegodišnje istraživanje, postalo je jasno da potencijalni protagonisti odlaze zauvijek, uslijed pozne životne dobi. Hodali smo zato po tankoj žici bioloških neminovnosti, imajući u vidu da ne smijemo propustiti snimiti važne svjedoke vremena, njihove ispovijedi i sjećanja. Imali smo dužnost prema povijesnim istinama, ali još i više prema živim svjedocima vremena te hrabroj inicijatorici akcije, Diani Budisavljević. Paralelno je, naravno, postojala i briga kako napraviti film, odnosno ravnopravno uklopiti različite filmske rodove u skladnu i smislenu cjelinu. Igrani dio uvijek je nešto drugo po svojoj prirodi te načinu proizvodnje; dokumentarni nosi vlastite probleme i izazove. Zajedno s važnom arhivom, bilo je bitno spojiti dokumentarne i igrane dijelove u integralnu cjelinu, a pritom izbjeći uobičajene zamke takve veze. Bio je to i vizualno jak izazov, jer osobno nisam ljubitelj dokumentarno-igranih hibrida. Nagledao sam se neuspjelih pokušaja, pa me mučilo može li se napraviti stvarno dobar, smislen i bezbolan spoj. Vjerujem da smo uspjeli u tome.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.