Početna Pogled iza objektiva Hrvoslava Brkušić: "Nepredviđene situacije mjesta su kreativnih mogućnosti u montaži"

Hrvoslava Brkušić: “Nepredviđene situacije mjesta su kreativnih mogućnosti u montaži”

-

Hrvoslava Brkušić (Makarska, 1982.) kao desetka na keca zatvara premijernu sezonu “Pogleda iza objektiva”. ‘Ajmo par klasičnih uvodnih za početak. Dakle, naša cijenjena montažerka diplomirala je filmsku montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je umjetničkog kolektiva “Ljubavnice”, a svoj umjetnički izraz traži u različitim medjiima – od filma i videa, do zvučnih instalacija i performansa uživo. Radi naša gošća, primjerice, i kao filmski edukator, u sklopu Filmske početnice i nama izuzetno drage Restartove Škole dokumentarnog filma.

Mi ćemo se ipak zadržati na njenom montažerskom stvaralaštvu u dokumentarnom filmu. A ono je, barem što se samih suhih brojki tiče, odavno prešlo u dvoznamenkaste vode. Tako će se svi ljubitelji dokumentarnog filma sjetiti zapaženih naslova na kojima je Hrvoslava sudjelovala kao montažerka: “Blokade” (Factum / Restart; 2012.) i “Kratkog obiteljskog filma” (HRT, 2016.) Igora Bezinovića, “Ane Trg” (Restart, 2014.) Jelene Novaković, “Lijepo mi je s tobom, znaš” (Hulahop, 2015.) Eve Kraljević, tu je i iznimno zapaženi Bezinovićev hibrid “Kratki izlet” (Studio Pangolin, 2017.) itd. Lijepa-lijepa lista filmova jedne karijere koja se tek počela zahuktavati.

Hrvoslava je odrasla u Splitu, kako kaže – u prekrasnom, osunčanom mediteranskom gradu, koji joj je dozvoljavao boravak na ulici, samim time i konstantnu okruženost ljudima. Taj ulični život s puno smijeha, vike, redikula i mangupa oblikovao ju je na neki način. “Sve je to ostavilo trag na meni, da budem dosta prijemčljiva i da s lakoćom mogu osjetiti senzibilitet ljudi. To je jako važno u mom pozivu”, govori nam Hrvoslava koju je Splitski filmski festival, osnovan krajem devedesetih, kao tinejdžericu gurnuo u svijet filma.

“Gledala sam filmove Chrisa Markera, Jean Marie Strauba i Daniele Huillot, Stana Brakhagea i mnogih drugih. Nisam imala pojma tko su ti ljudi, ni o čemu njihovi filmovi govore. Nisam uopće imala pojma o filmskoj umjetnosti, ali te slike ostavile su na mene dubok trag. Toliki da su me preusmjerili na bavljenje filmom”, ističe naša montažerka.

Nakon srednje Hrvoslava odlazi u Zagreb, najprije na Grafički fakultet. Nakon dvije godine shvatila je da ju to zvanje ne privlači. Dalje se nekako sve odvijalo samo od sebe, govori. Čula je za neku filmsku radionicu u Kulturnom centru Trešnjevka, gdje se pobliže upoznala s filmskim procesom. Nakon nje upisuje montažu na ADU-u i tako kreće Hrvoslavino filmsko obrazovanje u području rezanja filmske slike. Žar za novim znanjem kasnije našu sugovornicu usmjerava prema Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjeku za animirani film i nove medije. Tamo je, već rekosmo, kasnije i magistrirala. Mnogo interesa za različite medije, eksperimentiranje s njima, obogaćivanje vlastitog iskustvenog i umjetničkog izričaja… Razlozi kojima se nema što prigovoriti.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Blokada"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Blokada”

Maknimo sa strane trenutno montažu, možemo li pokoju reći o tvojim vanškolskim aktivnostima izvan ovog, uvjetno rečeno mainstream filmskog stvaralaštva Hrvoslave Brkušić?

“Jedan od glavnih interesa vlastitog umjetničkog istraživanja je zvuk i eksperimentiranje s različitim frekvencijama i radio-valovima. Osobito kratki val, UKV, misteriozni radio signali, EME komunikacija i istraživanje različitih video i filmskih materijala, poput 16-mm filma, DV tehnike i digitalnih medija. Mnogi od mojih radova bave se nevidljivim prostorom oko nas i ograničenošću određenih pojava. Interesantna mi je ideja izmještene komunikacije, nedostižnih pejzaža i rezultat slušanja onoga što stiže kao odraz s nekog dalekog tijela, planeta, satelita… Općenito nakon intenzivnog rada na nekom filmu volim otići u drugi medij i probuditi ostala osjetila, ne baviti se neko vrijeme narativom, nego materijalnosti ili živim prostorom.”

Ovdje su bitne i “Ljubavnice”?

“‘Ljubavnice’ su ženski umjetnički kolektiv kojeg čine Tamara Bilankov, Stella Leboš, Luana Lojić, Ivana Pipal, Ana Vuzdarić i ja. Zajedničko nam je da smo završile Nove medije pri Likovnoj akademiji. Međutim, nismo sve bile na istoj godini i ne radimo sve u istom mediju. Okupile smo se prije par godina kako bismo izlagale zajedno u galeriji SC unutar programa ‘Oni dolaze’. Početna ideja bila je da svaka producira vlastiti rad, ali htjele smo ipak zajedno komunicirati neku smislenu cjelinu. Zato smo se redovito sastajale kako bi pričale o pojedinom radu. Na tim sastancima shvatile smo koliko zapravo uživamo u zajedničkoj dinamici i razgovorima, pa je ta izložba rezultirala jednim zajedničkim radom. Odlučile smo ostati kolektiv i sada je iza, ali i ispred nas, par većih izložbi. Neizmjerno sam zahvalna na toj suradnji, kolektiv mi je strašno važan.”

Na Restartovom webu piše da Hrvoslava “Umjetnost shvaća kao alat kojim otvara prvo vlastitu percepciju, zatim i percepciju drugih ljudi”. Koliko su ovi postulati primjenjivi u montažerskom poslu?

“Osobno su mi jako važna nova iskustva i izmještanje iz zone komfora. Na taj način volim proširivati (sa)znanja o svijetu u kojem živimo, ali i o sebi samoj; kako se nosim s određenim promjenama i koliko sam fleksibilna za nove stvari. Filmska umjetnost jedan je od alata za otvaranje percepcije. Kad počinjem raditi na nekom filmu, volim razmišljati o budućim gledateljima. Želim u startu krenuti od toga da je naša publika otvorena, spremna na filmsko putovanje koje može voditi u različitim pravcima.

“Vjerujem da film osim pričanja priče, djeluje i iskustveno na neposrednog gledatelja. Smatram to jako bitnim aspektom Sedme umjetnosti. Odustaneš li od nekog filma, to radiš zbog vlastitog limita, jer emocije – ljubav, strah, sreća, tuga… – se događaju u tebi kao gledatelju. Nekad je važno i o tome razmišljati.

“Jedno od zanimljivih predavanja kojima sam prisustvovala, bilo je ono Petera Kubelke u Rotterdamu. Radilo se o svojevrsnom obliku performativnog predavanja, a najupečatljiviji trenutak dogodio se nakon njegove izjave da ne možeš napraviti film koji će biti svima razumljiv. Odnosno, da ne trebaš raditi film koji će biti globalno razumljiv, jer u toj velikoj želji globalnog prijevoda na svačiji jezik, gubi se sama bit vlastite poruke.

“Upravo je to prevođenje jako važan segment našeg posla u montaži – kako sačuvati autentičnost i približiti je što većem broju gledatelja bez pretjeranog objašnjavanja. U filmu najviše cijenim različitost, vlastiti trud kako bih nešto razumjela: to najsporije vrijeme Ozuovih filmova, prekrasnu detaljnost Chantal Akerman… Sve ono nešto što me ponekad drži na rubu izdržljivosti, ali je vrijedno svake uložene sekunde. Za mene je to otvaranje percepcije, a isto volim raditi i sa svojim suradnicima.”

Na fotografiji: Hrvoslava Brkušić / Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Spomenuli smo u uvodu da radiš i kao filmski edukator u sklopu Filmske početnice i Škole dokumentarnog filma. 

“Uloga edukatora jedna mi je od najdražih. Nastojim joj se posvetiti u potpunosti i punog srca. Jako mi je drago da me vlastito obrazovanje i iskustvo navelo u montažersko zvanje, pa najprije nastojim svoje znanje podijeliti s polaznicima/studentima. Ta veza apsolutno treba biti nesebična, a odnos pun razumijevanja. Osobno kao edukator smatram potrebnim otvarati prozore, pokušati što zornije vidjeti ljude s kojima radim. Također, dozvoliti im i razvijanje na poljima gdje su najbolji, ali i ukazati ukoliko nešto nije dobro artikulirano. Naravno da nisu svi spremni na jednak način upiti znanje, ali to niti ne očekujem. Svatko ima drugu motivaciju, drugi izričaj. Nekad je i posao dobrog edukatora zajedno s polaznikom doći do zaključka da neko zvanje nije za nju/njega.”

Škola dokumentarnog filma posljednjih se godina prometnula u izuzetno ozbiljan edukativni program, koji već neko vrijeme probija gabarite uobičajenih domaćih filmskih radionica. Kako ona izgleda iz tvoje perspektive?

“Škola dokumentarnog filma prvenstveno je jako dobro osmišljen šestomjesečni program. Drže ga zbilja sjajni ljudi: Ana Hušman, Nebojša Slijepčević, Igor Bezinović, Oliver Sertić, Dinka Radonić, Katerina Duda, Bojan Marđenović, Borna Buljević, Vanja Jambrović, Anita Bastešić… Mi se trudimo i dalje usavršavati program, uvažavati evaluacije koje svake godine prilažu naši polazinci. Na temelju toga pokušavamo poboljšavati dinamiku rada, tako da su svi polaznici velikim dijelom zaslužni za dobro ustrojstvo škole i povećanje njene kvalitete.

“Program se sastoji od pet glavnih vježbi i nekolicine sporednih gdje se prolazi kroz cjelokupan proces izrade filma, od osnova snimanja slike i zvuka, osnova montaže do samog završnog kratkometražnog dokumentarnog filma kojeg polaznici u cijelosti samostalno naprave. Kroz cijelo trajanje ŠDF-a, polaznici uče o dramaturgiji, režiji i produkciji. Ovdje moram naglasiti da se od njih pri upisu ne očekuje nikakvo tehničko predznanje. Tako da je to velik posao kojeg odradimo unutar šest mjeseci. Na satu nas je uvijek dvoje i nastojimo od početka imati konstruktivne razgovore s polaznicima. Također, namjera je da osim od nas, mnogo uče i jedni od drugih. Najveća nam je nagrada što su filmovi polaznika ŠDF-a donijeli određeno osvježenje na lokalnoj dokumentarnoj sceni. U jako kratkom vremenu napravljeni su odlični filmovi, nagrađivani na raznim domaćim i stranim festivalima. Određeni broj polaznika posvetio se filmu i nakon Škole, nastavljajući svoje filmsko obrazovanje.”

Montiraš uglavnom dokumentarne filmove – igra slučaja ili si oduvijek naginjala doku-filmskom rodu?

“Slučajno sam završila u dokumentarnim filmovima, iako uz njih radim i još dosta eksperimentalnih. I jako mi je drago da je tako. Rad na igranom filmu također je lijep, no izazov montažera u dokumentarnom rodu je velik. Mnoge situacije rade se u nekontroliranim uvjetima, odnosno velik je broj nepredviđenih situacija. Upravo su one mjesta kreativnih mogućnosti u montaži: kako premostiti nepremostivo, kako ispričati indirektno, kako nekad uopće na prvu nepovezivo povezati u cjelinu. Scenarij za dokumentarni film piše se tri puta, kažu: prvi put prije snimanja, drugi na snimanju, treći u montaži. Stoga je rad u montaži na dokumentarnom filmu mnogo duži, mukotrpniji, ali i prepun međusobnog povjerenja i odgovornosti. Zato sam neizmjerno zahvalna kad me netko pozove na suradnju. Time mi ukazuje direktno povjerenje kako zajedno možemo napraviti nešto u što vjerujemo da je dobro.”

Na fotografiji: Hrvoslava Brkušić / Foto: Danko Vučinović,
Foto: Matjaž Rušt

Da sad ne idemo u širinu, ali možeš li nam izdvojiti nekoliko suradnji koje su ti ostale u pamćenju?

“‘Blokada’ je svima nama u ekipi – Maidi Srabović, Miru Manojloviću i Igoru Bezinoviću – bio prvi dugometražni igrani film nakon tek završene akademije. Meni osobno jako važan film. Rad na njemu dosta me je odredio, samim time i preusmjerio prema montiranju pretežno dokumentarnih filmova. Bio je to intenzivan i ponekad težak proces, s obzirom na to da smo se s dosta kreativnih prepreka susreli prvi put. S druge strane, radila sam s divnom ekipom i mislim da smo na kraju svi bili sretni s filmom.

“‘Kratki izlet’ je zasigurno najljepši film na kojem sam radila. Montaža je počela s prvim danom snimanja i nekako smo svi zajedno sudjelovali u tom procesu. Živjeli smo zajedno u Motovunu i Grožnjanu, svaku večer nakon povratka ekipe sa snimanja kolektivno se gledao materijal toga dana. Puno se komentiralo i smijalo – ‘Kratki izlet’ nastao je iz dubokog prijateljstva, a njegov odraz vidi se u filmu.”

Surađuješ često s Igorom Bezinovićem?

“Pretpostavljam da sam velik dio odgovora dala u prethodnom pitanju. Nas dvoje zajedno smo napravili neke od najvažnijih filmova naših karijera. Igora jako volim i cijenim kao autora i prijatelja, jako dobro se razumijemo i nadopunjujemo. A opet, imamo ključne karakterne crte koje se razlikuju, a dobre su za suradnju. Također, naši periodi rada i druženja nekad su dosta intenzivni, bude i dužih razdoblja odvojenosti. Mislim da je to važno za bilo koju suradnju. Suradnici bi se trebali razdvojiti neko vrijeme, iskusiti rad s drugim ljudima i onda donesti nova znanja u zajednički odnos. Kad smo zajedno, jako puno se smijemo, pričamo, raspravljamo, vjerovatno si idemo nekad i na živce. Ipak, rad s Igorom jedno je od mojih najljepših i najugodnijih iskustava u karijeri.”

I dobro, dobije Hrvoslava novi angažman, počnu joj na stol slijetati sati i sati sirovog materijala… Što dalje?

“Koliko god filmova dosad napravila, svakom je zajednička jedna stvar – ogromna tema na početku. Najprije me uhvati ushit, potom neki strah. Razmišljam kako ću sve napraviti, iz kojeg kuta početi gledati materijal, kako isti ne oštetiti unoseći iskustvo iz nekog prethodnog filma… Strašno mi je važno imati nove oči i uši, imati dijalog sa svakim materijalom. Bitno mi je ne suzbiti ga previše, napraviti ga od materijala koje taj film nosi u sebi, a ne svojim. Da se igram, u biti. Ovdje ću citirati Agnès Guillemot, montažerku nekih od najboljih filmova Novog vala: ‘Ana Karina je u jednom članku izjavila: U radu na filmu, sve se mora ozbiljno shvatiti’. Ja bih tome dodala: ‘Sve osim samog sebe. Potrebno je biti skroman’. Toj misli često se vraćam, jer skromnost prema materijalu, ljudima s kojima radiš i onima koji gledaju film, jako je važna. Skromnost dozvoljava da zbilja vidiš ono potrebno; onako kako jest, umjesto onoga što želiš vidjeti.”

Koliko je u montažerskom poslu bitno konstantno usavršavanje?

“U svemu je potrebno konstantno usavršavanje: gledanje filmova, čitanje knjiga, slušanje glazbe, bivanje na ulici… Smatram da je velik i važan zaokret pojavljivanje sve više ženskih autora. Film je još uvijek jako kanonizirana umjetnost, koju je velikim dijelom formirao muški pogled. Pogledajte samo Pulski filmski festival, koji se smatra našim najvećim nacionalnim festivalom – Zlatnu arenu za najbolji film u tradiciji dugoj 67 godina, dobile su svega dvije žene: Soja Jovanović i Dana Budisavljević. Radi se o poražavajućem podatku koji govori koliko je ženski glas bio potisnut, kako u financiranju filmova, tako i u vidljivosti njihovih filmova. Neprimjereno je od mene ovdje pričati kao da se radi o nekom trendu. Očekujem da će se u tom pravcu stvari mijenjati. I trebaju se mijenjati! Nadam se u budućnosti raditi sa što većim brojem autorica.”

Kad se osvrneš na svoju karijeru, procijedi li se uzdah sreće ili kud me nesreća nađe u tuđini? Da možeš opet birati, da li bi i danas izabrala istu karijeru?

“Hvala ti na ovom pitanju jer dugo o tome nisam razmišljala. Sada kad sam malo prošla kroz sve svoje prijašnje poslove i prisjetila svih ljudi s kojima ostvarila suradnju, jako sam sretna gdje se nalazim. Iznimno sam motivirana da isto nastavim raditi i dalje. Možda bih u nekom drugom životu izabrala biti književnica. Međutim, u ovom, da mogu birati petnaest puta, uvijek bih odabrala svoj sadašnji posao.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Ivana Marinić Kragić: “Kad su tabui u pitanju, reakcije su uvijek nepredvidljive”

Ivana Marinić Kragić za Dokumentarni.net govori o svojem najnovijem filmu, dokumentarcu "Nun of Your Business" (2020).

5. Dok’n’Ritam: “Indexi” – Konfuzija sarajevske rock religije

Na 5. Dok'n'Ritmu svjetsku premijeru doživio je dokumentarni film "Indexi" (2020) bh. redatelja Bojana Hadžiabdića i Zorana Kubure.

31. Nordisk Panorama: “Umjetnica i lopov” najbolji nordijski dokumentarac 2020. godine

Završena je 31. Nordisk Panorama, godišnja smotra najboljih nordijskih kratkometražnih i dokumentarnih filmova.

Dina Pokrajac: “Namjera Arterije je približiti život i stvaranje umjetnika koji su obilježili svoje vrijeme”

Selektorica programa Dina Pokrajac za naš portal najavljuje ovogodišnje, četvrto izdanje festivala Arteria - tjedan filma o umjetnicima.

Hrvatski dokumentarci na posebnom izdanju ZagrebDoxa

U sklopu ovogodišnjeg posebnog izdanja ZagrebDoxa (4. - 11.10.) bit će prikazano dvanaest hrvatskih filmova.

Otvorene prijave za 52. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva

Otvorene su prijave za 52. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva, koja će se održati u Buzetu.

Dodijeljeni 72. Kreativni Emmyji i 41. Emmyji za najbolje vijesti i dokumentarne filmove

Doznali smo pobjednike 72. Kreativnih Emmyja i 41. Emmyja za najbolje vijesti i dokumentarne filmove.

U utorak počinje 4. Arteria – tjedan filma o umjetnicima

Ovog utorka u Zagrebu počinje četvrta Arteria - tjedan filma o umjetnicima u organizaciji Kulturno informativnog centra (KIC).

“Inconvenient Indian” do glavne doku-nagrade 45. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu

Prije nekoliko dana dodjelom nagrada i priznanja završio je 45. Međunarodni filmski festival u Torontu (10. - 19.9.).

U petak se ponovno otvaraju vrata Dokukina KIC

U petak, 25. rujna ponovno se otvaraju vrata Dokukina KIC, jedinstvenog kina specijaliziranog za dokumentarce u centru Zagreba.