Nedostatni stambeni kapaciteti u Zagrebu uklapaju se u neoliberalnu paradigmu zanemarivanja prava na stanovanje u korist tržišnih kretanja, čemu je jednako doprinijela tranzicijska privatizacija, kao i potpuno zanemarivanje instituta javnih stanova. Još je specifičnija usustavljena nebriga za javne prostore i zaštićena kulturna dobra, a prostorna devastacija i izostanak urbanog planiranja situaciju su dodatno učvrstili. Konkretne posljedice po ljude i prostore plastično se ocrtavaju u slučajevima na kojima se te tendencije prelamaju. Iako se nakon dugogodišnje inertnosti vlast napokon promijenila i pokazuje makar razumijevanje prirode problema, klijentelističke i koruptivne prakse normalizirane su do te mjere da će biti potrebne godine njihova prevladavanja.
Na ovogodišnjem ZagrebDoxu u sklopu programa “Stanje stvari”, prikazan je dokumentarac “Vitić pleše” (Bacači sjenki / HRT; 2023.) interdisciplinarnog umjetnika i kulturnog djelatnika Borisa Bakala. Film je zbog svoje paradigmatičnosti izazvao silan interes javnosti, a rezultat je dugogodišnjeg projekta “Čovjek je prostor – Vitić pleše”. Već naslov sugerira da je, uz afirmativne prakse stanovanja i kohezijsku funkciju infrastrukture, u središtu zanimanja tzv. Vitićev neboder u Zagrebu, izgrađen krajem pedesetih kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik. Ivan Vitić danas je iz javnog diskursa istisnut predstavnik arhitektonskog modernizma, čemu svjedoči i u film umetnut prizor gotovo neobilježenog grobnog mjesta, konačnog razračunavanja s nasljeđem bivše države. Zbog činjenice da su se na zgradi reflektirali svi presudni društveni momenti i razmimoilaženja, Vitićev neboder nije samo spomenik kulture, već mnogo prije spomenik vremena, i to ne samo suvremenog odnosa prema nasljeđu, nego i paradoksa bivšeg sistema.
Bakal razvija film s neboderom kao glavnim junakom, što se ispostavlja dijelom šireg aktivističkog angažmana i nanove uspostave svijesti o infrastrukturi u službi zajednice; ukratko, afirmira sve one vrijednosti koje se u suvremenim raspravama malicioznim zamjenama teza prokazuje kao atavizam socijalističkog nasljeđa. Film nas uvodi u povijesni kontekst, što kroz arhivske snimke, što međunatpise, ali i svjedočenja živih svjedoka vremena, da bismo osvijestili društvenu pozadinu projekta. Zgrada je projektirana u duhu egalitarističke ideje nadvladavanja društvene stratifikacije, ne bi li svi uživali isti tretman u dijeljenom prostoru. Međutim, Vitićeva vizija nadilazila je ne samo izvedbene mogućnosti, nego uopće svijest usmjeravanja na detalje kojima primarna funkcija nije čista funkcionalnost, stoga je niz pogrešaka rezultirao time da zgrada nikad nije dobila uporabnu dozvolu. Toj činjenici unatoč, naseljena je.
“Vitić pleše” najbolji je podsjetnik na korumpiranu okolinu i zajednicu nasilno organiziranu na temelju prava jačega.
Sve nam to Bakal izlaže umećući kadrove vlastitog angažmana godinama kasnije, u novom sistemu koji razotkriva sukobe različitih vrijednosnih pozicija i opiranje dijela stanara svakoj ideji solidarne akcije. Dokumentirajući pokušaj zajedničkog pritiska na institucije da bi se evidentno degradirana zgrada, ujedno zaštićeni spomenik kulture, obnovila, film se neočekivano premeće u sociološku studiju odnosa unutar grupe povezane tek boravkom na istoj adresi. Atomiziranju kao krajnjoj instanci raspada nekadašnje homogenosti doprinijela je devastacija i nezakonito okupiranje komunalnih prostora, čija je svrha bila zajedničko provođenje slobodnog vremena. Snimajući stanare u pokušaju obnavljanja zapostavljenih tradicija, ogoljuje se suvremena društvena slika – latentni sukob onih koji se solidarnosti živo sjećaju te pojedinaca koji je uslijed straha od gubitka stečenih privilegija negiraju. Kao što neboder postaje poprište studije međusobnih odnosa, tako i pokušaj njegove obnove ilustrira sustavne probleme svakog pokušaja promjene, koju koče, kako neizostavni klijentelizam, tako i mehanizmi funkcioniranja bivše vlasti.
U filmu se otvoreno prokazuju očiti kriminalni postupci na svim razinama, od izdavanja dozvola za intervencije na zaštićenom spomeniku, preko izostanka kontrole prisvajanja javnih prostora pa sve do ignoriranja opasnosti po živote građana zbog redovitog opadanja dijelova zgrade. Posebno se zanimljivo prisjetiti neposredne povijesti i načina upravljanja Zagrebom na temelju nekadašnjih Bandićevih samovoljnih dekreta, a koliko duboko seže klijentelistička mreža najbolje pokazuju odnosi suvlasnika, od kojih se pojedini vode isključivo privatnim interesom. “Vitić pleše” neumoljiva je dijagnoza posvemašnje društvene degradacije u kojoj oni slabiji naprosto bivaju istisnuti, a gotovo komične epizode angažmana tvrtke od strane Grada s jednim zaposlenim, dodatno je podupiru. Pravi antiklimaks doživljavamo u trenutku naivne pomisli da se pred nama odigrao gotovo klasični dramski sukob, koji je nakon svih peripetija ipak rezultirao uspješnom obnovom. No, zbog neprofesionalnosti i otvorenog zanemarivanja javnog interesa, čitav se proces ispostavio kao u srži estetska korekcija, dok nekvalitetna izvedba i dalje otežava život stanara. A sve to i prije potresa.
“Vitić pleše” najbolji je podsjetnik na korumpiranu okolinu i zajednicu nasilno organiziranu na temelju prava jačega. Bakal pak konkretni aktivizam, u smislu preseljenja na lokaciju i razvoja osnažujućih praksi među akterima, preobražava u dinamičan film prepun obrata, dokumentirajući ujedno razdoblje u rasponu od petnaestak godina. Pritom ostvaruje snažnu vezu posebno prema zagrebačkoj publici, koja prikazane apsurde aktivno prepoznaje. U budućnosti ostaje barem podržati slične inicijative usmjeravanja kreativne energije prema traganju za alternativom i osvješćivanju zajednice o nužnosti zahtjeva za osiguranjem prostora kvalitetnog življenja, kao tek preduvjeta solidarnijeg društva.
