Pregled Regionalne natjecateljske konkurencije 11. ZagrebDoxa zaključujemo s njenim hrvatskim stanovnicima. Realno je teško bilo očekivati ponavljanje izvrsnosti prošle godine (“Ljubavna odiseja”, “Prolaz za Stellu”, “4. majmun”, “Ovrha”), ali takav pad kvalitete u samo godinu dana nitko nije mogao očekivati.
Ako smo s 10. ZagrebDoxa mogli odlepršati širokog osmijeha, busajući se u prsa činjenicom kako hrvatski dokumentaristi polako hvataju vlak sa zapadnom i nemjerljivo bogatijom doku-mašinerijom, onda je njegovo jedanaesto izdanje bolan podsjetnik da tome jednostavno – nije tako. Falilo je i ideje, maštovitosti, kreativnosti, želje za pomicanjem dobro utabanih granica…
Ogromna većina prikazanih naslova nema niti će ikada imati potencijal buđenja umjetničkih žarulja, kako kod svojih uhodanih kolega, tako i kod tek propalih dokumentarističkih umova.
Hrvatska i dalje produkcijski zaostaje za razvijenim dokumentarnim svijetom, a brojka od tek dva ili tri hrvatska filma u službenom programu koji zadovoljavaju zapadne standarde, ne može zadovoljiti niti naše redatelje, producente, pa ni direktora ZagrebDoxa Nenada Puhovskog.
“Posljednjih 100” (2014) ★★★
- Režija: Morana Komljenović
- Produkcija: Fade In / Zagreb film
- Trajanje: 36 minuta
Za određene naslove bismo voljeli da su pronašli mjesto u nekom manje zahtjevnom Doxovom programskom slotu. “Posljednjih 100” (2014) Morane Komljenović spada u ogledne primjere takvih filmova.
Poznata Fade Inova producentica i redateljica snimila je dokumentarac o zatvaranju kultnog riječkog kluba Palach kroz prizmu bivšeg zakupca Alena Mancea. Konačni filmski proizvod odaje nepogrešivi zadah low budget zbrzanosti, manjak šireg kontektstualnog pečata i amaterizma koji nas uz sav trud nije uspio uvjeriti u mesijansku nenadjebivost glavnog lika bez koje će riječka alternativna scena skliznuti u bezdan 18. stoljeća.
Palach danas normalno posluje i, čisto za informaciju, samo u narednih nekoliko tjedana dovodi Ramba Amadeusa, Generala Wooa, Električni orgazam, Wovenhand…
“Rakijaški dnevnik” (2015) ★★★+
- Režija: Damir Čučić
- Produkcija: Hrvatski filmski savez
- Trajanje: 81 minutu
Dinamični duo ponovno jaše, prva je pomisao nakon otvaranja “Rakijaškog dnevnika” uvijek zanimljivog i protustrujno okrenutog Damira Čučića. “Dnevnik” je, naime, najnovija suradnja na relaciji Čučić – Boris Poljak koja je prošle godine kulminirala višestruko nagrađivanim “Autofocusom” (2013).
U ljeto 2014. godine preminuo je Mario Haber, ton-majstor i strastveni proizvođač rakije u vlastitoj radinosti. Haber je s Čučićem surađivao na šest filmova, a posljednja je, eto, kooperacija završila u međuzemlju, čardačkom prostoru koji razdvaja živi i mrtvi svijet.
Preminuli Haber još je prije uglavljenog početka snimanja u svojim ladicama nataložio stotine kaseta, kroz desetak godina bilježeći razne zvukove i razgovore s prijateljima tijekom alkoholno-proizvodnih seansi.
“Rakijaški dnevnik” reproducira neke od tih audio zapisa, kombinirajući znalačka vizualna rješenja poput ploveće zidne projekcije Haberove privatne foto arhive te živu stop-animaciju s noirovskim džez dionicama.
“Dnevnik” ipak ne sadrži grešnu voajersku privlačnost “Autofocusa” ili opasnu nepredvidljivost “Mitcha”. Čučić snagu svojeg filma traži u tankom eksperimentalnom vakuumu između sna i jave; izjedajućoj samoći koju je moguće istresti u binarni kalup; slavljenju skladnosti pokreta, zvuka i ritma. Vizualnoj dekadenciji koja u konačnici sama sebi postaje svrha, a krajnjeg gledatelja ostavlja uglavnom ravnodušnog.
“Veruda – film o Bojanu” (2015) ★★★+
- Režija: Igor Bezinović
- Produkcija: HRT
- Trajanje: 34 minute
Ako je “Blokada” (2012) predstavljala ulaz na veliku dokumentarističku scenu za riječkog autora Igora Bezinovića, onda je “Veruda – film o Bojanu” trebala spustiti nogar i dodatno zacementirati tepajuću tezu o jednom od najtalentiranijih redatelja mlađe generacije.
Pa ipak, “Bojan” je u odnosu na “Blokadu” nemali korak nazad, s čime se, srećom po Riječanina, nije složio regionalni Doxov žiri (Posebno priznanje).
Ako ste gledali mađarsku “Kainovu djecou” / “Cain’s Children” / “Káin gyermekei” (2014., Marcell Gerö), onda ste mogli zamijetiti cijeli niz (uglavnom) uspješno-neinvazivnih dokumentarističkih tehnika koje uspijevaju zaokružiti socijalni kontekst još gorih sudbina od Bezinovićevog glavnog aktera, sitnog prijestupnika Bojana.
Osim stručnih zamjerki (tipična hrvatska niskobudžetna produkcija, bolna reportažno – Andrija Jarak statičnost kadrova, rubna poverty porn eskploatacija, kirurški odmak od svojeg junaka…), postavlja se i pitanje mogućeg glorificiranja nasilja i delikventskog ponašanja. Konkretnije, čime su takve osobe, a koje ne pokazuju – ili ne pokazuju dovoljno – poštovanja prema drugim ljudskim bićima, pa i kajanja za počinjene zločine, uopće zaslužile minutažu na velikom platnu?
“Besplatno” (2014) ★★★ i 1/2
- Režija: Vlatka Vorkapić
- Produkcija: Fade In / Zagreb film
- Trajanje: 43 minute
Hrvatska autorica Vlatka Vorkapić ponovno je zajahala dokumentarnim valovima, nakon igranog hita “Sonja i bik” iz 2012. godine. “Besplatno” je u svom korijenu istraživački dokumentarani esej, s nepreglednom kolonom sugovornika koji vlastito vrijeme i potencijalnu zaradu podređuju društvenom dobru.
Na podpitanje “Je li ono što je besplatno manje vrijedno?” odgovaraju volonteri, aktivisti i ugledne javne osobe. Jedno je sigurno – altruistične sjenke izmoždene hrvatske stvarnosti dobile su poprilično važan poguranac za otvaranje socijalno osvještenijeg diskursa.
“Besplatno” se vjerojatno neće naosvajati inozemnih nagrada, ali za jedan dobro istražen, informativan i baš profesionalno kompaktan dokumentarac, na hrvatskom doku-nebu uvijek mora biti prostora.
“Riba ribi grize rep” (2015) ★★★ i 1/2
- Režija: Neven Hitrec
- Produkcija: Hrvatski filmski savez
- Trajanje: 27 minuta
Kaotični “Ljubi bližnjega svoga” (2013) Darovana Tušeka predstavljao je najveće osvježenje prošlogodišnjeg ZagrebDoxa. Ove godine istu je titulu ponio dokumentarac “Riba ribi grize rep” (2015) Nevena Hitreca koji se nakon “Ovrhe” (2014) posvetio laganijim temama od ovršnih turbulencija obitelji Medak.
U moru Doxovih ljudskih drama i socijalnih nepravdi bilo je, iskreno, ugodno za promjenu pogledati prozračnu (nenamjernu) komediju o previranjima unutar jedne ribičke udruge na obroncima zagrebačke metropole.
Hitrecov kratkiš varljivo je jednostavan film, pogotovo u samom prološkom odmotavanju. Školska kamera u početku nema previše posla, tek zadaću lijeno prebacivati vlastiti fokus s predsjednika udruge na kapajuće dolaske ostatka članstva i skorašnji sastanak pokraj brdovačkog ribogojilišta.
No, kako vrijeme odmiče, tako ljubaznost i obzir ribiča naspram uključene kamere ustupaju mjesto starim neprijateljstvima i ideološkim razilaženjima, a “Riba ribi grize rep” doživljava transformaciju iz home video zajebancije u prvorazrednu filmsku alegoriju razjedinjenog i cendravog hrvatskog društva.
Pametan Hitrecov film koji pogađa u srž problema. A naizgled se nije morao previše niti truditi…
“Lijepo mi je s tobom, znaš” (2014) ★★★
- Režija: Eva Kraljević
- Produkcija: Hulahop
- Trajanje: 45 minuta
Posve drugačiji učinak na višepotpisanog autora tetovirao je debitantski film Eve Kraljević, “Lijepo mi je s tobom, znaš”. Gotovo nestvaran prosjek ocjena (4,95) katapultirao je film o odnosu između autorice i njene sestre Mije, oboljele od Downovog sindroma, prema Nagradi publike 11. ZagrebDoxa.
Gotovo da biste pomislili da se radi o “Činu smaknuća” ili “Hoop Dreamsu”, a ne tek jednom u nizu hrvatskom klišejiziranom doku-tearjerkeru s invalidskim pečatom koji koketira s eksploatacijskim impulsom svoje obiteljske tragedije.
Eva Kraljević, unatoč očiglednom naporu, nije uspjela prenijeti esenciju odnosa sa svojom bolesnom sestrom. Velika većina direktnih scena s Mijom djeluje nategnuto, isforsirano i poškropljeno golemom količinom krivnje, dok dodatnu nelagodu izaziva očajan i napadno književan VO scenarij izboran gramatički neispravnim redoslijedom pojedinih riječi.
A to je samo vrh ledenog brijega naših frustracija…
Film donekle izvlači zadnji sadržajni kvartal s dirljivom obiteljskom montažnom sekvencom te scenom u kadi, ali radi se tek o bljeskovima u inače generalno sasvim prosječnom dokumentarnom filmu.
“Bolesno” (2015) ★★★★
- Režija: Hrvoje Mabić
- Produkcija: Fade in / Zagreb film / Drugi plan
- Trajanje: 95 minuta
Do neba talentirani Hrvoje Mabić trijumfalno je završio diptih-hororac o Psihihatrijskoj bolnici Lopača. “Bolesno” je uvjerljivo najbolji hrvatski dokumentarac u natjecateljskom dijelu Doxa, a tome je više razloga.
Manji – u nedostatku ozbiljnije konkurencije; veći i puno važniji – ispekavši zanat u “Direktu”, Mabić je godinama bio uronjen u hladni napalm najrazličitijih ljudskih sudbina, uglavnom s tragičnim predznakom. Hrvatski redatelj diplomirao je tragi-doks do te mjere da sa švicarskom preciznošću može ispričati osobnu priču, a da ista na velikom platnu završi na njemu točno željeni način.
“Bolesno” je po svemu produžena – naravno i intimnija – ruka također zapaženog “4. majmuna” (2013), iako do kraja ogoljena sudbina Ane Dragičević, liječene od homoseksualnosti, udara bolnije; boli stvarnije; vrišti dok ne nestane zraka…
Kome se obratiti kad vas napuste najbliži? Koga nazvati kad s s druge strane nema nikog da podigne slušalicu? Gdje pobjeći kad pakao uvijek putuje s vama?
Posvetit ćemo se Mabićevom film u širem osvrtu, da… Ali evo, i nakon desetak dana od prvog gledanja, “Bolesno” i dalje pokazuje tvrdokornu otpornost na antibiotike zaboravnog vremenskog pijeska.