Riječki klub Palach godinama je bio sinonim za jednu od oaza riječke alternativne scene, koji je prošle godine, zbog upravljačkih peripetija i odluka gradskog odjela za kulturu, stavio ključ u bravu nakon punih 45 godina postojanja.
Redateljica Morana Komljenović odlučila je stoga vlastitom kamerom u filmu “Posljednjih 100” (2014) zabilježiti posljednje udisaje kultnog kluba čija je sudbina još uvijek neizvjesna, iako bi i Palach – nakon utvrđivanja jasnih pravila igre i rješavanja upravljačke problematike – mogao slijediti primjer zagrebačke Močvare koja je također jedno vrijeme bila zatvorena za javnost.
“Posljednjih 100”, dakle, ocrtava taj aftermath, kraj jedne Palachove ere kroz oči njegovih zaposlenika, uglavnom Alena Mancea, čovjeka koji je pet godina bio na čelu kluba u Kružnoj ulici. Mance, na prvi pogled, nije tip čovjeka koji bi zdvajao nad svojom sudbinom i upirao prstom prema Olimpu nerazumijevajućeg Gradskog poglavarstva.
Gubitkom Palacha prije svega gube sami Riječani, pogotovo alternativno nastrojen dio njezinog pučanstva. Gube i njegovi zaposlenici kojima je Palach postao doručak, ručak i večera – “pos’o, kuća, birtija” da točnije citiramo Alena. Slično rezoniraju i ostali djelatnici, koje povezuje zajednička – gotovo zaštitnička – fronta prema klubu iznimne povijesti. Mjestu u kojem se svi međusobno poznaju i pomažu, čak i glazbenici koji nerijetko u Palach dolaze svirati za deci hladne pive.
Komljenović nije uspjela prenijeti onaj kataklizmični, nepovratni impuls koji nastaje gubitkom jedne važne gradske, u ovom slučaju kulturne institucije poput riječkog Palacha. Možda i jer će Palach, kako sada stvari stoje, u budućnosti ipak zaživjeti u novom ruhu.
Komljenović nije uspjela prenijeti onaj kataklizmični, nepovratni impuls koji nastaje gubitkom jedne važne gradske, u ovom slučaju kulturne institucije poput riječkog Palacha. Možda i jer će Palach, kako sada stvari stoje, u budućnosti ipak zaživjeti u novom ruhu.
Stoga “Posljednjih 100” ne predstavlja film o kraju kluba kao takvog već prije svega kraju jedne vlasničke strukture. Možda je i to jedan od nesvjesnih redateljičinih glavnih razloga izostanka šire kontekstualne i povijesne pozadine (manjak relevantnih sugovornika i alternativnog scenskog koncenzusa, potpuno zamračenje bilo kakve arhive iz prošlosti).
Sve to ovom dokumentarcu oduzima onu korektivno-nostalgičnu dimenziju, u isti trenutak ostavljajući dojam nedovršenosti i zbrzanosti, dovršavanja domaće zadaće između praznih Panovih gajbi pive, u duhu (i kulisi!) u kakvom je protekla većina centralnog mesa “Posljednjih 100”, intervjuom sa sada već bivšim čelnim čovjekom Palacha.
