PočetnaEsejiDokulturaSnaga je u detalju

Snaga je u detalju

|

Pisali smo o obrazovanju za film unutar hrvatskog osnovnoškolskog i srednjoškolskog sustava, da bismo zaključili o izoliranim nišama poticanim od strane entuzijastičnih pojedinaca i inicijativa civilnog društva. Kao najveći se problem otkrivaju neujednačenost i nejednaka mogućnost sudjelovanja, uvijek vezani za socijalno-ekonomske faktore. Baš kao što ćemo manji broj inicijativa pronaći izvan većih kulturnih sredina, uključivanje u obrazovne programe jednako ovisi o informiranosti, kao i mogućnosti participacije u slučaju prostorne izmještenosti, odnosno slabije ekonomske moći. Nastavni kadar najčešće nema osiguranu podršku, a ponekad niti osnovne preduvjete da bi samostalno mogli provoditi nastavu filma, uključujući teorijski i praktični aspekt.

Osim direktne suradnje sa školskim sustavom, unutar civilnog sektora i dijela kulturnih institucija pronalazimo edukacijske projekte, koji funkcioniraju kao obrazovne enklave, s organiziranim radionicama za širok spektar korisnika, od predškolske do umirovljeničke dobi. Takvi su naprimjer kulturni centri, čije je djelovanje usmjereno na inkluzivnost društveno manje aktivnih skupina. Od mjesta do mjesta, njihova je efikasnost vezana uz angažman pojedinaca, kao i financijske podrške od strane lokalne samouprave. Diljem zemlje postoje frekventni programi usmjereni na raznoliku populaciju, često karakterističnog fokusa, čiji rad nadilazi lokalni značaj. U Koprivnici naprimjer djeluje Forum udruga nezavisne kulture, pri čemu više udruga funkcionira umreženo, a dijelom su posvećene i organizaciji filmskih radionica. U Kino klubu Split pokrenut je edukativni projekt “Mala škola medijske kulture”, namijenjen nastavnicima s ciljem podupiranja kompetencija za podučavanje medijske pismenosti. Jedan od najpoznatijih dječjih kinoklubova je u Čakovcu, Škola animiranog filma – ŠAF godinama ostvaruje rezultate u dječjem stvaralaštvu na području animacije. Iako je riječ o tek nekoliko primjera, ilustriraju način na koji različite sredine – u skladu s lokalnim specifičnostima, paralelno razvijaju koncepte, čiji je cilj kompenzacija stabilnog i opće dostupnog obrazovnog okvira.

Nove perspektive stabilnih pozicija

Na prvi pogled, takva konstelacija odaje dojam raznolikosti i razvedenosti filmsko-edukacijske scene, uz uvažavanje različitih pristupa, polazišta i širok generacijski raspon. Na jedan je način to i točno, uzmemo li u obzir nužne interferencije formalnih i neformalnih obrazovnih aktera i njihovu međuovisnost u nadvladavanju uočenih nedostataka, izvaninstitucionalni je sektor nezanemariv. Kinoklubovi pak zauzimaju specifičnu poziciju, proizašlu iz jugoslavenskog kulturnog nasljeđa – opće dostupnosti sadržaja s ciljem obrazovanja. Već spomenuti Kino klub Split odlikuje se tradicijom koja počiva na eksperimentalnosti, a neka od najznačajnijih imena hrvatskog filma djelovala su tamo, spomenimo samo Ivana Martinca ili Lordana Zafranovića. Osim stvaralaštva, fokus je na edukaciji – od osnovnih radionica upoznavanja procesa snimanja do teorijskih predavanja i diskurzivnih programa. Trenutno je najaktualniji interdisciplinarni projekt “Skriveni grad”, koji spaja audiovizualne medije, urbanizam i arhitekturu. Nizom predavanja, popratnog istraživanja i praktičnog rada direktno problematiziraju lokalnu vizuru, razotkrivajući političnost u pozadini.

Osvrnemo li se na Zagreb, kulturna je, pa time i filmska ponuda najraznolikija, uz najviše dionika različitih provenijencija. Kinoklub Zagreb u užem je filmskom smislu ostvario možda i najdublji utjecaj, od duge tradicije do sadržajne raznolikosti, pri čemu se u njegovu radu uvijek ogledala šira društvena slika, manifestirajući se kroz stupanj vidljivosti i razinu društvenog poticaja. Danas se odlikuje živom produkcijom koja obuhvaća sve rodove, uspješno inzistirajući na suradnji u prenošenju različitih razina filmskog znanja. Pritom je zanimljivo da najveći broj ostvarenja nastaje na radionicama baziranim na međusobnoj podršci, u skladu s osnovnim pretpostavkama rada u amaterskom okruženju. Kao što voditeljica radionica Dalija Dozet ističe:

“Kinoklub osigurava prostor istraživanje, igru i slobodu kreiranja te međusobne autorske suradnje – kroz radionice, predavanja i projekcije. To čini kontinuirano, u različitim fazama svog postojanja, još od 1928. U Kinoklubu često i sami voditelji polaze radionice i/ili paralelno s polaznicima rade na svom projektu. Tip obrazovanja kakav nudi Kinoklub, specifična je razmjena ljudi različitih profesija, iskustava i stilova, sa zajedničkom ljubavlju prema filmu i filmskom stvaranju.”

Osim bazične radionice “Filmska škola”, u KKZ-u postoji niz naprednih, od kojih su neke, poput “Skice, probe, igre” voditelja Tomislava Šobana ili “Filma eseja” voditeljice Ive Gavrilović, opće prepoznatljive, već zbog činjenice da tu proizvedeni filmovi redovito konkuriraju na nacionalnim festivalima, a sami autori nerijetko djeluju na više umjetničkih ravni. Radionice s konkretnijim naglaskom, poput “Montažnog” i “Scenarističkog laboratorija”, omogućavaju usavršavanje određenih segmenata postupka proizvodnje filma. Izrazito je važno inzistiranje na marginaliziranoj filmskoj kritici i analizi jer bez spoja teorijskih pretpostavki i praktičnog rada teško možemo govoriti o pomacima. Daljnji se aspekti cjelovite filmske kulture u međuodnos dovode programskim konceptima kakav je npr. “Nisam od jučer”, a koji je revitalizirao pogled na baštinske filmove Kluba, oživljavajući ih u vidu dijaloga realiziranog i kroz filmski medij. Svakako, kad su u pitanju kinoklubovi, najvažnija stavka ostaju otvorenost i mogućnost aktivnog uključivanja, a sagledamo li ih iz suvremene perspektive, nasuprot nekadašnjoj ulozi alternative dominantnoj kinematografiji, sve više se premeću u aktivni faktor sveobuhvatnog filmskog obrazovanja.

Kreativna, ne i strukturalna ravnopravnost

Kinoklubovi se očekivano oslanjaju na rodovsku raznolikost i slobodu izraza, a želimo li temu suziti na specifičniju nišu dokumentaraca, onda na nacionalnoj razini postoje dvije najproduktivnije neformalne škole – Filmaktivova Nova škola dokumentarnog filma i Restartova Škola dokumentarnog filma. Obje osiguravaju cjelovit pristup izradi filma, kao što nastala ostvarenja čine kvantitativno i kvalitativno nezamjenjiv dio dokumentarne scene.

Budući da Filmaktiv djeluje na riječkom području, prirodno dolazi do decentralizacije sadržaja, a sama udruga usmjerena je na društveni angažman, uključujući edukativnu komponentu. Jedna od najrelevantnijih inicijativa je “Film svima” u partnerstvu s Udrugom gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije i Udrugom slijepih Primorsko-goranske županije, što podrazumijeva ciljano prilagođavanje audiovizualnog sadržaja osobama s oštećenjem sluha i vida, kao i promicanje – u našem kontekstu – manje evidentnih praksi. Svaki je korak u tom smjeru nužan, ne samo za osvješćivanje potreba dijela sugrađana, već i mogući poticaj prema promjeni standarda gledanja i doživljaja filma.

Nova škola dokumentarnog filma bazirana je na procesu realizacije autorskog dokumentarca, uz podršku prominentnih mentora. A da su konačni produkti utemeljeni na autorskoj samosvijesti svjedoče filmovi, od kratkog eseja Bele Bračko-Milešević “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” (Filmaktiv, 2021.), koji međugeneracijsku prazninu puni materijalnim ostacima sjećanja, pa do filma “Martin Torpedo” (Filmaktiv, 2021.) Tonija Jelenića, suptilnog portreta marginalca s promišljenom etičkom perspektivom.

Na fotografiji: 2. Nova škola dokumentarnog filma / Foto: Sanja Kapidžić
Na fotografiji: Predavanje 2. Nove škola dokumentarnog filma / Foto: Sanja Kapidžić

Govorimo li o ostvarenjima koja su ostavila trag, a neki se od polaznika premetnuli u neizostavne autore, onda je Restartova Škola dokumentarnog filma početna točka. Sara Jurinčić, čiji recentni eksperimentalni dokumentarac “Valerija” (Nomad Studio / Restart; 2023.) postiže uspjehe, svoj je prvi film – “3. rujna 2015.” (Restart, 2018.) realizirala u sklopu Škole, naznačivši stilske i tematske preokupacije. U memoriju su se usjekla eksperimentalno intonirana ostvarenja Nikoline Bogdanović, “Mjesto odakle vam pišem pisma” (Restart, 2019.) ili Katerine Dude, “Rezidba” (Restart, 2015.). Svaka generacija u konačnici iznjedri nekoliko poticajnih filmova, pri čemu je završna prezentacija poseban događaj s ciljem privlačenja, kako publike, tako i potencijalnih budućih sudionika. Još važnije, filmovi su dostupni online, čime ispunjavaju višestruku funkciju aktivne promocije novih redatelja.

Iz Škole napominju da je struktura polaznika raznolika, neovisno o prethodnom iskustvu, što posebno postaje indikativno uzmemo li u obzir daljnji autorski razvoj pojedinih. Koncept pak temelje na ključnoj razlici u odnosu na uvriježene (institucionalne) pristupe, a koju možemo sagledati u kontekstu suvremenih promišljanja daljnjih mogućnosti adekvatnog širenja znanja:

“Škola dokumentarnog filma kao neformalni i izvaninstitucionalni program teži tome da o filmu razmišlja izvan okvira udžbenika i stručne literature te da naglasak stavlja na praksu i suvremene filmske primjere. U provedbi težimo interaktivnosti, diskusiji, analizi, kritičkom promišljanju, učenju kroz vježbe i njihovu evaluaciju, kako bi pomogli polaznicima da pronađu svoj vlastiti izričaj kroz medij filma.”

Činjenica jest da sve neformalne pristupe odlikuje posebna razina slobodnog izraza i pripadajuće otvorenosti, a koja proizlazi već iz ambijenta koji ne počiva na osobi autoriteta. Progresivne ideje se očekivano teže probijaju u okoštalu institucionalnu strukturu, ali to ne znači da uspješne prakse ne ostavljaju trag. S vremenom će se procesi još snažnije preplitati, posebno kad kreatori obrazovnih politika legitimiraju već postojeće mreže odnosa. Naravno, uvijek se iznova vraćamo na problem financijske potpore uspješnim programima, a koje ostaju na razini održivosti, uz permanentnu nesigurnost, tipičnu za sve izvaninstitucionalne inicijative.

Na fotografiji: Polaznici i mentori 12. Škole dokumentarnog filma / Foto: Škola dokumentarnog filma

“Institucionalna potpora, primarno pružena od strane Zaklade Kultura nova, kontinuirana je, ali naravno, uglavnom je nedovoljna za sve naše želje i programe, kapacitete, potrebe naših članova i aktivnih voditelja programa i radionica. Kako je ideja o besplatnom korištenju opreme i prostora nit vodilja Kinokluba i ono što povezuje svih naših 580 članova, primarna nam je i trebala bi kao takva uvijek biti moguća”, poentiraju iz KKZ-a.

Situacija je tim više urgentna govorimo li o općoj i jednakoj dostupnosti (filmskog) obrazovanja, kao i činjenici da, iako određeni projekti evidentno funkcioniraju, ne mogu odgovoriti na sve društvene potrebe. Iz Restarta napominju:

“Prednosti neformalnih filmskih obrazovnih programa su mogućnost uključivanja različitih dobnih skupina, dinamičnost i prilagodljivost pa možemo prije odreagirati i prilagoditi se određenoj skupini polaznika i njihovom nivou znanja, nego što je to slučaj s institucionalnim programima. I sama je Škola kao neformalni program nastala kao odgovor na nedostatke u sustavu u području filmske pismenosti i s idejom vodiljom da je filmski medij danas dostupan svima i svatko se može izraziti filmskim jezikom.”

Također ističu u javnosti sporadično prisutnu temu certifikacije programa organizacija civilnog društva. Riječ je o minimalnom zahvatu utvrđivanja kriterija vrednovanja radi dosezanja jednakovrijednog položaja s formalnim obrazovnim programima, što može imati snagu poticanja daljnjeg razvoja samih organizacija, kao i pridonijeti motivaciji polaznika. Kao što vidimo, relativno je jednostavno mapirati dobre prakse, stvar se komplicira s njihovim brojem i raspoređenošću, što otkriva cijeli niz neriješenih pitanja, počevši s kadrovskim kapacitetima i financijskim okvirom. Kao i uvijek, spotičemo se o slučajnosti, pa i privilegiju sudjelovanja u organiziranim događanjima. Često se previđaju oni građani, koji su zbog izmještenosti postavljeni u neravnopravnu poziciju, dok se bez osiguranja alternative neminovno produbljuju društvene nejednakosti. Civilno društvo nastupa zamjenski za niz generiranih propusta, ali ima ograničenu domenu djelovanja, pri čemu se zanemaruje da mu uloga niti nije osiguranje fundamentalnih preduvjeta za društveno-kulturni razvoj.

Prethodni tekstovi treće sezone “Dokulture”:
 
1. Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu
2. Fiksiranje na margini


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.