Da svijest o estetskoj i kulturnoj ravnopravnosti filma i ostalih umjetnosti nikad nije do kraja razvijena, do izražaja posebno dolazi u obrazovnom segmentu i načinu distribucije sadržaja. Serijom eseja treće sezone “Dokulture” nastoji se analizirati postojeće stanje i promisliti zanemarene potencijale. Nezavisni akteri unatoč opstrukcijama omogućavaju vidljivost manje atraktivnih formi, od amaterskih udruženja pa do specijaliziranih festivala, no i dalje se suočavamo s manjkom primarne i sekundarne literature u proučavanju, posebno u slučaju rodovske specijalizacije prema smjeru dokumentarnog filma, odnosno izostankom platformi neometanog pristupa filmu. Pritom ne treba zanemariti institucionalni okvir i činjenicu da osiromašeno društvo kakvo je naše prioritet ne vidi u sveobuhvatnom kulturnom razvoju.
Odnos prema filmu i njegovu poziciju unutar šireg kulturnog polja karakterizira inherentna višeznačnost. Film je, shvaćen u svim svojim derivacijama, javnosti možda dostupniji no ikad, ali dio ostvarenja ostaje zatvoreno unutar uskih krugova profesionalizma, dok je mogućnost uvida u povijesni razvoj najčešće fragmentirana, proporcionalno raspoloživim kanalima informiranja, filmskog obrazovanja i razvoja individualnog interesa. Iako se odavno zagovara ravnopravnost filma i starijih umjetnosti, u hrvatskom mu je kontekstu, posebno unutar općeg obrazovanja, pridana tek marginalna pozornost. Ta je činjenica neodvojiva od još uvijek dominantne tendencije razdvajanja područja i zanemarivanja suvremene interdisciplinarnosti, koja zahtijeva sveobuhvatnost. Iako nastali nesrazmjer djelomično ublažavaju neformalne inicijative, problem ostaje u nejednakim mogućnostima izvan većih kulturnih središta i oslanjanju na pojedinačne projekte. Govorimo li pak o manje popularnim filmskim rodovima, poput dokumentaraca ili eksperimentalnih formi, o njihovim varijacijama posebno, onda ostajemo ovisni o rijetkim entuzijastima, čiji je rad već zbog manje atraktivnosti često neprepoznat.
Razlozi su kompleksni i jednako se tiču neadekvatnih obrazovnih politika, kao i struktura koje bi vidljivosti filma trebale doprinositi. Zagovarajući važnost filmske kulture najčešće se ostaje u apstrakciji bez konkretiziranja značenja pojma ili isticanja važnosti promjene ustaljenih praksi. Pritom kao da izostaje svijest o nužnosti aktiviranja svih društveno-kulturnih sastavnica prema konsenzusu o ravnopravnom razvoju kulture i ostvarivanju smislene komunikacije sa zainteresiranom javnošću. Različiti produkcijski uvjeti u pozadini filmskog stvaralaštva često se previđaju, unatoč tome što determiniraju daljnju prezentaciju i načine tumačenja filma, baš kao i supostojanje struja čiji ciljevi nisu svodivi na istu ravan. Pojam filmske industrije pritom se upotrebljava kao krovni, bez distinkcije između onih grana koje se samokonstituiraju u skladu s terminima tržišta i profita, odnosno onih vrijednosno definiranih prema ideji uključivosti i ravnopravnosti. Svako polje očito zaziva osvješćivanje drugačijih mehanizama pozicioniranja unutar zamišljene cjeline s filmom kao zajedničkim nazivnikom, a razumijevanje filma trebalo bi obuhvaćati širok spektar, od poznavanja uvjeta rada i procesa nastanka pa sve do estetskog razlikovanja krajnjih ostvarenja. Međutim, terminološki nered nimalo ne čudi baš zbog prevladavajuće uloge pokretne slike u popularnoj kulturi, ali i tendencije nekritičkog preuzimanja korporativno-marketinškog diskursa u pojednostavljivanju kompleksnih odnosa kapitala i kreativnih djelatnosti. Ako izolirane niše inovativnog i slobodnog bavljenja filmom i postoje, ovisne su o sve nižim potporama sustava koji rezove ne čini naglo, ne bi li izbjegao organizirani otpor, već suptilno poništava svrsishodnost njihova opstanka.
Dostupnost je u slučaju
Ostanemo li na trenutak unutar legalne dostupnosti filma, bez popratnih alata njihove analize ili mogućnosti učenja, otkrit ćemo skučene koordinate djelovanja. U našim je okvirima pristup filmu sveden na nekoliko komercijalnih streaming servisa, koji povremeno prezentiraju klasična djela, ali bez sustavne programske razrade ili pak svijesti izvan mantre isplativosti. Javna televizija odavno je prestala, u skladu s pretpostavljenom društvenom funkcijom, biti suplement nedostajućem sadržaju, a Treći program HTV-a unatoč povremenim retrospektivama i oslanjanju na klasični i europski film, kao da redovito zapada u učmalost, ne ističući se kontinuiranim proizvođenjem programskih cjelina. S druge strane, situacija s kino infrastrukturom dobro je poznata, a vječno spoticanje o nepostojanje kinoteke, kao mjesta koje bi sadržajem i popratnom edukacijskom komponentom popunjavalo slijepe točke, dodatno je problematično zbog nedovoljnog broja adekvatnih kinodvorana orijentiranih na nekomercijalni film. Da stvar bude paradoksalnija, to je danas najevidentnije baš u Zagrebu. U ostatku zemlje, nakon uspješnog projekta digitalizacije kina i kreiranja programskih koncepata u suradnji s HAVC-om, u usporedbi s prijašnjom situacijom možemo govoriti makar o pomaku s mrtve točke.
Uvid u recentno art stvaralaštvo redovito omogućava nekoliko platformi, poput npr. Restartove baze ili one Zagreb Film Festivala, čime se publici osigurava nadoknada eventualnih propusta u redovnoj distribuciji. Dostupnost hrvatskog filma pak otvara posebnu temu koja se može podvesti pod naziv neujednačenosti. Dok svaka producentska kuća internim odlukama dio sadržaja čini pristupačnim preko videa na zahtjev, gledatelj vođen upornošću i ambicijom možda će se domoći željenog naslova. Platforma croatian.film zasad je najobuhvatnija što se tiče sadržaja, a sama ideja okupljanja relevantnih ostvarenja na jednom mjestu predstavlja mogući odgovor na dileme koje niti jedan pokušaj razvoja publike nije dokraja riješio. Iako kriteriji odabira i način suradnje s vlasnicima prava nisu najjasniji, a odgovor na iste nismo dobili od spomenute platforme, možemo samo pretpostaviti da bi ciljana podrška inicijativi sličnog tipa mogla riješiti problem (ne)vidljivosti hrvatskih filmova nakon završenog festivalskog života. Najvažniji segment same platforme jest kratkometražna produkcija u slobodnom pristupu, uz redovito predstavljanje mlađih ili manje eksponiranih autora.
Promocija mladih autora je ključna, a velik broj onih kojima uvjeti to omogućavaju, ionako će sami učiniti raspoloživim vlastito stvaralaštvo. No, tu je riječ o manjem segmentu izniklom na temeljima slobodnog dijeljenja, a koliko god bilo važno, posebno u osvješćivanju modela daljnje distribucije sadržaja, ne odgovara na problematiku opće dostupnosti djela filmske umjetnosti, radilo se tu o festivalskim uspješnicama ili pak temeljnim djelima nacionalne kinematografije. Ne možemo tvrditi da povremene kampanje ne postoje, poput “Mjeseca hrvatskog filma” u organizaciji HAVC-a i povremenih online programa, ali i dalje je riječ o sporadičnim događanjima. Zagreb Film kao javna ustanova pokrenuo je restauraciju i digitalizaciju sadržaja, a u slobodnom pristupu publici nudi neka od najprominentnijih ostvarenja hrvatske dokumentaristike i animacije. Utoliko predstavljaju manje medijski popraćen, ali vjerojatno najvažniji i najsustavniji projekt oživljavanja filmskog naslijeđa. Time barem dijelom ispunjavaju nastalu prazninu uvjetovanu, kako vlasničkim pravima dijela kanonske baštine, tako i općom apatijom i prebacivanjem odgovornosti.
Dohvatiti aktualno stvaralaštvo na globalnoj razini pretpostavlja nemale resurse. Ako pretplate na mjesečnoj bazi za pojedinu platformu i nisu visoke, ograničeni doseg, često vezan uz lokaciju, baš kao i razasutost filmova, opstruiraju individualne potrebe ili uopće nastanak i razvoj istih. Naravno, u skladu s idejom otvorenog pristupa stranice poput UbuWeba prikupljaju i arhiviraju raznorodni materijal, koji od korisnika zahtijeva istraživanje i proučavanje, za koje je opet, vratimo se na početak, potrebno makar osnovno predznanje. Uopće, bez konkretnog teorijskog okvira, jasnog filtriranja informacija i poznavanja osnova filma, teško se može govoriti o pomacima prema razvoju koherentne filmske kulture i posljedično gledatelja.
Europska unija, naravno, nudi potpore podvedene pod nejasno definirane kriterije poticanja audiovizualnih djelatnosti, što podrazumijeva i odnos prema publici. Međutim, to često znači zadovoljenje birokratizirane forme pod parolom sveopće uključivosti i istovjetno tretiranje svih sudionika, neovisno o vlasničkim strukturama, funkciji u društvu ili posredovanim vrijednostima. Stoga će projekti kojima je propagirani cilj olakšati dohvat filmske građe korisnicima, poput poticanja platformi koje nude opciju videa na zahtjev, uključivati komercijalne servise, kao što dokazuje npr. Unified Streaming Project (USP Plus). Podržana platforma, koja bi temeljem europske suradnje sa srodnim servisima trebala doprinijeti razvoju audiovizualne kulture u regiji jest Pickbox. Međutim, dovoljan je jedan pogled na filmsku ponudu istog, a da bi bilo jasno da kvaliteta filmova nije primarni parametar odabira, što zasigurno ne može prikriti umetanje nekoliko europskih ili regionalnih ostvarenja.
Između potreba i prioriteta
Platforme poput Festival Scopea ili Cinanda funkcioniraju prema industrijskoj logici i namijenjene su produbljivanju veza producenata, distributera i festivala, a sam HAVC na svojim stranicama promovira usluge posredovanja. Naravno, krovnoj hrvatskoj filmskoj instituciji to i jest jedna od osnovnih funkcija, a marketinške je alate neproduktivno zanemariti. Međutim, problematika je mnogo šira i često se prelama kroz festivalsku ekskluzivnost i otežan pristup, čak i onim profesionalcima koji nisu direktno vezani za vodeće producentsko-distributerske tokove, da bi se stereotipnom retorikom odbacile alternative. Često pak kao publika svjedočimo nominalnom zagovaranju inkluzivnosti i vidljivosti skupina u nepovoljnom položaju, no njihovo stvarno adresiranje izostaje. Industrija utemeljena na ignoriranju važnosti materijalnih uvjeta proizvodnje sadržaja i inzistiranju na samorazumljivosti implementiranih načina rada, u konačnici se jednako manifestira kroz sužavanje prava radnica i radnika na filmu, kao i negiranje važnosti društvenog doprinosa izvan pukih ekonomskih relacija. Odatle očekivano uloga publike biva sužena na konzumente kojima se sadržaj prezentira, pokušava učiniti atraktivnim i posljedično prodaje. Unatoč sve češćem promoviranju načina rada stranih produkcija, kojima se poslovanje nastoji maksimalno olakšati, i dalje je legitimno od javno financiranih institucija očekivati brigu za poboljšanje uvjeta svih uključenih, kao i održavanje svijesti o različitim ulogama koje film može zadobiti. Novogovor izražen kroz prizmu isplativosti, atraktivnosti, povoljne radne snage ili čak turistifikacije, zatvara u sebi samom i u osnovi je oprečan ideji širenja kulture i ravnopravnog sudjelovanja.
Ako govorimo o obrazovnim ili informacijskim aspektima filma, onda je publici nužno financijski i logistički olakšati njegovo dohvaćanje. Niz je alternativa koje se podudaraju s funkcioniranjem knjižničnih usluga, a ostvaruju se putem obrazovnih ili filmskih institucija, odnosno knjižnica. Upravo su javne knjižnice moguća spona prema promjeni paradigme u tretmanu filma, pri čemu uspostava paralele s dostupnošću knjižnog fonda, odgovara ideji proširenja primarne publike. Uzmemo li u obzir sve veće oslanjanje na digitalni sadržaj, onda i danas možemo govoriti o knjižnicama kao potencijalnom partneru u povezivanju s filmskom domenom. Iako iz razloga poput ograničenih resursa, audiovizualne zbirke nikad nisu poprimile veću vidljivost, njihova uklopljenost u knjižnične fondove ukazuje na pozadinsku intenciju slobodnog i priuštivog pristupa. Najpoznatija platforma Kanopy namijenjena korisnicima javnih knjižnica, iako uglavnom orijentirana korisnicima engleskog govornog područja, u svom fondu donosi mnoštvo relevantnih djela kao pristupačnu kompenzaciju financijskim ili prostornim nejednakostima gledatelja. Najveća javna knjižnica u Hrvatskoj – Knjižnice grada Zagreba (KGZ), godinama najavljuju nabavu ove platforme, no kao prepreku i dalje ističu financijski aspekt. Dijelom je to stvar strategije, knjižnice rad često sužavaju na tradicionalno prepoznate usluge, ali jednako je očit jaz u suradnji postojećih i relativno postojanih institucija, a čije bi međudjelovanje moglo olakšati dosezanje nekih segmenata unutar složenih kinematografskih odnosa.
Kroz kritičku se vizuru može sagledati izostanak koordinacije institucija u zagovaranju dostupnosti svih vrsta sadržaja različitim profilima publike. U hrvatskom kontekstu ostaje otvoreno kome je od koristi situacija u kojoj domaći film, nakon što je prošao festivalski život i redovitu distribuciju, pada u zaborav, a većinu bitnih ostvarenja više ne možemo vidjeti. I dok će igrani film još biti prikazivan na javnoj televiziji u udarnom terminu, s ostalim je rodovima stvar poraznija jer ih se doživljava manje upečatljivima, sve do trenutka razumijevanja njegove inherentne vrijednosti. Ono se pak stječe sustavnim obrazovanjem u kojem je susret s manje popularnim rodovima temeljna pretpostavka. Već bi osiguran pristup filmovima uz financijsku naknadu, kakva je praksa za dio produkcije, omogućio makar zainteresiranoj javnosti praćenje razvojnih tendencija, a pritom se osobito važnim čini prezentirati niz neovisnih filmova snimljenih od kraja devedesetih, oslobađajući se političkih stega i trasirajući put prema suvremenoj situaciji. Je li riječ o okoštaloj nebrizi i tek nominalnom zagovaranju reprezentativnosti filma, koja u praksi nikoga ne zanima, teško je reći. U konačnici smo suočeni s izostankom stvarne komunikacije, definiranja prioriteta i toga što bi film trebao značiti, bez ukopavanja u unaprijed zadane interesne pozicije, potpuno zamagljujući granice biznisa, odgovornosti proizašle iz javnog financiranja (a što je u našem slučaju gotovo sva produkcija) i osmišljene politike sveukupne dobrobiti.
U javnom smo diskursu kao publika manje izloženi gotovim rješenjima raspoloživosti različitih filmskih djela, a više argumentaciji o neetičnosti preuzimanja sadržaja ilegalnim, tj. u našem slučaju često i jedinim mogućim putevima. Pritom se problematika simplificira promašenim usporedbama, a pozornost skreće s činjenice da film ne može biti isključivo utrživi proizvod. Svjesno se zanemaruje da je baš zbog navedenih razloga piratstvo najčešće jedini ulaz u stjecanje široke filmske kulture, ujedno rijetki ostatak oslobađajuće ideje slobodnog protoka informacija u službi vrijednosno striktno definiranih ciljeva, nasuprot osuđenosti na platforme od kojih najčešće profitiraju sporedni akteri. Pritom ne govorimo o komercijalnim uspješnicama, već temeljnim djelima filmske lektire, čiji je značaj ravnopravan onim književnim, a za koje su odavno iznađeni načini široke reprodukcije. Naravno da film funkcionira drugačije, ali autorska i vlasnička prava ili odnos prema industriji ne možemo promatrati isključivo u zatvorenim kategorijama kasnog kapitalizma. Ili možemo, ali važno je znati da to činimo, što je moguće jedino učenjem o filmu i diverzifikaciji industrije čiji je navodno dio.
