PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Tanka plava linija" - There's a killer on the road

“Tanka plava linija” – There’s a killer on the road

-

Godina je 1976.; točnije 28. studenoga 1976. Naizgled rutinska patrolna noć u američkom Dallasu za policajca Roberta Wooda i njegovu partnericu Teresu Turko. Nedugo nakon otkucaja ponoći, policajci zaustavljaju nepoznat plavi automobil bez svjetala. Wood nakon toga prilazi vozačevom mjestu, no umjesto uobičajenog razgovora i zaprimanja podataka, s druge strane otvorenog prozora bez riječi i sekunde oklijevanja ga dočekuje pet hitaca iz pištolja. Policajac umire na mjestu, automobil s počiniteljem ubrzo nakon toga velikom odlazi s mjesta zločina, dok Turko neuspješno ispaljuje nekoliko metaka u smjeru jurećeg vozila. Ono što će kasnije uslijediti, svakako spada među poznatije slučajeve velikih američkih pravosudnih pogreški, ali malotko je mogao očekivati da će upravo jedan (dokumentarni) film uspjeti ono što policija i sudski aparat nisu – otkriti pravog ubojicu, a na smrt pogrešno osuđenog počinitelja izbaviti iz zatvora. Sve ovo napravio je američki dokumentarist Errol Morris sa svojim ostvarenjem “Tanka plava linija” / “Thin Blue Line” (1988), paralelno pomičući rodovske granice i nanovo definirajući potencijale dokumentarnog filma.

Morris – koji će se kroz godine prometnuti u jednog od najbitnijih svjetskih dokumentarista, osvojivši Oscara za “Maglu rata” 2004. godine – u snimanje ovog filma nije ušao zelen. S dva zapažena dokumentarca za pasom (“Gates of Heaven”, “Vernon, Florida”) i rastućom reputacijom autora s afinitetom prema neobičnim temama i protivnika ustaljenih dokumentarističkih normi, Errol Morris je svejedno imao problema u pronalasku financija za dokumentarac koji će mu obilježiti ranu fazu karijere, možda i onu cjelokupnu. Do novca je, dakle, trebalo nekako doći, pa se dosjetio ideje koja bi mogla zamirisati tamošnjim televizijskim glavešinama – snimiti dokumentarac o poznatom dalaškom forenzičkom psihijatru Dr. Jamesu Grigsonu, poznatijem po nadimku Dr. Smrt (Dr. Death). Ovaj je, naime, godinama u Texasu pozivan kao stručni svjedok u suđenjima koja su mogla završiti smrtnom kaznom, u pravilu uvijek sa stopostotnom uvjerenošću predviđajući da će optuženici ponovno ubiti ukoliko to njima država ne učini prva. Grigson je zbog nadimka kroz iste te godine izgubio većinu klijenata, a na njegovu sugestiju Morris je počeo posjećivati razne teksaške zatvore i pripadajuće osuđenike na smrt. Kad je nakon petnaestak intervjua upoznao jednog od njih – Randalla Adamsa, Dr. Smrt je otišao u tematsku ropotarnicu povijesti, a Morris postao opsjednut slučajem muškarca koji će doći na milimetar od pogubljenja. Toliko da će tri godine (filmske) istrage u konačnici iznjedriti oslobađajuću presudu za ovog neupadljivog, gotovo nevidljivog muškarca blage naravi i toplih, iako neobično tužnih plavih očiju koje s gledateljem ostaju dugo nakon gledanja filma.

Kad je američki dokumentarist napokon i završio “Tanku plavu liniju” – izraz kojeg je u završnoj riječi izrekao tužitelj Doug Mulder, u smislu tanke plave (policijske) linije koja nas razdvaja od anarhije – uslijedila je bura različitih mišljenja i reakcija, najprije one stručne, (dijela) filmsko-kritičarske javnosti koja je Morrisu oštro zamjerila rekonstrukcijske, igranofilmske elemente u dokumentarcu. Obzirom da je Morris među prvima na ovaj način počeo otvoreno koketirati s hibridnom izričajem, dio kritičara rušio je film kao nešto neistinito, ne-dokumentarno, naročito tada, u još pretežito dominantnoj vérité formi prave istine. Morris je u kasnijim intervjuima, dakako, moglo bi se čak reći i ponosno odbijao takve tvrdnje, nazivajući se ultimativnim anti-postmodernistom. Doslovno, pak, shvaćanje rekonstrukcijskih kadrova američkom autoru nikad nije bilo ni u planu; u filmu su iz ironičnog razloga, paralelno na ekranu prateći i naglašavajući apsurdno-konfliktne iskaze različitih svjedoka. Ukratko – Morris je svako svjedočenje popratio pripadajućom rekonstrukcijskom sekvencom, što je stvarnom dokumentiranom događaju ubrizgalo više različitih, često konfuznih i izmišljenih verzija kako je do istoga uopće i došlo; odnosno teorija o stvarnom počinitelju zločina. Ideja je bila na ovaj način gledatelja iz prvog reda na dinamičan i drugačiji filmski način uvesti u samu istragu. Dakle, rekonstrukcijski kadrovi u filmu ne slijede kasniju uobičajenu matricu filmskog ukoričavanja stvarnih, činjenicama potkrijepljenih događaja, nego (i) bilježenje individualnih istina za koje ni mi, a ni svjedoci u potpunosti nismo uvjereni da su se ikada dogodili; sve kroz slobodu posve slobodnog fikcijskog izričaja, neopterećenog utegom etičkih normi koje istinito izvještavanje uobičajeno donosi u rod dokumentarnog filma.

Foto: Kadrovi iz dokumentarnog filma "Tanka plava linija"
Na fotografiji: Randall Adams i David Harris / Foto: Kadrovi iz dokumentarnog filma “Tanka plava linija”

Većinu kritičara Morrisov je dokumentarac toliko oduševio da su ga mnogi stavili na prvo mjesto najboljih filmova uopće te 1988. godine, dok je Roger Ebert izostanak oskarovske nominacije prozvao najgorom nenominacijskom odlukom te godine. Njegovo i mišljenje mnogih nije dijelio nominacijski odbor, koji je dovoljnim brojem ruka u zraku, čak prekinuo prikazivanje dokumentarca na internoj projekciji. Godinama i desetljećima kasnije, “Tanka plava linija” prometnula se u jedan od najutjecajnijih dokumentarnih ostvarenja svih vremena, dok se nominiranih i samog pobjednika iz 1988. (“Hotel Terminus: The Life and Times of Klaus Barbie” Marcela Ophülsa) danas malotko uopće sjeća.

Vratimo se na sam film. Što se onda te kobne noći, 28. studenoga 1976. godine u Dallasu uopće dogodilo? S današnjim odmakom, poznate su sve činjenice. No, u vrijeme snimanja “Tanke plave linije” klupko prave istine tek se počelo odmotavati – neupitno je da je 28-godišnji Randall Adams u zapadnom Dallasu ostao bez goriva; isto tako i da se pokraj njega u automobilu zaustavio 16-godišnji David Harris, nudeći mu prijevoz, nakon čega dva muškarca zajedno provode poslijepodne i veći dio večeri. Iskazi spomenute dvojice, međutim, nakon ovih usuglašenih činjenica odlaze dijametralnim putevima: Adams u svim svojim svjedočenjima naglašava svoju nevinost, jer je nakon druženja otišao spavati u motel iako se, treba reći i to, dobrog dijela večeri nije mogao sjetiti; Harris, dotad sitni prijestupnik, da je upravo Adams povukao obarač na pištolju, dok se on s njime vozio na suvozačevom mjestu. Adams je na ispitivanju ustrajno negirao upletenost u događaj, toliko da mu je iznervirani policajac prijetio pištoljem kako bi potpisao priznanje. Ni prijašnja (ni kasnija) neosuđivanost 28-godišnjeg muškarca nije previše značila policijsko-pravosudnim organima, koji su bili uvjereni u Adamsovu krivnju, propustivši tako čitav niz sumnjivih svjedočenja, od bračnog para Miller (otvoreno tražili 20 tisuća dolara za svjedočenje po mjeri) do klimavog iskaza policajke Terese Turko i poznatog grobara optuženih, psihijatra Dr. Smrt koji je s Adamsom proveo svega dvadesetak minuta. U konačnici je, srećom, istina prevagnula – Morris na vrpci hvata Harrisovo priznanje, dijelovi filma ušli su u dokazni materijal, dok je Adams nakon dvanaest godina pušten na slobodu. Ni ovdje nije kraj drame. Adams je kasnije tužio Morrisa zbog izdavačkih prava na njegovu priču (nagodba na sudu), a država Teksas nije mu isplatila ni centa uslijed nepravednog zatvaranja – odbačeni slučajevi kao njegov (ne oslobađajuća presuda) u spomenutoj saveznoj državi ne ulaze u kompenzacijsku kategoriju.

Gledajući iz današnjeg koteksta ponude najrazličitijih hibridnih dokumentaraca, pogotovo eksplozije true crime žanra, gledatelj bi lako mogao odbaciti “Tanku plavu liniju” kao sasvim nesadržajan, po ničemu previše poseban dokumentarac koji na trenutke povelikim brojem govorećih glava i viškom informacija zamara svog neposrednog promatrača. U modernom svijetu brzog svega bitno je gledatelja osvojiti odmah i sada, jer drugu priliku možda nikad nećete dobiti. Iako je takvo rezoniranje – htjeli-ne htjeli – u 2022. godini razumljivo, posve sigurno bi bilo pretjerano Morrisov film gledati isključivo iz sadašnjeg brzopoteznog rakursa. Prije true-crime giganata poput “Making a Murderer” (2016. – 2018.) i “Tiger Kinga” (2020. – 2021.), autorskije nastrojenog dokudramskog “Uljeza” / “Imposter” (2012) ili “Paradise Lost” trilogije (1996. – 2011.) Joea Berlingera i Brucea Sinofskog koji su otvoreno naglasili Morrisov film kao uzor, pionir je trebala biti “Tanka plava linija”. Film kao detektivsko sredstvo ispravljanja goleme nepravde, dokudramsko-fikcijski elementi posuđeni iz igranog filma (dramatizacija i rekonstrukcija događaja, pomno osmišljeni kadrovi iz više različitih rakursa i planova: totali zaustavljenih vozila i onih od svjedoka, krupni kadrovi ruke na volanu i pištolja iz kojeg puca počinitelj, noirovski polublizi planovi nepoznatog nekog za volanom…), psihološka igra mačke i miša s gledateljem u smislu da ne znamo jesu li glavni likovi u zatvoru ili nisu, očito ruganje dokumentarističkim/novinarskim pravilima pri izostanku lower third potpisa sugovornika (doslovce nitko nije potpisan, od glavnih protagonista do ostalih sugovornika: policajaca, suca, odvjetnika, svjedoka), nenadmašna glazba kompozitora Philipa Glassa… Sve je ovo “Tanka plava linija” Errola Morrisa, koji odbacuje ustaljene dokumentarističke prakse i općeprihvaćenu estetiku vérité dokumentaraca i svetost istine kojoj isti teže. Po Morrisu, istina nikad nije zajamčena; traženje iste postaje potraga. “Za nas je sve rekonstrukcija. Svijest je rekonstrukcija stvarnosti unutar naše lubanje. Stvarnost nam nije servirana na tanjuru. Mi kreiramo koncepcije stvarnosti, slike stvarnosti, rekonstrukcije – ako želite – stvarnosti”, rekao je američki dokumentarist prije nekoliko godina za Slate.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije