PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare" - Pogled u...

“Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare” – Pogled u oči McNamarine istine

-

Kad je 2004. godine američki redatelj Errol Morris – kojeg neki filmski kritičari iz dragosti časte alkemičarsko-filozofskim epitetima – osvojio Oscara za svoj dokumentarni film “Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare” / “The Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert S. McNamara” (2003), ovaj je već dobrano ostavio vidljiv trag unutar industrije dokumentarnog filma (“Gates of Heaven”, “Vernon, Florida”, “The Thin Blue Line”). Morrisa je, ukratko, nemoguće ignorirati kao jednog od modernih doku-inovatora – njegov stil odlikuje snažan i nepokolebljiv subjektivni autorski pečat, cijeli set atraktivnih vizualnih rješenja, precizna te izrazito proračunata montaža, kao i osvježavajuća uporaba arhivskog/found footage materijala. Ovog američkog autora ionako ne zanima lov na iluzornu ideja o dokumentarnoj objektivnosti ili ultimativnoj/pravoj istini; “Postoji samo subjektivna istina”, krilatica je kojom se vodi već četrdeset plus godina dugom karijerom. Subjektivna ili ne, Morrisova istina vrsnom je uporabom igrane rekonstrukcije i pravog detektivskog posla na terenu u filmu “Tanka plava linija” / “The Thin Blue Line” (1988), dokazala nevinost krivo optuženog muškarca za ubojstvo policajca iz Dallasa 1976. godine. Ovaj stil će kao dodatno redateljsko oružje u arsenalu, kasnije itekako ući u nefikcijski mainstream, primjerice u filmovima “Taksi do tamne strane” / “Taxi to the Dark Side” (2007) Alexa Gibneyja ili “Uljez” / “The Imposter” (2012) Barta Laytona.

U “Magli rata” Morris pred svoju kameru privodi nekadašnjeg ministra obrane Roberta McNamaru, duboko polarizirajuću ličnost unutar američke javnosti. Po mnogima je upravo McNamara – najprije pod JFK-om, kasnije i Lyndonom Johnsonom – bio glavnog arhitekt po Amerikance poraznog Vijetnamskog rata, koji je u konačnici odnio nekoliko milijuna ljudskih života. Razgovor je najprije zamišljen kao 60-minutna ćakula dvojice muškaraca, i to u sklopu Morrisovog PBS-ovog serijala “First Person” (2000. – 2001.). Prvi susret protegnuo se na pet sati, kroz dva dana snimanja, no nije sve išlo toliko glatko. McNamara je te 2001. godine promovirao svoju novu knjigu “Wilson’s Ghost: Reducing the Risk of Conflict, Killing, and Catastrophe in the 21st Century”, pa je vjerojatno i Morrisa percipirao kao još jednu u nizu rutinskih promotivnih zadaća. Kako je američki redatelj kasnije istaknuo u jednom od svojih brojnih intervjua nakon izlaska dokumentarca, McNamara je spremno, gotovo prejednostavno pristao na intervju u mjestu tadašnjeg redateljevog prebivališta, Cambridgeu, Massachusettsu. Kad je ovaj potom podrobnije pročešljao Morrisovu biografiju, shvatio je u kakvu se kašetu brokava uvalio. No, bilo je prekasno – dana riječ je dana riječ. Pristao je na razgovor. Ne bez prethodnog nabrajanja cijelog niza razloga zašto budući intervju iz njegovog kuta i nije pretjerano dobra ideja. Bilo kako bilo, McNamara je prvog dana Morrisu poklonio tek sat vremena, drugog još dodatna tri. Zatim mu je dao domaću zadaću – ako mu se svidi montirani materijal, doći će na novu rundu razgovora. I – svidio mu se, toliko da će dvojica muškaraca u sljedećih par godina natući više od dvadeset sati materijala, kasnije komprimiranih na manje od 120 minuta konačnog filma. Nije sve, dakako, išlo autocestom bratstva i jedinstva. McNamaru je osim neupitne činjenice o pojedincu iznimne inteligencije, platio glas i nevjerojatnog perfekcionista, control freaka; isto je osjetio i Morris, kojem je bivši ministar obrane konstantno prigovarao u vezi montiranog materijala, napose na jedanaest lekcija iz naslova koje nisu izašle iz McNamarinih već redateljevih usta, odnosno po mišljenju bivšeg političara, nepotrebnog epiloga.

Kako je svaki kadar Errola Morrisa (i) u “Magli rata” svjesno planirana rabota, kao u nekoj šahovskoj partiji, tako nema sumnje da je i uopće prvi kadar Roberta McNamare u dokumentarcu – namjerno ubačen kako bi se dodatno naglasila spomenuta političareva minucioznost, usađena želja za potpunom kontrolom događaja. “Sjećam se kako sam započeo rečenicu, a bio sam prekinut usred iste. Ali, popravit ćeš to nekako. Ne želim se vraćati natrag, jer točno znam što sam želio reći”, govori McNamara i sekundu dvije kasnije poentira: “Svaki vojni zapovjednik, ukoliko je iskren sa sobom, priznat će svoje greške u primjeni vojne moći. Nepotrebno je ubijao ljude, svoje ili tuđe; no, nauči iz grešaka, kao svi mi. S nuklearnim oružjem, ne postoji razdoblje za učenje. Jedna pogreška i uništit ćeš narode”. Morris tada 85-godišnjeg i još uvijek nevjerojatno lucidnog McNamaru snima u klasičnim, za studijske intervjue klasičnim blizim i krupnim planovima. S jednom iznimkom – sugovornik gleda u samo srce objektiva, kao da direktno priča gledatelju umjesto postavljaču pitanja. Ova tehnika razgovora kasnije je postala poznata kao interrotron, tako krštena od strane Morrisove supruge Julije Sheehan kao mješavina intervjua, ispitivanja i terora. Pojednostavljeno, interrotron je zapravo mali telemprompter koji koristi kamerom projicirane slike lica osoba uključenih u razgovor – na jednom redatelj vidi svog sugovornika, na drugom ovaj njega.

McNamara je tijekom svog dugog života (1916. – 2009.) između ostalog bio predsjednik Forda i Svjetske banke, ali glavnina dokumentarca “Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare” odnosi se na širem auditoriju nemjerljivo zanimljivije razdoblje njegovog političkog angažmana, točnije obnašanja uloge ministra obrane za vrijeme predsjednikovanja Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona, od 1961. do 1968. godine. Morrisov sugovornik na njegova pitanja odgovara uglavnom direktno, neapologetski, sa zavidnom količinom gotovo fotografskog pamćenja, tijekom jedanaest (možemo ih tako nazvati) poglavlja, zapravo lekcija – od prve (“Suosjećajte sa svojim neprijateljem”) do jedanaeste (“Ne možete promijeniti ljudsku prirodu”). Svaka od ovih lekcija korespondira s McNamarinim izlaganjima, iako se ista mogu grubo sublimirati na ona tri najvažnija: njegov udio zasluge/krivice pri nediskriminatornom bombardiranju Japana 1945., sudjelovanje u pregovorima oko kubanske nuklearne krize 1962. godine te, naravno, vlastita uloga u kreiranju politike vezena za Vijetnamski rat.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata McNamara je služio kao član statističkog ureda, kasnije i na čelu novoosnovanog odjela vezanog za logistiku i borbene misije bombardera B-29. Ovdje mu je jedna od zadaća bila utvrditi efikasnost bombardiranja japanskih gradova, koja dotad nije bila na željenoj razini. Bombarderi su, naime, svoj smrtonosni teret istresali s prevelikih visina, tako da je velik postotak bombi završavao van željene mete. Dobivene statističke podatke general Curtis LeMay pretočio je odluku o smanjivanje visine bombardiranja, uz uporabu zapaljivih umjesto konvencionalnih bombi. Rezultat takve taktike – masovno uništenje na dotad neviđenoj razini, gdje je samo 10. ožujka 1945. godine u Tokiju 100 tisuća ljudi, uglavnom civila izgubilo život. “LeMay je rekao: ‘Da smo izgubili rat, svi bismo bili procesuirani kao ratni zločinci.’ I mislim da je u pravu. On, a rekao bih i ja, ponašali smo se kao ratni zločinci. LeMay je shvatio da bi se ono što radi smatralo nemoralnim da je njegova strana izgubila. No, što rat čini nemoralnim ako izgubite, a ne nemoralnim ukoliko pobijedite?”, izjavio je u razgovoru McNamara nakon kratke, za njega nekarakteristične defanzivne pauze. Ovaj segment razgovora o masivnom uništenju Japana prati izrazito efektna, proganjajuća grafika, koja razorene gradove veličinom uspoređuje s ekvivalentnim američkim: 51 posto uništenog Tokyja (New York kao grad slične površine), 58 posto Yokohame (Cleveland), 99 posto Toyame (Chattanooga), 40 posto Nagoye (Los Angeles)… I nebrojeno, nebrojeno drugih, dok se tempo izmjenjivanja imena gradova i popratnih brojki sve više ubrzava, u konačnici toliko da napisano postane nemoguće pratiti.

McNamara će se kasnije prisjetiti LeMayeve uloge za vrijeme Kubanske krize i nuklearnog standoffa između SAD-a i SSSR-a, koju je ovaj htio rješavati silom. Srećom – nije, a identičnom rječju sreća bivši ministar obrane opisuje razloge izbjegavanja najveće katastrofe u povijesti čovječanstva potkraj listopada 1962. godine. Tek će tridesetak godina kasnije, direktnim razgovorom s Fidelom Castrom, McNamara proniknuti u dodatni sloj ionako lude, visokozapaljive situacije. Naime, ne samo da je Castro bio upoznat s postojanjem nuklearnog oružja na Kubi, već je Nikiti Hruščovu preporučio njegovu uporabu. To isto, figurativno stiskanje obarača, McNamara nije htio učiniti iz kuta Vijetnamskog rata, kojeg su zbog njegove istaknute uloge prozvali i McNamarin rat (McNamara’s War). Za mrzitelje njegovog lika i djela – a takvih u ono vrijeme nije bilo malo – Morrisov film nudi alternativnu, insajdersku stranu priče u kojoj je ovaj, zajedno s Kennedyjem, tražio način za povlačenje američkih trupa iz Vijetnama. Nakon JFK-ovog ubojstva, predsjedničko uzde preuzima Lyndon Johnson s dijametralnim stajalištem oko rješavanja vijetnamske krize. “Uvijek sam mislio da je glupo davati bilo kakve izjave o povlačenju. Mislio sam da je psihološki loše. Ali vi i predsjednik mislili ste drugačije, a ja sam samo šutio”, slušamo Johnsona na jednom od snimljenih telefonskih razgovora. Epilog Vijetnamskog rata odavno je poznat, Amerikanci su zaslijepljeni svojom borbom protiv pravih i imaginarnih komunističkih neprijatelja, u potpunosti krivo protumačili tadašnju geopolitičku situaciju. Vijetnam se borio za neovisnost protiv okupatora, a to isto rekao je McNamari 1995. godine za vrijeme njegove posjete ovoj azijskoj državi, bivši vijetnamski ministar vanjskih poslova Nguyen Co Thach. “Borili bismo se do posljednjeg čovjeka. I bili smo odlučni u tome. Nikakva količina bombardiranja, nikakav pritisak SAD-a nikad nas ne bi zaustavili”, prepričava McNamara zajednički sastanak, prokazujući time višestruko dokazane (namjerne i manje namjerne) zablude i jalovost američke vanjske politike, koja će godinama kasnije između ostalog razbiti zube i na Iraku.

Robert McNamara i nakon dokumentarca “Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare” ostaje posve enigmatična, ambivalentna ličnost, koja političkim rječnikom deflektira većinu odgovornosti s vlastitih pleća; ispoljujući energiju čovjeka zarobljenog u raljama užasno kompleksnog i nasilnog vremena, koji s jedne strane zna mnogo više od onoga što govori u filmu i javnosti, s druge začudno iskreno-činovnički (p)opisuje tijek tadašnjih događaja iz svog kuta. Morris je u svakom slučaju izvukao više od McNamare nego od Donalda Rumsfelda u “Nepoznato o poznatome” / “The Unknown Known” (2013) deset godina kasnije, premda će uvijek u zraku ostati visjeti closure ako ne direktne isprike američkom i vijetnamskom narodu (njegova memoarska knjiga “In Retrospect: The Tragedy and Lessons of Vietnam” izazvala je veliki interes javnosti u svoje vrijeme), onda prije svega javno istupanje protiv Vijetnamskog rata nakon odlaska iz Johnsonovog ureda 1968. godine. Dvominutni epilog bavi se upravo ovim pitanjem, ali McNamara ostaje zakopčan do grla, odbijajući daljnji razgovor oko ove teme. Kako bi geopolitička karta svijeta izgledala da je, primjerice, Kennedy ostao živ, gledajući i na hipotetsko postkenedijevsko razdoblje, možemo samo nagađati. “Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare” kao rijetko koji film iz prvih redova, bez presedana insajderski nudi uvid u funkcioniranje tadašnjeg političkog aparata kojega je McNamara bio jedan od značajnijih zubaca. Film koji Errol Morris nevjerojatnim osjećajem za ritam, izbor glazbe (fantastični Philip Glass) i besprijekorno korištenje arhivskih snimki, uz naravno razgovor s misterioznim McNamarom, poput alkemičara pretvara u pravi dokumentaristički dragulj.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije